Kemal Kurspahić: Šta nam se događa – pitajte Orvela

“Odjednom je porasla potražnja za romanom Džordža Orvela ‘1984’, napisanog 1949. godine u kojem raskrinkava propagandu i totalitarno mišljenje.”

(Komentar *)

Ovonedjeljna zbivanja u odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije na prvi pogled su slika svih krajnosti poratnog Balkana. Na jednoj strani – prostiranje crvenog tepiha i postrojavanje počasne garde uz posjetu Denisa Zvizdića i njegovog Savjeta ministara Beogradu sa najavom izgradnje autoputa Beograd–Sarajevo, modernizacije pruge i gradnje mostova između dvije zemlje. Na drugoj – najava obnove postupka pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.

Mogu li ta dva procesa, dobrosusjedstva i saradnje u zajedničkom interesu i istjerivanja pravde za zlodjela u ratovima devedesetih, ići uporedo ne poništavajući jedan drugi?

Istaknuti srpski političari, naročito sa bosanske strane Drine, upozoravaju kako će obnova tužbe za genocid pokvariti odnose dvije zemlje i negativno uticati na tek započeti proces saradnje. Njihovo protivljenje “opterećivanju sadašnjih odnosa oživljavanjem ratne priče” bilo bi malo uvjerljivije da oni sami nisu gradili političke karijere i sakupljali izborne poene jednostranom interpretacijom i eksploatacijom te “priče”: od agitovanja protiv britanske rezolucije u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija o osudi genocida u Srebrenici i euforične proslave ruskog veta na tu rezoluciju kao nekakve “diplomatske pobjede” do onemogućavanja odgovarajućih obilježavanja i tako mračnih poglavlja devedesetih kao što su Omarska i Višegrad, Tomašica i Foča, i desetine drugih stratišta; od proslavljanja – uz nepoštovanje odluke Ustavnog suda – datuma kad su dogovoreni ciljevi i metodi provođenja udruženog zločinačkog poduhvata do dodjele entitetskog priznanja njegovim vođama i imenovanja javnih ustanova po njima.

Pa mogu li saradnja i pomirenje uporedo sa suđenjima i presudama za ratne zločine? Mogli bi da se u javnostima postjugoslovenskih država, u njihovim medijima i civilnom društvu, dosljednije radilo na razumijevanju kako su istina i pravda u vezi s ratovima devedesetih uslov i temelj – a ne nikakva prepreka – pomirenju i saradnji. Tada bi političari, ili pretendenti na izborne funkcije, radili svoj posao a domaćem i međunarodnom pravosuđu, istoričarima i piscima ostavili da sude i presuđuju o odgovornosti za ratove.

U takvoj podjeli posla ekstremne političke izjave i postupci, koji uporno pothranjuju i potpaljuju nepovjerenja i napetosti, imale bi težinu i posljedice verbalnog delikta i incidenta a nipošto političkog projekta važnijeg i od ekonomije i razvoja.

Na ovo razmišljanje o verbalnom deliktu u politici podstakla su me i zbivanja u Americi u prvoj nedjelji predsjednikovanja Donalda Trampa (Trump). On je već u toj prvoj nedjelji – za samo nekoliko dana – počeo ostvarivati neke od svojih najkontroverznijih izjava iz izborne kampanje.

Ona je počela najavom da će Sjedinjene Države podići veliki zid na granici s Meksikom da se spriječi dolazak – kako je rekao – kriminalaca, trgovaca drogom i silovatelja i njegovim obećanjem da će Meksiko i platiti podizanje tog zida: u svojoj prvoj nedjelji u Bijeloj kući već je potpisao nalog da se počne sa izgradnjom tog zida a došlo je i do otkazivanja posjete meksičkog predsjednika Vašingtonu.

Donald Tramp

Slični ekspresni nalozi izdati su i za sprovođenje drugih Trampovih izbornih obećanja.

Pokrenuo je postupak za ukidanje “Obaminog zdravstvenog osiguranja” u kojem je zdravstvenu sigurnost našlo više od 11 miliona do tada neosiguranih Amerikanaca; počeo je ostvarivati najavu zabrane dolaska muslimana u Ameriku – ograničavajući je za sada na “zemlje sklone terorizmu” – što će zalupiti vrata i sirijskim izbjeglicama kojima je utočište najpotrebnije; odbacio je i transpacifički sporazum o trgovini i najavio i raskid sjevernoameričkog trgovinskog sporazuma što može biti uvod u trgovinske ratove, uvozno-izvozne tarife i protekcionizam i izolacionizam u njegovom insistiranju kako će se voditi idejom “najprije Amerika”.

To je tek početak tektonskih promjena s nepredvidivim posljedicama i za Ameriku i za njene odnose sa svijetom. U tim neizvjesnostima – impresionira odgovor američke javnosti. Samo dan nakon inauguracije održan je i protestni marš žena na Vašington, sa sličnim manifestacijama u drugim velikim gradovima, a organizatori i učesnici definisali su i veliki zajednički projekt: usmjeravanje energije tih skupova na organizovanje za sljedeće izbore i preuzimanje sudbine u vlastite ruke.

Novi predsjednik i nakon izbora je nastavio rat s “nepoštenim medijima”. Odmah nakon inauguracije rekao je kako su oni umanjivali broj prisutnih tom činu, i tvrdio kako je to bio najveći skup te vrste, na šta su u televizijskim programima odmah objavljene uporedne slike gomile na njegovoj i – neuporedivo veće gomile – na Obaminoj inauguraciji 2009. Zatim je izjavio kako je on, osim pobjede po elektoralnim glasovima, “ubjedljivo pobijedio” i po broju dobijenih glasova “ako se isključe milioni nelegalnih birača”. Kad su mediji pokazali da za takvu tvrdnju nema nikakvih dokaza, i kako je Hilari Klinton (Hillary Clinton) dobila 2,8 miliona glasova više, jedna od njegovih predstavnica za štampu rekla je kako su oni ponudili “alternativne činjenice”.

Odgovor javnosti?

Odjednom je porasla potražnja za romanom Džordža Orvela (George Orwell) “1984”, napisanog 1949. godine u kojem raskrinkava propagandu i totalitarno mišljenje izrugujući se partijskim parolama “Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Ignorancija je moć”.

Samo u prvoj nedjelji Trampovog predsjednikovanja Orvelov američki izdavač Penguin poručio je štampanje još 75.000 primjeraka “1984”. Tako je s javnošću koja hoće da zna.

Slobodna Evropa