Još uvijek nismo imali slučaj da je neki vjerski službenik odbio primiti donaciju od nekog tajkuna ili da je odbio vršiti vjerski obred u objektu izgrađenom opljačkanim i haram novcem. Ipak je mnogo lakše raditi u veleljepnim objektima izgrađenim haram parama i držati lekcije iz morala opljačkanoj sirotinji.
Ima li boljeg vremena za takmičenje u licemjerstvu od ovog tranzicijskog perioda u postsocijalističkim zemljama? Nema! Ima li većih majstora u tom takmičenju od vjerskih službenika? Nema!
U posljednjih mjesec dana imao sam priliku slušati tri predavanja vjerskih lidera o pošasti modernog doba – klađenju i igrama na sreću. Onako na prvo slušanje čovjeku se učini da se zaista radi o dobronamjernim potezima vjerskih službenika zaduženih za popravljanje stanja u svom religijskom korpusu, ali čim čovjek malo bolje promisli dođe do spoznaje da se radi isključivo o bacanju prašine u oči i presipanju iz šupljeg u prazno.
„Bio sam nedavno u Belgiji, prošao sam Brisel uzduž i poprijeko, ali nigdje nisam vidio nijednu sportsku kladionicu, niti mlade ljude koji vrijeme provode u kladionicama očekujući dobitak na bingu, ili, što bi naš narod rekao, hljeba bez motike“, kaže jedan efendija, koji mi na prvi pogled djelujue kao ozbiljan čovjek koji zna šta i o čemu priča.
Taj čovjek, tek pristigao iz srca Evropske unije, djeluje kao Kolumbo nakon otkrića Amerike. Pazite, čovjek je prepješačio Brisel, ali nije vidio nijednu kladionicu!? Belgijanci i Evropljani toliko su civilizovani i moralni da im ne pada na pamet da otvaraju kladionice i bacaju novac u prašinu za razliku od nas zatucanih balkanskih neradnika koji u krugu od 500 kvadratnih metara imamo i po desetak kladionica.
Naš dobro upućeni efendija kaže da je glavni razlog tome što oni drže do svojih kršćanskih vrijednosti, dok smo mi potpuno odbacili islam i ogrezli u grijeh. Još je dodao kako nije dobro koristiti se novcem zarađenim od igara na sreću, jer to je haram para, i kao takva ništa nam dobro neće donijeti. Kakva spoznaja!
Ono čime se efendija nije bavio ili nije imao vremena, ili je namjerno prešutio, jesu motivi zbog kojih se ljudi odlučuju da posljednju marku iz svog džepa ostave u kladionici.
Nije nikakva tajna da su najčešći posjetioci kladionica nezaposleni mladi ljudi i ljudi koji su tokom privatizacijske pljačke ostali na ulici bez ikakvih prava, ili žrtve tranzicijske pravde, kako ih ljubazno vole nazivati dežurni režimski analitičari.
Kada se nezaposleni demobilisani borac nađe s markom u džepu, on je potpuno svjestan da mu ta jedna jedina marka apsolutno ništa ne znači i da s njom ne može kupiti svojoj djeci čak ni hljeb i mlijeko, pa se vrlo lako odlučuje okušati sreću u kladionici i od te jedne marke zaraditi tridesetak kako bi svojoj porodici osigurao kakav-takav život u narednih nekoliko dana. Ukoliko ga sreća ne pomazi, on nije ništa izgubio, jer s markom ili bez nje, nije ništa siromašniji.
Nije nikakva tajna da su najčešći dobici u kladionicama oni koji se kreću oko pedesetak maraka, dok onih s trocifrenim ciframa skoro da i nema, što jasno pokazuje da ljudi u kladionicama ne traže novac za kupovinu skupocjenih automobila i ljetovanja u Bodrumu, već isključivo igraju na dobitke dovoljne za kupovinu osnovnih životnih namirnica.
I tu je naš briselski putnik trebao tražiti odgovor na pitanje zašto u Evropi ne može naći kladionice, dok ih kod nas ima na svakom koraku. Ne radi se ni o kakvoj krizi vjerskog morala, jer to je čista budalaština, već o potpunom potonuću u ekonomsku bijedu.
Svim tim pastirima koji, navodno, brinu o moralu svog stada, moglo bi se čak i oprostiti i progledati kroz prste da se radi o pukom neznaju. Međutim, ne radi se ni o kakvom neznaju već o vrlo svjesnom zamagljivanju istine i stavljanju soli na rane opljačkanom narodu.
Najodgovorniji ili najzaslužniji za sve veći broj gladnih i žednih, a samim tim i punijih kladionica, su ratni profiteri, tajkuni, prvaci tranzicijskog perioda ili, kako se to najčešće kaže, oni koji su se najbolje snašli.
Uporedo sa zauzimanjem najvrijednijih privrednih subjekata u državi išlo je i njihovo zauzimanje mjesta u prvim safovima i redovima u džamijama i crkvama, a ta mjesta i status najuglednijih građana u društvu najčešće se odvijao kroz donacije vjerskim institucijama i njihovim službenicima.
U poslijeratnom periodu izgrađeno je na stotine vjerskih objekata na čijim zidovima vise spiskovi najvećih donatora i najzaslužnijih građana za njihovu izgradnju. Na samom vrhu nalaze se imena onih koji bi u iole pravnim državama bili stanovnici najozloglašenijih zatvora.
Uprkos svim tim dobro poznatim činjenicama, još uvijek nismo imali slučaj da je neki vjerski službenik odbio primiti donaciju od nekog tajkuna ili da je odbio vršiti vjerski obred u objektu izgrađenom opljačkanim i haram novcem.
Ipak je mnogo lakše raditi u veleljepnim objektima izgrađenim haram parama i držati lekcije iz morala opljačkanoj sirotinji.