Firma “Tuzla Kvarc” postoji od 1965. godine, prvo kao dio rudnika za proizvodnju i preradu kvarcnog pijeska koji je poslovao u sastavu “Titovi rudnici Kreka-Banovići”, a potom kao OOUR “Tuzla-kvarc” koji se izdvaja u samostalno preduzeće.
Od početka se radilo o privrednom gigantu, tržišnom lideru i jednom od najvećih izvoznika u Jugoslaviji. Tokom rata firma je nastavila s radom u namjenskoj proizvodnji, dok je veliki broj radnika bio u redovima Armije BiH. Oni koji su se vratili iz rata su 2001. godine sa direktorom privatizirali firmu i danas čine ortačku grupu koja broji 54 člana. Uz vlasništvo nad imovinom firme naslijedili su i njene dugove i probleme, ali i tzv. koncesiono pravo koje je nekada dodjeljivalo nekadašnje državno Ministarstvo energetike i rudarstva.
Aktuelni Zakon o koncesijama stupio je na snagu 2004. godine. Kako je “Tuzla Kvarcu” koncesijski ugovor prestao da važi 2010. godine, oni blagovremeno podnose zahtjev za obnovom ugovora ili potpisivanjem novog, u skladu s novim zakonskim propisima. Kroz dvije godine potvrđeno im je da njihov zahtjev za dodjelom koncesije ispunjava sve uslove. Iste godine prvi put počinju njihovi problemi sa pomoćnikom ministra industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona, Bahirom Imamovićem. Od samog početka nastupao je prema rukovodstvu firme sa “koruptivnim zahtjevima”, kako kaže direktor “Tuzla Kvarca”, Zlatan Velagić. Drugim riječima, tražio je mito, ucjenjivao ih koncesijom i drugim dozvolama, te koristio inspekcijske organe kao sredstvo prinude, da bi sve kulminiralo njegovim hapšenjem 2015. godine nakon primopredaje označenog novca pred kamerama SIPA-e, što smo imali prilike vidjeti i na našim malim ekranima. Epilog tog hapšenja je aktuelno suđenje Imamoviću, ali i potpuni zastoj rada “Tuzla Kvarca”, što je rezultiralo gomilanjem dugova, pristizanjem novih tužbi i protestima uposlenih firme, od kojih neki trenutno štrajkuju glađu.
Istraga nije proširena
Interesovalo nas je kako je moguće da jedan službenik u Vladi TK, pomoćnik ministra, ima toliku moć i je li moguće da tu vrstu reketa neko može vršiti sam? “Mi smo nudili SIPA-i Tužilaštvu TK dokaze koji upućuju na Bahira Imamovića i na još nekoliko državnih službenika u Vladi TK. Ponudili smo određena imena i informacije koje inkriminiraju određene inspektore. U jednom dijelu snimka, on navodi ime jednog rudarskog inspektora kojeg koristi da bi reketirao određenu firmu, da bi mi demonstrirao svoju moć i pokazao kako ja plaćanjem njegove koruptivne cijene ne dobijam samo koncesiju, nego i zaštitu od raznih inspekcija, policije i ostalih”, kaže Velagić.
Ta informacija zabrinjava ako znamo da u slučaju “Tuzla Kvarca” niko više osim Bahira Imamovića nije procesuiran, iako postoji opravdana sumnja u postojanje mreže njegovih saučesnika koja se proteže kroz više državnih i kantonalnih službi i agencija. Sam Velagić je nakon neuspješnih pokušaja da Imamovića prijavi kantonalnom MUP-i i tužilaštvu prijavu podnio državnom tužilaštvu koje je brzo reagovalo i proslijedilo gotov slučaj nadležnom kantonalnom sudu. Znao je da njegovi problemi nisu okončani nakon razočaravajućih poteza kantonalnog tužilaštva.
“Umjesto da tužilaštvo proširi istragu, da iskoristi dokaze koje je državno tužilaštvo proslijedilo, a koji ukazuju na to da Bahir Imamović nije ucjenjivao ‘Tuzla Kvarc’ samo koncesijom, nego i privatizacijskim ugovorom i drugim inspekcijama, ono se odlučuje da istragu završi sa Imamovićem. Postoji snimka na kojoj Bahir za rješavanje problema koje smo imali sa tadašnjim direktorom kantonalne Agencije za privatizaciju traži 100.000 KM. Ta snimka nije bila dostupna javnosti. Taj direktor kantonalne agencije je nakon hapšenja Imamovića jednostavno povukao tužbu protiv nas.”
Tužilaštvo nije proširilo istragu o korupciji u državnim službama, ali zato jeste počelo da pojačano procesuira Zlatana Velagića i “Tuzla Kvarc”. Optuženi su za dugovanja nastala u periodu tokom kojeg su radili u pravnom vakumu. Sihronizovano s pravnim progonom dolaze napadi saopštenjima iz Vlade TK, praćeni defamacijskom kampanjom u medijima, kojom se vlasnike i radnike “Tuzla Kvarca” prikazuje kao simpatizere ISIL-a i sponzore terorizma. U nastupima Vlade i Tužilaštva TK usmjerenim prema menadžmentu i radnicima firme koristi se činjenica da firma duguje koncesijske i neke druge naknade za onaj period rada tokom kojeg je čekala na produžetak ugovora, ali je to ne odvaja od desetine drugih firmi koje i dan-danas nesmetano posluju pod istim uslovima. To potvrđuju i riječi Nihada Sinanovića, direktora Agencije za koncesije TK: “U dosadašnjoj praksi s pravnim licima kojima je istekao koncesijski ugovor, ukoliko blagovremeno podnesu zahtjev za dodjelu koncesije, a postupak dodjele se ne okonča prije isteka ranijeg ugovora, dozvoljava se rad, s tim da se koncesione naknade obračunaju i za taj period.”
Bez zaštite zviždača
To nije bilo dovoljno za Vladu TK, koja je preuzela ulogu i tužitelja i sudije, te suspendovala odluku kojom je firmi “Tuzla Kvarc” produžena koncesija. Tu svoju odluku Vlada je propratila saopštenjem u kojem se poziva na klauzulu o društvenoj opravdanosti, obzirom na dugove nastale na gore opisan način. Ono što ignorišu brojni domaći, ali ne i regionalni i strani mediji, jeste činjenica da su ovakve odluke Vlade i pravni progon od strane Tužilaštva TK uslijedili nakon prijave korupcije od strane Zlatana Velagića.
Konvencija protiv korupcije UN-a prepoznaje zviždače kao najbitnije aktere borbe protiv korupcije i poziva na njihovu zaštitu. Ta zaštita je u slučaju Velagića izostala. Po svemu sudeći, hapšenje Bahira Imamovića nije nanijelo prevelike gubitke koruptivnom para-sistemu koji vedri i oblači u svim oblastima javne potrošnje. To je onaj dio kantonalne vlasti koji pravi rupe u budžetu, a od cijelog kantona budžetsku rupu. Do završetka njegovog suđenja, Imamović ostaje uposlenik Ministarstva industrije, energetike i rudarstva TK gdje redovno dobija platu, jer je zaštićen presumpcijom nevinosti. Pretpostavka nevinosti Velagića i “Tuzla Kvarca” ne postoji kada su u pitanju istupi Tužilaštva i Vlade TK.
Na kraju, ostaje da se pitamo: kome sve ovo koristi? Na prvi pogled, moglo bi se reći da od cijelog slučaja koristi ima samo konkurencija “Tuzla Kvarca”, u zemlji i okolini. I tu se možda krije odgovor, jer je firma “Tuzla Kvarc” eksploatisala jedno od najvećih nalazišta pijeska koji se koristi u termoelektranama, a kolaju glasine da je imovina firme interesantna određenim političko-kriminalno-poslovnim krugovima. Ono što sigurno znamo jeste da je šteta ovakvog stanja mnogo veća od koristi, da njene posljedice najviše osjećaju vlasnici i radnici “Tuzla Kvarca”, ali svoj dio cijene plaćaju i lokalna zajednica, kanton, pa i cijela država.