Amerika se prošle subote suočila sa zastrašujućom manifestacijom slijepe mržnje: prijetećim nasilničkim pohodom bijelih rasista i neonacista na inače tihi univerzitetski grad Charlottesville u Virdžiniji koji je kulminirao kad se 20-godišnji neonacista automobilom zaletio među građane koji su demonstrirali protiv rasista pri čemu je 32-godišnja žena ubijena a još 19 osoba teže i lakše ranjeno.
Marš rasista na Univerzitetu Virdžinija, avgust 2017.
(Komentar *)
Amerika se prošle subote suočila sa zastrašujućom manifestacijom slijepe mržnje: prijetećim nasilničkim pohodom bijelih rasista i neonacista na inače tihi univerzitetski grad Charlottesville u Virdžiniji koji je kulminirao kad se 20-godišnji neonacista automobilom zaletio među građane koji su demonstrirali protiv rasista pri čemu je 32-godišnja žena ubijena a još 19 osoba teže i lakše ranjeno.
Te večeri u prvom reagovanju na nasilje u Virdžiniji američki predsjednik Donald Tramp (Trump) rekao je: “Mi osuđujemo na najsnažniji moguć način užasne prizore mržnje, isključivosti i nasilja na mnogim stranama” uz upadljivo ponavljanje fraze “na svim stranama”.
Sa bosanskim iskustvom medijskog, diplomatskog i vojnog izjednačavanja “svih strana u sukobu” tokom troipogodišnjeg ubijanja Bosne smjesta sam u tim riječima prepoznao povod i uvod u predstojeće osude koje će uslijediti. (Na neki crnohumorni način osjećao sam se kao junak iz zavičajnog vica iz moje mladosti koji na pitanje da li je čitao “Na Drini ćupriju” slavodobitno odgovara: “Šta čitao, hodao po njoj”.)
Već u sutrašnjem, nedjeljnom izdanju, Washington Post je redakcijski komentar u vrhu strane naslovio sa “Šta bi rekao predsjednički predsjednik” uz podnaslov: “To što se desilo u Charlottesvilleu nije bilo krivica mnogih strana”.
Mnogi su sa gnušanjem odbacili predsjednikovo izjednačavanje krivice neonacista i antinacista. Pred talasom kritike, Bijela kuća je u nedjelju izdala bezimeno saopštenje kako predsjednikova osuda nasilja “naravno uključuje bijele rasiste, KKK (Ku Klux Klan), neonaciste i sve esktremističke grupe”.
Nisam dijelio zadovoljstvo kolege s kojim sam o tome pričao što je – prema njemu – predsjednik na taj način ispravio jučerašnju grešku. Za mene je to bio samo drugačiji način da se kaže isto što i juče: ako, naime, osuda samo “uključuje” i te grupe vođene mržnjom, još postoji krivica i na “drugoj strani”.
Vodeći američki mediji su to prepoznali i insistirali kako između nacista i antinacista ne može biti nikakvog znaka jednakosti.
Tramp je u ponedjeljak, iz trećeg pokušaja, najzad pročitao izjavu kakva se očekivala dva dana ranije: “Rasizam je zlo, i oni koji izazivaju nasilje u ime toga su kriminalci i razbojnici, uključujući KKK, neonaciste, bijele rasiste i druge grupe vođene mržnjom”.
Očekivanje kako će to početi da popravlja štetu nanesenu prvim reagovanjima već u utorak je raspršio sam predsjednik vraćajući se prvobitnom izjednačavanju odgovornosti: “Ja sam to gledao vrlo pažljivo, mnogo pažljivije nego vi, i vi imate – imali ste, grupu na jednoj strani koja je vrlo loša, a imali ste grupu na drugoj strani koja je takođe bila vrlo nasilna” – izazivajući tako novi talas osude u javnosti uključujući i neke od najistaknutijih političara njegove Republikanske stranke.
Tako je na veliki odjek naišla izjava republikanskog senatora iz države Utah Orina Hača (Orrin Hatch): “Moj brat nije poginuo ratujući protiv Hitlera da bi sada nacisti mogli marširati po Americi”.
Komentatori vodećih američkih listova podsjećaju kako predsjednikovo razumijevanje za bijele rasiste ne treba da iznenađuje ako se ima u vidu kontinuitet njegovih izjava s prizvukom rasizma od početka izborne kampanje: optužba kako u Ameriku iz Meksika dolaze silovatelji i trgovci drogom; najava zabrane ulaska muslimana u Sjedinjene Države; napad na roditelje poginulog američkog vojnika pakistanskog porijekla; tvrdnja kako mu ne može suditi federalni sudija meksičkog porijekla “jer je Meksikanac”.
Neki od najbližih Trampovih savjetnika – i dobar dio njegove izborne baze – pripadaju grupama i ideologiji ekstremne desnice.
Izrazit primjer potpune neobaviještenosti i bezosjećajnosti prema žrtvama nacizma pokazao je njegov sada bivši predstavnik za štampu Šon Spajser (Sean Spicer) kad je, opravdavajući vazdušne udare u Siriji – govoreći o sirijskom predsjedniku Bašaru al-Assadu – rekao kako se “ni Hitler nije spustio tako nisko da koristi hemijsko oružje protiv vlastitog naroda” i kako je umjesto toga slao jevreje “u Holokaust centre” ne pokazujući da bilo šta zna o tome kako su milioni prvenstveno jevreja sistematski ubijani u koncentracionim logorima i njihovim gasnim komorama.
Šon Spajser
Koliko god me američko suočavanje s upornim nastojanjem izjednačavanja krivice nacista i antinacista podsjećalo na gorčinu koju smo u Sarajevu pod opsadom osjećali prema ciničnim pokušajima da se stavi znak jednakosti između onih koji terorišu i onih koji brane grad, upadljiva je bitna razlika između huškanja na mržnju u Jugoslaviji od kraja osamdesetih i Americi ovih dana: u jugoslovenskom slučaju – rastući nacionalizam je sistematski potican iz najuticajnijih medija, najprije u Miloševićevoj Srbiji, ali i drugdje; u američkom ovih dana – najuticajniji mediji su i najžešći kritičari nepodopština u poređenju neuporedivog.
Tako kolumnista Washington Posta Ričard Koen (Richard Cohen) u utorak u naslovu svoje kolumne kaže: “Trampova Amerika nije moja”.