Kult dede Alije: Ko se usuđuje javno kritikovati političku karijeru Alije Izetbegovića?

Foto: Naslovnica slikovnice “Naš dedo Alija”/Žurnal

Ne treba da iznenađuje reakcija kantonalne ministrice Naide Hota – Muminović. Ona samo poštuje mit uspostavljen kroz knjige, okrugle stolove, naučne skupove, likovna i muzička djela o mudrom, voljenom i vještom političaru i komandantu. “Ko drukčije kaže – kleveće i laže”, uvjerena je ministrica pa zbog toga tako hitro i pravdoljubivo reaguje na navodnu kritiku “voljenog prvaka”.

Piše: Selvedin Avdić

Ministrica obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Naida Hota – Muminović jako se uznemirila kada je na društvenim mrežama pročitala da je izvjesna nastavnica Bosanskog jezika i književnosti rekla učeniku da ne spominje Aliju Izetbegovića –  “jer je on prodao državu”. Odmah je na svom zvaničnom facebook nalogu najavila da će od “od škole zatražiti provjeru informacije i očitovanje”.

Naravno, neophodno je insistirati na depolitizaciji obrazovanja, da se u školama ne smije pominjati ne samo Izetbegović nego ni Čović, Dodik, Nikšić, Konaković, da ne govorimo o presuđenim ratnim zločincima. Ali, nije ministricu uznemirila politika u učionici, nego navodni stav nastavnice o Izetbegoviću. U istoj facebook objavi precizirala je šta ona misli o njemu:

“Alija Izetbegović, naš prvi predsjednik suverene, međunarodno priznate, nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, vrhovni komandant njene Armije, bio je mudar i vješt političar, uvažavan i na Istoku i na Zapadu, voljeni prvak svoga naroda. Naši učenici uče o njegovom liku i djelu, o njegovom naslijeđu, čitaju njegova djela, posjećuju muzej posvećen tom naslijeđu, a kroz studijska putovanja, ekskurzije i izlete uče o svojoj domovini i slavnoj odbrani od agresije, odbrani koju je predvodio predsjednik Alija Izetbegović.”

Tako smo saznali da se ministrica ne slaže sa nastavnicom da je Izetbegović “prodao državu”, naprotiv, po njenom stručnom mišljenju, radi se o “voljenom prvaku svoga naroda”. Usput nam je saopštila i da to nije njeno usamljeno mišljenje, da Izetbegovića uvažavaju i na Istoku i na Zapadu, kao i da će uskoro i svi “naši” učenici misliti isto, jer uče sve o njemu i posjećuju njegov muzej.

NEŽELJENI KULT

Prema jednoj od brojnih definicija, kult ličnosti nastaje kroz sistematsko, javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe kao nepogrešivog političkog vođe koje se ponavlja u medijima, na javnim manifestacijama i u knjigama.

Upućeni kažu da Alija Izetbegović nije želio da se oko njega izgradi kult. Navodno je na nekom skupu SDA u Sarajevu zamolio prisutne da ne ustaju kada on ulazi u prostoriju i rekao:

“Draga braćo i sestre, prije svega, molim vas da sjednete. Moji stari drugovi iz zatvora ruže me. Kao, eto, stvara se kult Alije Izetbegovića, iako za ja to nisam kriv.”

Postoje i mišljenja da on to nije želio iz religijskih razloga – jer to nije u duhu islama i tradicije koju je poštovao.

Ali, ako nije želio – zašto to nije spriječio u samom začetku, kada su mu tekbirali, skandirali “Alija sokole” i ukrašavali kancelarije njegovim fotografijama? I njegova porodica tvrdi da Izetbegović nije želio da se izgradi kult.

 Povodom jednog pominjanja kulta ličnosti oglasili su se iz Fondacije “Alija Izetbegović”,  koju vode najbliži članovi porodice, koje bi bilo nego – Izetbegović:

“Čak i da je neko htio, nije mogao niti početi izgradnju kulta ličnosti Alije Izetbegovića jer je sam Izetbegović gradio i njegovao demokratski sistem ljudskih prava i sloboda, čak i za vrijeme agresije i genocida nad Bošnjacima. Prema tome, i Fondacija „Alija Izetbegović“ se protivi bilo kakvom djelovanju u pravcu izgradnje kulta ličnosti”.

Inače, na službenoj stranici Fondacije, možemo saznati da su objavili “bibliografiju djela Alije Izetbegovića i njihovih prijevoda te djela o Aliji Izetbegoviću i njegovim djelima”.

PERCIPIRANJE SVIJETA

Ako se i porodica gnuša kulta ličnosti zašto su onda dozvolili otvaranje Muzeja “Alija Izetbegović”, i još za direktoricu postavili unuku, ne bilo čiju, nego baš Alije Izetbegovića? A čijeg bi drugog? Na njihovoj službenoj stranici nalazi se opis lokacije na kojoj je muzej sagrađen, pominju se dvije stare kapi – kule, izgrađene nakon što je Eugen Savojski zapalio Sarajevo:

“Te stare kamene kule dobile su novi život, život Alije Izetbegovića.”

Pored te mitologizacije, koja često prati izgradnju kulta ličnosti, na istoj stranici nas obavještavaju o dosadašnjim aktivnostima. Među njima su znanstveni simpoziji i konferencije, izdavačka djelatnost, interaktivne radionice za učenike, literarna natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola, likovne kolonije, umjetničke izložbe, katalozi, zbornici, svečane akademije… Sve povezano sa likom i djelom – Alije Izetbegovića.

Direktorica i unuka Nađa Berberović – Dizdarević, kaže da joj je djed neupitan ideal i da je ponosna što kroz svoj angažman u Muzeju može promovisati njegove “univerzalne etičke i moralne vrijednosti”:

“Mogu reći da kroz njega i njegova djela percipiram i razumijevam svijet oko sebe”.

Sa Fondacijom i Muzejom ni izbliza nisu iscrpljene sva podsjećanja na život i djelo Alije Izetbegovića.

Svake godine obilježava se godišnjica njegovog rođenja o kojoj izvještavaju i javni servisi. Povodom stote godišnjice, u Zenici je upriličena centralna manifestacija na kojoj je kantonalni premijer u svom govoru istakao:

 Alija Izetbegović je, još za života, izašao iz okvira koji bi ga odredili samo kao mislioca ili državnika BiH. Alija Izetbegović, već odavno, pripada svjetskoj mislilačkoj riznici.

Njegova rodna kuća u Bosanskom Šamcu renovirana je i pretvorena u muzej. U Turskoj mu je podignuta bista i snimljena čitava televizijska serija o čijim nedostacima i istorijskim odstupanjima i plagijatima se argumentovano pisalo. Veliki broj ulica, trgova i mostova u Federaciji nazvan je po njemu, kao i ulice u Rijadu, Izmiru, Ankari i Istanbulu.

U Sarajevu su najmudriji citati iz ostavštine Alije Izetbegovića ugravirani u velike komade kamena, ali vrlo brzo se ustanovilo da to nisu baš njegove misli, nego tuđe koje je on na robiji zapisivao u bilježnicu.

DA TE NIJE ALIJA

Svi znamo pjesmu “Da te nije Alija” za koju je Dino Merlin govorio da ju je posvetio borcu Aliji Miladinu, ali su svi oko njega razumjeli “mig” pa se ona vrti na svim stranačkim manifestacijama, a odnos svjetla i mraka, pomenut u pjesmi, koristi u prigodničarskim govorima.

U knjižarama se može pronaći i slikovnica “Naš dedo Alija”, jer je Izetbegović najviše volio, tvrde upućeni, da ga se tako naziva. Slikovnica najmlađem uzrastu približava lik bivšeg predsjednika. Na jednoj ilustraciji nana unucima priča kako se Alija, kada je imao 15 godina, počeo kolebati u vjeri zato što je čitao komunističku literaturu.

Nedavno je u Sarajevu premijerno izvedena simfonijska poema “Moj bijeg u slobodu”, djelo kompozitora i dirigenta Emira Mejremića. U medijima je poema, nadahnuta životom Alije Izetbegovića, ovako opisana:

“Ovo monumentalno muzičko djelo, nadahnuto istoimenom knjigom, zadire u samu suštinu slobode čovjekovog duha. To je potraga za mogućnošću da se unutarnja sloboda pretoči u umjetnički izraz – u zvuk koji odražava misao, vjeru i ideal.”

Naglašava se i da je publika njeno izvođenje pratila uz “ovacije i emocije”.

Pomenimo još manifestacije posvećene Aliji Izetbegoviću, poput “Dana otvorenih vrata” ili  “Bedema svjetlosti”, a niko ne zna tačan broj knjiga koje je o njemu napisao Fikret Muslimović.

KO JE NAPRAVIO KULT

Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera, ali mislim da je i ovo sasvim dovoljno da ilustruje onu definiciju kulta ličnosti koji “nastaje kroz sistematsko, javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe koje se ponavlja u medijima, na javnim manifestacijama i u knjigama.”  Onog kulta ličnosti koji navodno nije želio ni rahmetlija niti njegova porodica, ali koji je pažljivo sazidan kao one stare kule koje “žive životom Alije Izetbegovića”.

Zbog toga ne treba da iznenađuje reakcija kantonalne ministrice Naide Hota – Muminović. Ona samo slijedi mit uspostavljen kroz knjige, okrugle stolove, naučne skupove, likovna i muzička djela o mudrom, voljenom i vještom političaru i komandantu. “Ko drukčije kaže – kleveće i laže”, uvjerena je ministrica pa zbog toga tako hitro i pravdoljubivo reaguje na navodnu kritiku “voljenog prvaka”. Kažem, navodno, jer se radi o interpretaciji događaja jednog roditelja, napisanoj na društvenoj mreži. Ali, to nije spriječilo ministricu da zatraži hitno “očitovanje” škole.

Izraz “kult ličnosti” navodno je prvi put upotrijebio Nikita Hruščov. “Razdobljem kulta ličnosti” nazvao je dvije posljednje decenije Staljinove vladavine koje su karakterisali zloupotreba vlasti i odmazde protiv svih kritičara.

Od rezultata  “očitovanja” škole i razine kazne kritički nastrojenoj nastavnici, znaćemo da li je kult ličnosti definitivno utvrđen. Ali, već sada je sigurno da će, zbog ovakve reakcije vlasti, mnogi biti oprezniji kada javno govore o političkoj ostavštini Alije Izetbegovića. Što je i bio cilj reakcije.

Žurnal