Foto: Pool/Reuters/PIXSELL
Prvi dani COP-a 26 rezultirali su dvama sporazumima, no fokusiranje članica na smanjenje emisija metana i zaustavljanje deforestacije pokazuje novi trend u klimatskom pregovaranju – formiranje alijansi zemalja koje se udružuju oko specifičnih pitanja, čime se pregovori fragmentiraju, a time i udaljavaju od postizanja konsenzusa.
S godinu dana zakašnjenja, do kojega je došlo zbog izbijanja pandemije koronavirusa, u Glasgowu je u nedjelju započela konferencija potpisnica Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama. Konferenciju se smatra posljednjom šansom za zaustavljanje nadolazeće klimatske katastrofe, pa su i njezinim uvodnim danom dominirala katastrofična upozorenja relevantnih dužnosnika, prije svega glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa i izvršne tajnice UN-ove Okvirne konferencije o klimatskim promjenama Patricije Espinoze.
Ti su govori potaknuti činjenicom da su, prilikom donošenja Pariškog sporazuma 2015. godine, njegove potpisnice ponudile ciljeve toliko mizerne da njihova provedba do 2100. godine ne samo da ne bi dovela do ograničavanja globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva, koliko je nužno da se klimatske promjene zaustave, već bi temperatura narasla za 2,7 stupnjeva, čime bi te promjene postale bespovratne.
U Glasgowu bi stoga članice trebale predstaviti značajno ambicioznije ciljeve od inicijalnih pariških, no većina njih obznanila ih je ranije, pa se i prije početka konferencije znalo da ono što će ponuditi neće biti dovoljno. Stoga su govornici iz nevladinog sektora nastojali kod političara izazvati osjećaj odgovornosti ciljajući na njihovu spregu s korporativnim, prije svega fosilnim sektorom i namjerom da do razine samouništenja privilegiraju nacionalne ekonomije. Espinoza je tako rekla da bi naša era trebala biti “definirana prosperitetom većine, a ne kratkoročnim koristima manjine”, dok je predsjednik Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC) Hoesung Lee nastojao što češće spominjati riječi kao što su “pravednost” i “jednakost”. No zato je vlasnik Amazona i najbogatiji čovjek na planeti Jeff Bezos drugoga dana konferencije izrecitirao odu kapitalizmu, rekavši da je danas sve bolje nego što je bilo u prošlosti, izuzev stanja prirode koje, međutim, nije logična posljedica predatorskog sistema već “neprihvatljiva anomalija” koju može i treba rješavati privatni sektor.
Prvoga dana konferencije javnosti se obratila i maorska aktivistkinja India Logan-Riley, koja je korijene klimatske krize locirala u imperijalističkim osvajanjima i pohlepi korporacija globalnog sjevera. No u kontekstu obraćanja političkih dužnosnika, koja su uslijedila poslije njezina izlaganja, bilo je jasno da su aktivisti za govornicu pripušteni ponajprije kako bi se fingirala pravedna zastupljenost onih koji snose najveći teret klimatskih promjena.
Koalicija COP26, koja predstavlja organizacije mladih, sindikate i starosjedilačke skupine, stoga je konferenciju u Glasgowu nazvala “najisključivijom u povijesti” s obzirom na to da je “tisućama ljudi onemogućeno da se čuju i njihovi glasovi” zbog nedostatka cjepiva protiv Covida-19 ili pak novca za troškove konferencije. Na konferenciji je naime prijavljeno čak 25 tisuća delegata, a cijene hotela i apartmana otišle su u nebo toliko da je jednom američkom sudioniku vlasnik stana koji je rezervirao mjesecima unaprijed tražio dodatnih 2.000 dolara nakon što je saznao da će se u gradu održati klimatski samit.
Stoga je u startu bilo jasno da će konferencija u Glasgowu biti još jedan sastanak međunarodne zajednice obilježen nepomirljivim razlikama između nemoćne većine stanovnika Zemlje i političkih elita koje se u Glasgowu uglavnom razbacuju brojkama o obećanim milijardama. Razlike su nepomirljive i među industrijaliziranim zemljama koje kalkuliraju kako sačuvati vlastite ekonomije i onima u razvoju koje, poput Kine i Indije, puno zagađuju ali smatraju da bi ove prve trebale snositi veći teret, i na koncu između obje te skupine i najmanje utjecajnih a najranjivijih zemalja svijeta.
Jer da bi se globalno zatopljenje zaustavilo na 1,5 stupnjeva već do kraja ovog desetljeća emisije stakleničkih plinova trebalo bi smanjiti za 55 posto, dok je Svjetska meteorološka organizacija nedavno objavila da su lani te emisije dosegnule rekordnu razinu unatoč pandemiji. Neposredno prije početka konferencije u Glasgowu, u Rimu je održan i sastanak G20 zemalja u koje spadaju i one najrazvijenije i one u razvoju. Te zemlje zajedno proizvode čak 80 posto ukupnih stakleničkih plinova, pa je talijanski premijer Mario Draghi rekao da će taj sastanak imati “direktan utjecaj na uspjeh samita u Glasgowu”. Sastanak je završio deklaracijom u kojoj su se predstavnici 20 najjačih svjetskih ekonomija složili tek da će nastaviti razmišljati o mjerama za smanjenje emisija stakleničkih plinova, što je glavni tajnik UN-a Guterres prokomentirao izjavom da iz “Rima odlazi s neispunjenim, iako ne u potpunosti pokopanim nadama”.
Tako primjerice na Kinu, čiji se predsjednik, Xi Jinping, nije pojavio u Glasgowu, otpada 28 posto globalnih emisija štetnih plinova, no njezini ovogodišnji ciljevi isti su kao i prije šest godina. Oni uključuju povećanje obnovljivih izvora u proizvodnji energije na jednu četvrtinu, ali tek nakon 2030. godine, do kada će ta zemlja zapravo povećavati svoju emisiju štetnih plinova koje nastaju sagorijevanjem ugljena, nafte i plina.
Indijski premijer Narendra Modi, čija zemlja proizvodi relativno malih sedam posto emisija, u Glasgowu je pak hladno obznanio da će Indija postati karbonski neutralna tek 2070. godine. Modi je rekao i da je udio Indije u svjetskoj populaciji triput veći od udjela njezinih emisija ugljičnog dioksida, čime je prilično nedvosmisleno lopticu prebacio u teren industrijaliziranih zemalja. Još prkosniji bio je australski premijer Scott Morrison, koji nije obznanio nikakve ciljeve za 2030. godinu, ciljno vrijeme koje je postavio COP26. Morrison je rekao da će njegova zemlja postići karbonsku neutralnost 2050. godine, i to na “australski način” koji međutim nije specificirao, ali se zna da također podrazumijeva povećano korištenje fosilnih goriva. Australska industrija ugljena, inače, u proračun svake godine donese oko 50 milijardi dolara, a Australija je i zemlja s najvećom u svijetu razinom CO2 po glavi stanovnika, dvostruko većom i od evropskog i od kineskog prosjeka.
U Rimu je, kako je to primijetio portal Politico, tako uspostavljena svojevrsna taktička alijansa između zemalja koje proizvode fosilna goriva i onih koje ih masovno koriste, čime je praktički zapečaćena svaka šansa da se do 2030. ograniči ta industrija koja proizvodi gotovo polovinu svih emisija stakleničkih plinova.
S aurom koja bi trebala sugerirati obnovljeno globalno vodstvo njegove zemlje pojavio se u Glasgowu američki predsjednik Joe Biden, donoseći sa sobom obećanje da će njegova zemlja do 2030. godine emisije CO2 smanjiti za 50 posto u odnosu na 2005. godinu. Američki proračun za ovu godinu kao najveću stavku, tešku 555 milijardi dolara, sadrži upravo mjere za smanjenje emisija putem poreznih olakšica i subvencija za obnovljive energije, no Biden je prije toga morao odustati od ambicioznijeg plana jer nije uspio premostiti sukob unutar vlastite stranke.
U 2020. godini sedam najvećih svjetskih naftnih kompanija investiralo je samo jedan posto od ukupno 1,1 milijardi dolara prihoda u razvoj obnovljivih energija, pa je Bidenova propala mjera za cilj imala prisiliti kompanije da te prihode troše u te svrhe.
Uoči konferencije objavljeni su, pod egidom opreznog optimizma, i podaci Međunarodne agencije za energiju (IEA) prema kojima će se vrhunac emisija stakleničkih plinova dogoditi već sredinom ove dekade, nakon čega bi one trebale početi padati sporim tempom. Do toga će dovesti sve veća ulaganja u obnovljive izvore energije i njihovo pojeftinjenje, rekordna prodaja električnih automobila i smanjenje broja izdanih licenci za nove elektrane na ugljen. Globalna upotreba ugljena, prognozira IEA, počet će se smanjivati prije 2050., a potražnja za naftom ući u stanje “trajnog pada” do 2030., no sve to događat će se tempom znatno sporijim nego što je potrebno.
Sve elektrane na ugljen, primjerice, trebalo bi zatvoriti do 2040., a prodaja električnih automobila do 2030. trebala bi dosegnuti više od 50 posto svih prodanih automobila, dok ona danas čini samo pet posto. Ulaganje u čistu energiju trebalo bi do kraja desetljeća utrostručiti, a ta ulaganja pravednije rasporediti. No lanjsko obećanje prema kojemu će bogate zemlje izdvojiti 100 milijardi dolara za adaptaciju i otpornost onih siromašnih još uvijek nije realizirano.
Usto, UN je uoči COP-a 26 objavio da 15 najvećih svjetskih proizvođača fosilnih goriva vrijeme do vrhunca namjerava provesti forsirajući njihovu maksimalnu moguću proizvodnju, a Greenpeace je u listopadu objavio tajne dokumente koji pokazuju da su zemlje koje proizvode fosilna goriva i meso pokušale razvodniti najnoviji izvještaj IPCC-ja.
Zbog svega toga, članice su od industrije fosilnih goriva i ovog puta digle ruke, a to odustajanje pokušale prikriti donošenjem sporazuma koje se tiču drugih pitanja. Američka administracija tako je u Glasgowu predstavila novi plan za ograničavanje emisija metana, drugog najprisutnijeg stakleničkog plina koji se brže razgrađuje u atmosferi nego CO2, ali je i 80 puta brže zagrijava. Najveći izvori metana su poljoprivreda i bušenje tla radi ekstrakcije nafte i plina, a cilj plana je smanjiti njegovo ispuštanje u atmosferu za 30 posto do 2030. godine. Koaliciju o metanu inicirali su SAD i EU, a pridružilo joj se još 70-ak zemalja, no među potpisnicama nisu četiri najveća svjetska proizvođača metana: Kina, Rusija, Indija i Brazil.
Stotinjak čelnika složilo se i oko plana da se do 2030. godine u potpunosti zaustavi uništavanje Zemljinog šumskog pokrivača te da se 20 milijardi dolara uloži u ponovno pošumljavanje uništenih površina i jačanje kapaciteta starosjedilačkih zajednica koje se bave očuvanjem prirode. Na zemlje potpisnice otpada čak 85 posto svih svjetskih šuma, pa se taj dogovor prezentira kao veliki uspjeh konferencije. Među potpisnicama je i Brazil, čijeg se notornog predsjednika Jaira Bolsonara optužuje čak i za zločine protiv čovječnosti zbog toga što je omogućio uništavanje amazonske prašume, pa je upitno koliko ozbiljno treba shvatiti njegov potpis na sporazumu o zaustavljanju deforestacije.
Prvi dani COP-a 26 rezultirali su tako dvama, barem naizgled, važnim sporazumima, a ti sporazumi poslužili su domaćinu konferencije, britanskom premijeru Borisu Johnsonu kao univerzalni odgovor na sva kritična pitanja na redovnim press konferencijama. No kako su primijetili iskusniji poznavatelji mehanizama međunarodnih pregovora, fokusiranje članica na smanjenje emisija metana i deforestacije ujedno pokazuje i svojevrsni novi trend u klimatskom pregovaranju. On podrazumijeva formiranje alijansi zemalja koje se udružuju oko specifičnih pitanja, čime se pregovori fragmentiraju, a time i udaljavaju od postizanja konsenzusa svih 197 članica Konvencije o klimatskim promjenama.
Tena Erceg, Portal Novosti