Foto: AFP / Atilla Kisbenedek
Raspad Jugoslavije “preživio” je interpretacije svih mogućih vrsta, a pritom se tu epizodu rijetko promatralo zajedno s procesom dezintegracije države blagostanja nešto zapadnije. Iza oba procesa stajali su isti sistemski faktori i političke ideje. Dean Duda u ovom članku čini taj nužan korak i pokazuje zašto su etnopolitike bile gotovo pa neminovan ishod kraja socijalističkog modernizma.
Ponekad se čini da je od raspada SFRJ naporniji jedino diskurs o njezinu raspadu. Posložen na različitim analitičkim razinama, s različitim opsegom i dosegom uobičajene repetitivnosti, najčešće funkcionira kao slijed argumenata o nedozrelosti demokratskog kapaciteta aktera koji su učinili sve da se fijasko dogodi. Zapravo se više pojavljuje kao “povijest (malih republičkih) kraljeva”, budućih pisaca memoara, od kojih neki vrludaju između aktiva i pasiva (jesmo li je srušili ili je srušena), njihovih inozemnih poslanika i medijatora, međusobnih prijepora i odluka, sjedničarenja i potrošnje zgusnutog povijesnog vremena, ponuda na stolu i reakcija. Drukčije rečeno: kao pregled svojedobne guste dnevne političke prašine (naravno, sa stajališta definitivnog ishoda) u kojoj bi jedna odluka, poludogovor ili dogovor mogli spriječiti – barem manje krvav i brutalan – kraj federativne zajednice.
Uz to u pravilu ide i drugi argument, onaj o novom federalnom, konfederalnom ili nekom trećem “federirajućem” uređenju (onodobna fraza), u kojemu bi liberalna građanska demokracija na jugoslavenski način nekako nastajala, trajala i, valjda, sazrijevala. Ali i tu se pojavljuje očevidan analitički manjak slijepe vjere u liberalno-građansku demokraciju bez imalo komparativnog povijesnog iskustva “kronike parlamentarnih kriza” i “deset krvavih godina”, dakle bez prijeko potrebnog opreza i uvida kako je funkcionirao parlamentarizam u prvoj Jugoslaviji i kakav bi ciklički kaos nastajao na podlozi nacionalističkoga kasno- i post-socijalističkog košmara koji je doveo do smrtnog hropca.1 Uz malo interpretativnog rizika, moglo bi se zaključiti da se to poželjno demokratsko razrješenje akumuliranih kriza ne bi bitno razlikovalo od parlamentarnog života u kraljevini između dva svjetska rata. Zatim se, u drugom koraku, stvar često nastavlja pripoviješću o “nacionalnim elitama”, njihovu formiranju i kapacitetima, političkom habitusu i sličnim prikladnim detaljima iz buržoaskoga akademskog repertoara, vjerojatno najnapornijem od svih napornih momenata.
Povratak u “razdoblje nacija”
Generalno, diskurs o raspadu, definirajući svoje kretanje isključivo u reduciranoj političkoj sferi, sadržava ključnu metodičku pogrešku. Naime, misli da je Jugoslavija bila ili da bi bila moguća bez socijalizma, odnosno njezine verzije socijalističkog samoupravljanja, dakle svega onog što taj okvir, sa svim protuslovljima i ambivalencijama, pokriva u različitim leksičkim varijantama: od, na primjer, prosvjetiteljstva (javno-zdravstvenog, obrazovnog, tehničkog i svakog drugog) i modernizacije preko socijalističkog modernizma (od urbanizma do popularne kulture) do, u krajnjoj liniji, Pokreta nesvrstanih i njegovih ekonomskih benefita. Zaboravlja da je socijalistička Jugoslavija zapravo ta konjunktura od 1948. do druge polovine 1970-ih, s nekoliko aspektualnih produljenja u 1980-e, i ništa više, ali ni ništa manje od toga.
Čak i oni koji misle da razumiju tu konjunkturu, redovito naglašavaju jugoslavenske viškove u usporedbi s “istočnim blokom” i sputanim sovjetskim satelitima (onaj iritantni popularni stereotipizirani etnopolitički refren: što smo mi bili u odnosu na njih, koji stvar uglavnom svodi na pitanja ukusa, stila i Coca-colu), a nikad ne dopire do točke komparacije sa nešto zapadnijim procesima i politikama, dakle sa socijalnom državom, državom blagostanja i javnim modernizacijskim aspektima europskih društava nakon Drugoga svjetskog rata. I tu se nalazi teško nadoknadiv epistemološki manjak: vječna analitička težnja pokazivanja viška na jednoj strani, u strahu da se produktivno ne ogleda s drugom pa kakav god rezultat bio. Ukratko, afirmativni stilski nacionalizam jednako tako promašuje.
Dakle, raspravljati o raspadu Jugoslavije ne znači samo zdvajati nad onim trulim, dekadentnim projektom u terminalnoj fazi kad njegov tupo uzgojen militaristički stroj izbacuje svoje krvave plodove, nego ponajprije ili barem istodobno o onom mladom, začetom u jednako tako obnovljenom svijetu koji je, izišavši iz kataklizme Drugoga svjetskog rata, globalno zračio uvjerljivim optimizmom. Socijalizmu domaćem koji živi i raste zajedno sa zapadnoeuropskom državom blagostanja, onom koji je čedo modernosti i modernizacije, kao što je i ta ista europska socijalna država, i koji se u našoj varijanti urušava i zbog logike kontekstualno spojenih posuda, dakle zbog stvari koje su i europsku državu blagostanja uvelike stajale glave. E to je, ukratko, Jugoslavija i njezina socijalistička konjunktura.
Ponekad, naime, izgleda da su i jedan i drugi projekt izravno ili neizravno potkopale zajedničke izvanjske okolnosti: kapitalistički prijelaz u neoliberalnu brzinu, naftne krize, nemoć eurokomunizma (koji je metaforički i stvarni kraj dosegao veličanstvenim sprovodom Enrica Berlinguera 13. lipnja 1984.), ideja države kao lošeg vlasnika – stajalište koje nekritički preuzima europska socijaldemokratska politika isporučivši predatorima na dlanu sve što je desetljećima pokušala graditi.
Zato se teško othrvati uparenom dijakronijskom modelu jer negdje na isteku te modernosti slijede dezorganizirani kapitalizam postindustrijskog razdoblja i dekadentni socijalizam u jednoj državi koji, destruiravši modernističku supstanciju projekta, završava u etnopolitikama 19. stoljeća. Naime, izgleda posve logično ako s etno-nacionalističkih pozicija procjenjujete položaj vlastite zajednice, nakon ili mimo socijalističke jugoslavenske konjunkture, da osim njezine zakinutosti teško možete vidjeti bilo što drugo. Zato se metaforički iz moderniteta morate vratiti u “razdoblje nacija”, barem na taj od nekoliko mitskih početaka, i brutalno ga začiniti nekim događajima i posljedicama Drugoga svjetskog rata da biste uzgojenim revizionizmima omogućili da prodišu.
Paralelni životi dvaju projekata, države blagostanja i socijalističkog samoupravljanja, proizlaze iz dubinske strukture modernizacije, modernosti i, kad je primjerice kultura posrijedi, pluralnih formi modernizma kao općeg sustava ideja s minimalnim nacionalnim varijantama i kontekstualnom aromom. I nije, čini se, preuzetno ustvrditi kako su obje političke konfiguracije rezultati procesa modernizacije, procesa koji se sredinom 19. stoljeća razvija u dva wallersteinovski naznačena paralelna smjera – kao modernizacija tehnologijom s jedne i modernizacija emancipacijom s druge strane, i oko toga se, tvrde neki, oblikuju sve aktivne političke pozicije, ovisno o preferencijama tipa modernizacije i njihovu rasporedu.
“Jučer” umjesto “sutra”
Jugoslavenski socijalizam, konjunktura koju smo spomenuli, u tom razdoblju može se stoga tumačiti kao jedan od distinktivnih likova opće modernosti. Najprije jer je, lyotardovski govoreći, modernost projekt, i to projekt gotovo blochovski usmjeren prema budućnosti, dakle, načelno teško dovršiv i u tom smislu operativno proturječan, projekt koji operira u dva modaliteta vremena: sadašnjost se transformira da bi postupno sve većem broju ljudi “sutra”, odnosno na putu prema tome “sutra”, bilo bolje. Postoji, dakle, “sutra” i postoji “bolje” što zapravo znači da mentalna figura progresa ili želja za napretkom upravlja ulozima, odlukama i rješenjima. Paralelno se odvija demokratizacija različitih sfera društvenog života. Ne radi se, naravno, u jugoslavenskom primjeru o političkom pluralizmu liberalne demokracije, nego o masovnom osvajanju života odozdo u područjima javnog zdravstva, obrazovanja, tehnike i kulture. Nešto se zbiva i s realizacijom ideje industrijske demokracije pa bi i modernost, vjerojatno, s globalnog stajališta izgledala drukčije da se nije uspostavila i kao socijalističko samoupravljanje. Oni koji su bili daleko od svega postaju na različite načine društveni subjekti zahvaljujući promišljenim zdravstvenim, socijalnim i kulturnim politikama.
Ovako ukratko skiciran, socijalizam je, barem u jugoslavenskoj izvedbi, tipično emancipacijska prosvjetiteljska struktura koja proizlazi iz modernizacijskih procesa, što ga, naravno, ne priječi u mogućim zastranjenjima ili devijacijama, niti lišava odgovornosti u gomilanju proturječja i bizarnih ambivalentnih ishoda.2 Kako god zamišljali njegov crveni tepih, moramo zamisliti i ono što je pometeno pod njega. Međutim, apsurdi, ambivalencije ili bizarnosti koje danas s viškom interpretativnih kapaciteta priskrbljujemo socijalizmu mogu se uglavnom prenijeti na svako područje sistemske historiografske interpretacije.
Dakle, Jugoslavija se zapravo raspala kad je modernost izgubila dah, kad je prosvjetiteljstvo ispalo iz igre, kad se “sutra” izgubilo u magli pa ga je spremno, došavši s periferije, zamijenilo “jučer”. Iako nije posve nebitno kojim se kategorijalnim aparatom poslužimo, ostaje činjenica da je konjunktura koju spominjemo nestala na pragu postmodernosti, bez ciklusa treće ili izostale nužne modernizacije, posve izgubljena u svijetu čije mijene i vrijednosti nije mogla prepoznati jer je ostala bez snage. Postmoderno i postindustrijsko, s druge strane, nije imalo milosti – prvo je oživjelo atavizme jer mu je takva koncepcija povijesti, a potonje cinično okrenulo glavu dijeleći upotrebljiv plijen.
Međutim, u različitim ritmovima njezina nestajanja i produljenih aspektualnih učinaka, trebalo je nešto vremena i iskustva da se sagledaju viškovi i promašaji socijalističke konjunkture. Točnije: da se s većom količinom naknadne pameti kroz kapitalističko iskustvo prepoznaju njezini učinci jer je generalno, očevidno i objeručke prihvaćena teza o njezinu promašaju. A kad konjunktura sramežljivo probije, kao što je to u posljednje vrijeme u slučaju potresa ili pandemije koronavirusom, verbalnim tržištem krenu svakojake usporedbe i sjećanja kako se socijalistička konjunktura nosila s potresima, poplavama i velikim boginjama, i kako se u tim situacijama ponašala zajednica, tko je proizvodio cjepivo, koliko je vremena trebalo da se zajednica procijepi i s kojim su stupnjem protupotresne zaštite građene zgrade nakon Skopja 1963.
Čak i da s dobrim imunitetom podnesemo neki stupanj mitologije, pa nakon toga ipak racionalno postavimo stvar, ostaje nam hladna komparativna procjena određenih događaja s jedinim kriterijem: je li iz takvih događaja zajednica izišla ojačana ili oslabljena, i u kojem vremenskom roku? Ili kad predsjednica EU komisije recentno izgovara ideju da europsko zdravstvo mora biti teritorijalno ustrojeno tako da svakom građaninu zdravstvena usluga bude dostupna u neposrednoj blizini, ta namjera nekako izaziva socijalističku konjunkturnu reakciju tipa “No shit Sherlock!”.
Uglavnom, diskurs o raspadu (u svim svojim varijantama) i kolektivno prebacivanje u ono “jučer”, vođeno nacionalističkim repertoarom od rigidnog do kulturno-građanski mekanog, nakačen na pripovijest o dvama totalitarizmima, kao i na inkriminirajući unifikacijski označitelj “komunizam”, djeluje zapravo kao revizionističko pokriće za prešućivanje socijalističke konjunkture. A ta socijalistička konjunktura jest Jugoslavija (odnosno Jugoslavija jest ta socijalistička konjunktura), i kad se ona zamorila, započela je agonija. Istodobno su ispali iz igre i bitni momenti zapadnoeuropske države blagostanja. Netko ili sistemski “nešto” došlo je u priliku i odlučilo ugasiti i motor i svjetlo projektima s čijim je masovnim emancipatorskim dosegom rijetko što usporedivo. Ti su projekti zalog svog imuniteta gradili na strani posve oprečnoj od one s koje im je napad došao. Pogled prema njima zahtijeva, kako se to zna reći, deblurring u svakom smislu. Odnosno kako ona pjesma kaže: nek’ pogled bude jasan, neću maglenog…
- Gotovo da čovjek poželi u vremenskom stroju uključiti televiziju negdje 1991. ili 1992. i opskrbiti se kokicama u namjeri da gleda, na primjer, ljevicu, odnosno ono što bi se tada tako samoprozvalo, u nekom zamišljenom trećejugoslavenskom parlamentu! Vrijedi podsjetiti da su tek dva i pol desetljeća nakon raspada na postjugoslavenskom prostoru pojavile prve suvisle i domišljene lijeve političke pozicije nastale kao odgovor na logiku nacionalnih kapitalizama. []
- Za elementarni uvid dovoljno je pogledati podatke u: Jugoslavija 1945-1985. Statistički prikaz, Savezni zavod za statistiku, Beograd 1986. ili za republike koje su abecedno dospjele u onih šest knjiga nedovršenog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, objavljenih od 1980.-1990. u izdanju JLZ (danas LZ Miroslava Krleže). []