Protekcionistička obrana američkog tržišta u kombinaciji sa građevinskim projektima velikih razmjera na liniji preporuka Johna M. Keynesa će stimulirati rast u SAD-u, iako će ti projekti izgledati redikulozni i beznačajni.
Pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u, neočekivana za većinu političkih komentatora, inicijalno je prouzrokovala šok iza kojeg je uslijedio val komentara. Ti komentari odraz su zbunjenosti eksperata i ideologa u suočenju sa novom realnošću, čije značenje oni odbijaju prihvatiti.
Liberali, podjednako na Zapadu kao i u Rusiji, sada paničare. Odjednom, ti ljudi uviđaju nedemokratsku prirodu američkog posrednog sustava biranja, kojeg su bili prihvatili kao neupitnu vrijednost prije početka glasanja. Čak i prije nego što je zadnji glas pobrojan, najavili su da s obzirom da je Clinton osvojila veći dio građanskih glasova, pa se tako ne može smatrati izbor Trumpa za predsjednika legitiman.
Organizirali su masovne proteste protiv izbornih rezultata, koji nisu, prema njihovom vlastitom priznanju, protuslovili ustavnim pravilima. Ti ljudi lagodno su zaboravili kako su mlako prihvaćali falsifikacije koje su pomagali Clinton da odbaci nominaciju njenog oponenta Berniea Sandersa. Premda su bili ozlojeđeni na sustav Kolegijum izbornika (SAD) [vidi Wikipedia], oni ipak pozivaju članove Kolegijuma da ignoriraju volju glasača u njihovim državama i da glasaju za Clinton, pošto je „Trump nesposoban za službu predsjednika”. Peticija upućena elektorima što su je inicirali liberali dobila je više od tri milijuna potpisa. Ne samo da je to otvoreni poziv na coup d’état bez presedana već je isto tako i krik očajnika.
Konzervativci su, naprotiv, oduševljeni. Ali u ovom slučaju to nije baš tako izravno kako se možda čini. Ruski novinari koji se svrstavaju u nacionalistički tabor pomalo su zbunjeni. Iako su već nekoliko mjeseci promovirali Trumpa, njegova pobjeda ne samo što je bila neočekivana, već je bila i udarac na njihov svjetonazor jer su tvrdili da Trump jednostavno ne može pobijediti. Što je korektnija bila Trumpova ideologija sa stajališta ruskog konzervativca, to manji su mu izgledi postići uspjeh u korumpiranoj liberalnoj Americi.
Pobjeda jednog autsajdera, koji se formalno suprotstavlja establišmentu i financijskom kapitalu, dokazuje da demokracija postoji u SAD-u, bez obzira što je ograničena veličinom kandidatovog bankovnog računa. Ali prihvatom te činjenice urušava se cijeli njihov propagandni koncept. Naši konzervativci nisu kritizirali moć novca, nego su kritizirali moć establišmenta liberalnih medija podržanu od strane države u državi, koja je odlučila ne dozvoliti Trumpu da postane predsjednik. Sad moraju priznati da država u državi ne postoji, ili da ona nije tako snažna u onolikoj mjeri u kolikoj su nastojali da je prikažu…
Demokratski proboj u SAD-u je loš primjer za običnog ruskog čovjeka, jer je teza: “svim ostalima je isto ili još gore”, uvijek bila opravdanje za naše vlastite deformacije. Sada ispada da je onim drugima, omraženim Amerikancima bolje. Ne mnogo bolje, ali se vidi razlika…
Ispada da je prema ruskom ideološkom kontekstu, Trumpova pobjeda potkopala oba dominantna diskursa:onaj liberalni (poraz Hillary Clinton uništio je ideju o američkim progresivnim vrijednostima, koje mi moramo slijediti), kao i onaj konzervativni (o podmukloj liberalnoj zavjeri koja ne dopušta „dobrom momku“ pobjedu u fer izborima).
A što je sa ljevicom?
Teško je odoljeti likovanju dok ukazujemo na činjenicu da je “Rabkor” bio među vrlo rijetkim publikacijama koji je pisao o mogućnosti da Trump pobijedi. Ponekad ima smisla biti u manjini.
Ali, avaj, većina komentara u Rusiji i SAD-u su zapanjujuće slični. Zapravo, mogu se pronaći samo dvije najčešće interpretacije. S jedne strane, prognozira se univerzalna katastrofa koja generira uzlet neobrazovanih, divljih i strašno monstruoznih rednecks-a („bijeli muškarci“ a među liberalima se taj termin koristi da opišu sve neprijatne osobe, bez obzira na njihov spol ili boju kože). Govori nam se da će Trumpova administracija srušiti ekonomiju, potaći masovnu represiju žena i homoseksualaca, pozatvarati Meksikance u koncentracijske logore, započeti holokaust protiv Muslimana, nanijeti užasne patnje crncima, i, dugoročno uništiti zdravstvenu skrb i planetu svojim antiekološkim akcijama.
S druge strane, obećava nam se da se neće dogoditi ništa novo; da će SAD i ostali svijet nastaviti svoja kretanja u istom smjeru nakon pauze od četiri godine. Naprosto moramo preživjeti ovo neprijatno razdoblje.
Paradoks je u tome što se ova dva scenarija spajaju: imat ćemo četiri godine apokalipse, a iza toga – biznis kao i obično.
Avaj, autori takvih prognoza opet griješe. Niti će biti apokalipse, ali ni povratka u prošlost.
Trumpova pobjeda nije rezultat neke neprijatne slučajnosti; ona je rezultat jedne sustavne društveno-ekonomske krize nastale iz činjenice da je sadašnji kapitalistički model razvoja potpuno iscrpljen. Ne radi se o tome da će slom sustava nastati zbog Trumpova uspjeha, nego je njegov uspjeh nastao kolapsom sustava.
Nije moguć povratak na putanju globalne liberalizacije. Da je taj put još bio učinkovit i imao budućnost, republikanski kandidat ne bi imao šansu da pobijedi. Dok je išao protiv većinskog tiska, protiv cjelokupne elite Washington D.C-a, kanala kablovske televizije, popularnih novinara, eksperatai službenih ideologa, protiv aparata strategije obiju, protiv zvanične desnice i liberalne ljevice, osvojio je točno zato što je njihovo vrijeme prošlo, što su njihove metode i strategije odumrle. Javno mišljenje bilo je tek refleksija, doduše zakašnjela, o promjenama u ekonomskoj politici i u realnom svijetu.
Kakve će posljedice nastati iz ove pobjede pokazat će se kao jedna sasvim druga priča.
Priče o nadolazećim totalitarnim represijama na koje će Trump podvrći žene i razne manjine su samo apsurdna i lažna propaganda liberala, koja se koristi da se pokuša zastrašiti američka javnost, ali su samo time uspjeli uvući sami sebe u stanje panične histerije. Ograničavanja imigracije će se zbilja dogoditi, i to će bez dvojbe rezultirati porastom popularnosti novog predsjednika među afričkim Amerikancima, Latinosima i općenito u svim siromašnim slojevima, jer su oni ti koji će izgubiti u konkurenciji sa ilegalnim imigrantima (za razliku od privilegirane bijele gornje srednje klase koja će profitirati od jeftine radne snage ilegalnih stranaca. Nezaposleni meksički radnici, umjesto što riskiraju svoje živote krijumčarenjem droge kod prelaženje granice za ulaz u SAD, imat će priliku ostvariti za život pristojnu zaradu gradeći više-kilometarski zid između dviju država. Građevinske kompanije će sklapati ugovore; infrastruktura će napredovati.
Sličan zid, samo virtualan, kojeg bi stvorila protekcionistička trgovačka politika bi štitila Ameriku od dotoka kineskih proizvoda i tako doprinijela promicanju rasta nacionalne proizvodnje i zapošljavanju. Transatlantska i transpacifička partnerstva, tako žestoko napadnuta od strane ljevice, biti će zakopana. Intervencionistički planovi administracije Demokrata, koji su konstantno širili američku nazočnost u Istočnoj Europi i na Bliskom Istoku, bit će barem odgođena.
Pa čak i nade da će nova američka vlada u cijelosti napustiti politiku miješanja u unutrašnje poslove nezavisnih zemalja ispasti pretjerana, opseg ovakvog miješanja će se svakako smanjiti.
Zar to znači da će Trumpovo predsjednikovanje biti blagoslov za svijet?
Bilo bi nesmotreno dati takvu izjavu. Skretanje u američkoj politici kojoj svjedočimo stvorit će mnoge probleme i konflikte, ali ne one vrste s kojima nas liberalni novinari pokušavaju zastrašiti. Ona će dati neke važne pozitivne pomake, ali ne one vrste kojima se nadaju i o kojima sanjaju naši konzervativci.
Protekcionistička obrana američkog tržišta u kombinaciji sa građevinskim projektima velikih razmjera na liniji preporuka Johna M. Keynesa će stimulirati rast u SAD-u, iako će ti projekti izgledati redikulozni i beznačajni (poput one ogromne jame koju Keynes ironično predložio da se u Engleskoj iskopa kako bi oni prevladali ekonomsku depresiju). Ali američki rast neće izvući druge ekonomije iz krize; naprotiv, on će pogoršati njihove teškoće. Jedine zemlje koje bi donekle mogle imati neku korist bile bi američki susjedi: Meksiko i Kanada. Transnacionalne korporacije će morati preseliti bliže potrošačkim tržištima.
Zapadna Europa je osuđena ili ponavljati američke mjere ili riskirati pad u duboku recesiju.
Svjetska kriza će se samo produbiti izvan SAD-a. Kineske šanse da kompenzira djelomični gubitak američkog tržišta devalvacijom juana ili ekspanzijom u drugim smjerovima vrlo su mršave. Tragom američkog primjera, druge će zemlje biti prisiljene forsirati zaštitu vlastite proizvodnje. Kineska kriza će smanjiti potražnju za ruskim prirodnim izvorima, demonstrirajući, još jednom, užasne posljedice deindustrijalizacije sprovedene u našoj zemlji. Cijene nafte su već pale odmah nakon američkih izbora.
Potpuno je neizvjesno s kojom će se brzinom preokret dogoditi u Zapadnoj Europi, i po kojoj visini će se ta cijena morati platiti. Brexit je označio put, ali on zasad(a) još nije postao europski trend, jer europska birokracija, pažljivo strukturirana i slojevita, još je veća zapreka za političke i društvene promjene nego što je američki establišment.
Još uvijek se može dogoditi da će Rusija pod kontrolom naftnih tajkuna biti posljednji bastion ekonomskog liberalizma. Ali čak i tada položaj vladajuće klase bit će oslabljen pod pritiskom novih realiteta svjetskih tržišta. Objektivna promjena u ravnoteži sila u društvu će prije ili kasnije ne samo dopustiti priliku za promjenu, nego će prouzročiti realizaciju te promjene, upravo kao što se to događa u SAD-u i Europi.
U međuvremenu, neće se riješiti ni jedan od američkih društvenih problema. Trump, ne samo što se ne priprema da ih riješi, nego izgleda da nema pojma da ti problemi uopće postoje, dok ozbiljno misli da će kreiranjem nekoliko milijuna radnih mjesta i neznatnim povećanjima plaća to biti dovoljno. Međutim, kombinacija ekonomskog rasta i neriješenih socijalnih problema je najsigurniji recept za revoluciju.
Ukoliko će predsjednik Trump uspjeti riješiti ekonomske probleme, čak ako bude parcijalno uspješan u ispunjenju svojih obećanja i planova, to nikako neće odgoditi urgentnost za socijalnu modernizaciju velikih razmjera, uključujući i stvaranje jedne sveopće i isplative zdravstvene skrbii sustava obrazovanja, proširenje prava radničkih sindikata, te ekspanziju javnog sektora. U protivnom, ekonomski rast će učiniti ove zahtjeve još uvjerljivijima i popularnijima, pa će pojačati društvene pokrete koje zagovaraju reforme.
Sindikati, radnički pokreti i nadničari će osjećati daleko veću pouzdanost u uvjetima ekonomskog rasta. Konflikti neće nestajati nego će rasti.
Pitanje je: hoće li Trump biti sposoban da makar djelomično realizira svoj ekonomski program? Grupacija financijskog kapitala, vašingtonskog političkog establišmenta i korumpirana lijevo-liberalna inteligencija,neraskidivi u svom jedinstvu, borit će se protiv Trumpove protekcionističke politike. Politički utjecaj tog bloka zasnovan je na društvenoj fragmentaciji, promoviranu od strane vladajuće klase, uz oduševljenu podršku na ljevici zadnjih 30 godina. Svi pokušaji uvođenja socijalne solidarnosti iskorijenjeni su podjelom društva na brojne vertikalno organizirane i konkurentne „manjine“,sa kojima se moglo manipulirati da bi se sprovodila politikakoja ide u korist eliti. Izbori 2016. demonstrirali su da se ta situacija počela mijenjati.
Kampanja Berniea Sandersa, kao i glasanje za Trumpa, demonstrirale su, ova potonja u većem stupnju, da su niže društvene klase voljne konsolidirati se, neovisno od apela samoproklamiranih „branitelja manjina“.
Jedan afroamerički radnik uviđa da ima više zajedničkoga sa običnim „bijelim muškim“ radnikom negoli sa privilegiranim samodopadnim liberalom koji pametuje o potrebi za političkom korektnošću. Jedna samohrana majka koja se bori za preživljavanje bolje razumije u kojoj su joj mjeri tuđi interesi i stajališta neke feministkinje koja dijeli višemilijunske potpore vezane za spol među svojim prijateljicama i mušterijama.
Spontani uzlet solidarnosti koju je Sanders pokrenuo svojom kampanjom ne završava se nakon što je senator iz Vermonta kapitulirao. To su bili njegovi sljedbenici u Wisconsinu, Michiganu, Ohiou i drugim tradicionalno demokratskim državama,koji su odlučili ishod izbora odbijajući glasati za Clinton ili dati svoj glas Trumpu. Glasovi Latinosa predodredili su pobjedu Trumpa u Floridi. Bernie Sanders je dobro osjetio ovu novu realnost kad se, nakon svih politički korektnih kvalifikacija, ponudio surađivati sa pobjednicom.
Nakon kapitulacije progresivnog senatora liberalnom establišmentu, njegova društvena baza ga više nije slijedila, pošli su za Trumpom. Sada senatoru više nema druge, nego da slijedi svoju društveni bazu.
Izbori 2016. označili su kolaps politike političke korektnosti, i stvorili su preduvjete da se zamijeni sa politikom solidarnosti. Histerično reagiranje liberalnih krugova u SAD-u potvrđuje da čak ako oni ne uviđaju širinu i značaj tekućeg procesa, oni intuitivno osjećaju da im se tlo pomjera pod nogama. Mogu oni još neko vrijeme nastaviti zastrašivati jedni druge, pa i druge manjine, o neposrednim opasnostima nove administracije, ali oni sami jasno razumiju da je to laž.
Jedan aktivan rad će biti potreban da se stvore preduvjeti za novi progresivni pokret u SAD-u. Taj pokret, koji je kampanja Berniea Sandersa pokrenula, već je realnost američkog života, ali će jedino uspjeti kad se bude uvidjelo da su njegovi interesi suprotni i nekompatibilni sa interesima lijeve liberalne elite, koja se svrstava sa demokratskom partijom. Rascjep će biti težak i bolan, ali potreban.
Što se tiče Rusije, američka lekcija vrlo je jednostavna. Ako lijevi pokret ozbiljno aspirira odigrati ulogu u pravoj, ne u imaginarnoj politici, on mora odlučno raskinuti sa liberalnim iluzijama i odgovarajućim diskursom.
Boris Kagarlitsky
PREVOD Slobodan Drenovac/Novi Plamen
Izvor COUNTERPUNCH
Foto: Mobilus in Mobili
Boris Kagarlitsky PhD je povjesničar i sociolog koji živi u Moskvi. On je plodan pisac knjiga o povijesti i suvremenoj politici u Sovjetskom Savezu i Rusijikao i knjiga o usponu globaliziranog kapitalizma. Četrnaest njegovih knjiga su prevedena na engleski jezik. Najnovija knjiga na engleskom je naslovljenja: ‘Od imperija do imperijalizma: Država i uspon buržujske civilizacije’ (Routledge, 2014). Kagarlitsky je glavni urednik onlajn žurnala Rabkor.ru (Radnik). Direktor je Instituta za globalizaciju i društvene pokrete, koji se nalazi u Moskvi.