Ovaj tekst napisala sam početkom juna ove godine. Šta se od tada promijenilo?
Piše: Mirjana Tešanović
“Bijeli konj” Mile Radišić pobjegao je u Srbiju i za njim još nije raspisana potjernica. Možda neće uživati na nekom tropskom ostrvu, ali ni u Beogradu nije loše….još ako bude “Na vodi”.
Vrhovni sud je poništio presudu banjalučkog Okružnog suda po žalbi Željka Vulića u vezi sa izdatom građevinskom dozvolom i lokacijskim uslovima za preduzeće „Grand Trejd”. Predmet je vraćen na ponovni postupak, na prvostepeni sud. Pirova je to pobjeda za Željka Vulića jer ga čeka ponovni postupak na prvostepenom sudu i možda godine psihičkog i materijalnog iscrpljivanja.
U priči o Cosa Nostri ljudi poput Mile Radišića nazivaju se “bijeli konj”. Beznačajni su to likovi koji u javnosti igraju igru iza koje se kriju “krupne face”. Za to bivaju bogato nagrađeni i mogu do kraja života da uživaju na nekom malom tropskom ostrvu, ako su pametni, u suprotnom dobiju betonske cipele, i potonu. U priči o Cosa Nostri ona je negdje izvan institucija gdje ima svoje ljude plaćene ili ucijenjene da rade u njenom interesu. U ovoj priči “Naša stvar” su same institucije. U našoj stvarnosti građani su plaćeni ili ucijenjeni da ćute. Ćute da ne bi izgubili svoja radna mjesta ili da im ne bi uništili privatne poslove, ćute iz straha od fizičkog i psihičkog terora, ćute jer se već plaše i svoje sjene. Ta lažna demokratija koja nam dopušta da kritikujemo sistem sa prijateljima, u kafani, na društvenim mrežama samo je trenutno olakšanje kojim se praznimo, duboko svjesni kako bi nas stvarni otpor doveo tamo gdje i Željka Vulića, ali i mnoge druge. Najefikasniji je to način da se otupi svaki smisaoni i organizovani otpor.
Upravni odbor M:tela na sjednici u Beogradu donio je konačnu odluku da se neće useliti u poslovnu zgradu koju je u Banjaluci napravila firma „Grand trade“ Mile Radišića. UO je konstatovao da nisu ispunjene odredbe Ugovora o zakupu poslovnog prostora između kompanije M:tel i firme „Grand trade“, te donio odluku po kojoj je ovaj ugovor sa 30.06.2015. godine prestao da važi.
UO M:tela je, na osnovu izvještaja nezavisnog stručnog konsultanta, ocijenio da je utvrđeno niz propusta u izgradnji i dobijanju potrebne dokumentacije za poslovnu zgradu koju je M:tel trebao da uzme pod višegodišnji zakup, vrijednosti desetine miliona maraka.
Svi koji su tvrdili da je sve po zakonu, tadašnji Gradonačelnik Davidović i Ministrica Golić, sadašnji Gradonačelnik a tadašnji Predsjednik Skupštine Grada Banjaluka Slobodan Gavranović, pa i sam Predsjednik Dodik sada ćute. Ćuti i tužilaštvo, jer je to “Naša stvar”.
Po kuluarima se šuška šta bi moglo biti sa tom zgradom, koja stoji kao simbol kriminala, korupcije i “Naše stvari”
Kum Milorad Dodik
Znate li ko je Mile Radišić? U biti niko, vlasnik neke male firme pod nazivom Grand trade, firme bez kapitala, sa dva uposlenika za koju kao i za vlasnika nikada niko ne bi čuo da Mile Radišić nije kum Milorada Dodika. A Milorad Dodik, znate ko je. Zvanično je izabran po drugi put za Predsjednika Republike Srpske, nezvanično, nije samo kum Mili Radišiću. Još je mnogo ljudi kojima je Dodik “kum”, kum se ljubi u ruku, takva su pravila Cosa Nostra-e. Da li ste znali da Cosa Nostra u prijevodu znači “Naša stvar”.
Tako je “Naša stvar” bila činjenica da je Mile Radišić na nezakonit način dobio 30 dunima zemlje u centru Banja Luke, da je na nezakonit način počeo izgradnju poslovnog objekta na mjestu gdje se nalazio park. I pored dokumentacije, dokaza i nekoliko mjeseci svakodnevnih protesta građana, park je uništen, poslovni objekt skoro gotov. Tadašnji Gradonačelnik Davidović i Ministrica Golić uporno su tvrdili da je sve po zakonu, jer je to “naša stvar”.
“Naša stvar” bili su i novci od kojih se ovaj poslovni objekt gradi, od mahinacija sa zemljištem pa do sumnjivih ugovora sa Telekomom Srbije. “Naša stvar” je ostalo i pitanje neplaćenih komunalija za izgradnju objekta.
Ali to su sve već poznate stvari, cijela priča i svi dokazi koji postoje, koji su dostupni svima, pa i tužilaštvu, samo što zakon završava tamo gdje počinje “Naša stvar”. Očito je da se radi o neviđenom kriminalu u ovoj državi, što doista nije lako obzirom na to da je kriminal u vlasti kod nas sasvim normalna, takoreći prirodna pojava.
Sjećate li se stripa o Asterixu? On živi u izmišljenome selu na sjeverozapadu Galije. Selo je poznato po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari.
Tako je opkoljen sa Radišićevih 30 dunuma očitim kriminalom stečenog zemljišta ostao Željko Vulić sa svojom porodicom, na svojoj djedovini, par stotina kvadrata zemljišta, kućom i radnjom od koje je živjela cijela porodica sa troje školske djece. Ali Vulići nisu imali čarobni napitak pa su vjerovali u pravnu državu. Tužili, godinama se “vukli” po sudovima, dobili sve presude u svoju korist, ali ni sudovi ne mogu protiv “Naše stvari”.
Kako Vulići nisu odustajali, Radišić je primijenio silu, naravno sve upakovano u regularan rad policije. Upadali su Vulićima u privatni posjed, tukli Željka, tukli njegovu djecu, ali ni fizički, ni psihički teror koji traje evo već godinama, smišljeno blokiranje mogućnosti da radi i obezbijedi egzistenciju, nije pokolebalo Željka Vulića.
U međuvremenu kum Radišić pravosnažno je osuđen na zatvorsku kaznu zbog slučaja Medicinske elektronike, čije zemljište se također nalazi u onih 30 dunuma na kojima nezakonito gradi svoj poslovni objekt. Zbog toga je kum Radišić najkasnije prije dva dana do ponoći morao da se pojavi na izdržavanju trogodišnje zatvorske kazne. Nije se pojavio u KPZ „Tunjice”, iako je tri puta odgađao odlazak. Nije ni priveden. Mile Radišić je neodlaskom na izdržavanje kazne ponovo prekršio zakon, ali zakon je zakon a ne “Naša stvar”.
Istovremeno protiv Vulića je potvrđena optužnica 05.02.2015. On se 19.02.2015. izjasnio da nije kriv, a već 09.03. 2015. mu je stigao poziv na Glavnu raspravu „zbog sprečavanja službenog lica u vršenju dužnosti sa teškim povredama“, koja treba da se održi 19.3.2015. U ovom slučaju, zakon je zakon, a institucije efikasne, jer samo rade svoj posao.
U priči o Cosa Nostri ljudi poput Mile Radišića nazivaju se “bijeli konj”. Beznačajni su to likovi koji u javnosti igraju igru iza koje se kriju “krupne face”. Za to bivaju bogato nagrađeni i mogu do kraja života da uživaju na nekom malom tropskom ostrvu, ako su pametni, u suprotnom dobiju betonske cipele, i potonu. U priči o Cosa Nostri ona je negdje izvan institucija gdje ima svoje ljude plaćene ili ucijenjene da rade u njenom interesu. U ovoj priči “Naša stvar” su same institucije. U našoj stvarnosti građani su plaćeni ili ucijenjeni da ćute. Ćute da ne bi izgubili svoja radna mjesta ili da im ne bi uništili privatne poslove, ćute iz straha od fizičkog i psihičkog terora, ćute jer se već plaše i svoje sjene. Ta lažna demokratija koja nam dopušta da kritikujemo sistem sa prijateljima, u kafani, na društvenim mrežama samo je trenutno olakšanje kojim se praznimo, duboko svjesni kako bi nas stvarni otpor doveo tamo gdje i Željka Vulića, ali i mnoge druge. Najefikasniji je to način da se otupi svaki smisaoni i organizovani otpor.
Pjesnik Marko Pogačar u jednom divnom stihu kaže: “Jedina gora stvar od fašizma je umjereni fašizam.” To je naša svakodnevnica.