Evropa zapravo ne zna šta se ovdje dešava. Ali mnogi znaju da im odgovara status quo. I da se “ne puca”. Njihovim birokratama to je dokaz uspjeha. Ne shvataju i kako je ovdašnja igra množenja svega sa tri dodatni raj za “legalitet i legitimitet” opstrukcija. Blokade, ucjene i razni parlamentarni bezobrazluci, sve ovjereno ustavima, daytonskim. Jedan ustav u RS-u, deset u Federaciji plus ona dva entitetska, onda jedan državni, pa onaj u Brčko distriktu. Ma ljudi, gdje ima tolike demokracije!
Autor Zlatko Dizdarević
Prošla je sedmica otkako je odigrana spektakularna briselska predstava među 27 šefova država i vlada zemalja Evropske unije, uz njihovu brojnu birokratsku mašineriju, a na ogromno zadovoljstvo mnogih i sa Istoka i Zapada kojima je, na razne načine, ta Unija nekada bila ili respektabilni partner ili interesna muka. A evo još uvijek zvone riječi albanskog premijera Edi Rame uz spuštanje tamošnje teatarske zavjese: “Dozvolite mi da izrazim svoju duboku zabrinutost za Evropsku uniju. Zaista mi vas je žao…”.
Prije samo deceniju, teško bi bilo zamisliti ovakav kraj briselskih samita na vrhu. Razlozi albanskom premijeru da kaže ovo što je kazao odlazeći iz Brisela kući razočaran i frustriran – nagone na dilemu: Da li državnička vrhuška Evrope i birokratska Unije doista ne razumije koliko je daleko od onoga što je danas svjetska geostrateška i politička realnost. I njihova unutar toga. Na kojim je to stranputicama omađijana narcisoidnim uvjerenjem da sve u svom dvorištu drže pod kontrolom a koliko su joj zapravo nerealne kancelarijske vizije o tome kuda svijet ide. Još gore, kako ne shvataju ovoliku frustraciju jednog premijera sa druge strane ograde u istom evropskom dvorištu. A ona zorno ilustruje rašireno uvjerenje na Balkanu da briselsko ponašanje nije rezultat neznanja, već istinske unutrašnje, narcisoidne i elitističke odluke i projekta da se koliko je god moguće duže izoluju od onih koji im, eto, još nisu “dorasli”. Ili im ne pašu iz raznih razloga, ma koliko su im tu, među njima.
Činjenice su neupitne. Nakon bezmalo dvije decenije odgađanja otvaranja opipljive perspektive za članstvo u EU, šest preostalih aspiranata na odluke o ubrzanju puta ka zajedničkom cilju, dobili su veliko ništa. A dva kandidata za EU samoprijavljena prije četiri mjeseca, Ukrajina i Moldavija, ulaze na velika vrata. Blizu im je i Gruzija. Briselska vrhuška i veliki zapadni mentor prezadovoljni. Ukratko, poznato je, Crna Gora i Albanija ostaju u pregovorima i dalje tamo gdje su već godinama, Sjeverna Makedonija isto, nije pomoglo ni što je vlastito ime isforsirano promijenila. Bosna i Hercegovina i dvadeset godina nakon iskazanog opredjeljenja za EU ostaje bez statusa kandidata. Kažu, ne ispunjava uslove. Tačno je, onoliko koliko ne ispunjavaju ni Ukrajina i Moldavija. Predsjednica Kosova je jedina, za dolazak u Brisel morala vaditi vizu. Za nastavak obećane liberalizacije viznog režima treba da prođu još 13 faza. Ko živ, ko mrtav. Srbija u igri hoću-neću između Rusije i EU ostaje gdje jeste. Na zadovoljstvo i Vučića i Rusije. Sarajevo jeste još 2019. dobilo od Evropske komisije 14 kriterija – uslova za napredak u evrointegracijama, do sada ispunjen jedan. Šta to Uniji garantuje da će se u BiH dugo permanentno razvaljivanoj, nešto pomjeriti naprijed. Notorna je činjenica da su zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, nakon prekonoćnog ulaska u Uniju, jer je to Evropi i Zapadu trebalo, postale bitno drugačije nego “onda”.
Na kojem se to kriteriju zasniva sada hitro davanje kandidature Ukrajini, nakon apliciranja tek 4 dana od početka agresije Rusije – osim što su u ratu. Ne bilo kojem. I Moldavija, kao zemlja sa terena iste “geostrategije”, aplicirala je samo koji dan kasnije. Cinici u BiH već pitaju, “trebamo li to ponovo u rat, na putu do kandidature, mada smo taj uslov ispunili još prije tri decenije, nažalost i mnogo uvjerljivije”. To što u Briselu kažu da nisu ovdje u pitanju “politički kriteriji”, iskreno govoreći vrijeđanje je elementarne političke pristojnosti. I od strane birokrata Unije i onih koji im tu nepristojnost hladno i interesno nalažu.
Rezultat je poguban: Evropska unija ostaje zapravo vještački okrnjena i nepopunjena, nekompletirana ali i dalje (ne)svjesno otvorena za druge koji ne priznaju “prazan prostor” jer toga u politici nema. Kandidati sa strane što čekaju prilike za sebe svim ovim su prezadovoljni. Naravno, zadovoljni su i oni u državama ostavljenim na standby poziciji u Briselu, a koji još odranije naginju alternativama mimo Unije. U BiH, recimo, ispotiha su presretni svi kojima je, uz potpuno drugu, javnu pro-EU frazeologiju, apsolutni projekat – ne ići tamo gdje je vladavina prava, demokracija, borba protiv korupcije itd… Opasno im po život.
Dvadeset godina nakon iskazane želje za EU, uporne su blokade tog procesa od “lidera” i njihovih pulena jer za njih tamo nema raja u kojem ovdje žive. Nema skandaloznih podizanja plata sebi, uz svu mizeriju u koju otklizava većina sa drugačijim “osnovicama” u svakom pogledu. Nedodirljivi su i PDV i akcize kao pomoć narodu, jer te novce valja sačuvati za klike privilegovanih pred izbore, i pokrivanje budžetskih kriminala tokom mandata. Koja li sreća beskrajnim odgađanjem približavanja Uniji onima koji konstatuju sa najviših pozicije u državi, da je “evropski put postao besmislen u BiH” ili da je “nama život neodrživ u BiH”. I nije ih malo. Pumpanje podjela i separatizma teško bi išlo kroz EU. Hvala im.
Novi izvjestilac za strategiju proširenja EU, baš dobrohotni Tonino Picula, blagonaklono izjavljuje nakon šest “NE” Zapadnom Balkanu iz Brisela minule sedmice, da se “BiH dugi niz godina ne uspijeva nositi sa unutrašnjim problemima”, pa je ovo što je sada odlučeno, je li, jedino bilo moguće. Pa će se vidjeti hoće li išta biti bolje. Kako Piculi kazati da neće, jer će u sadašnjim odnosima i okruženju, uz sva dosadašnja obećanja i šprdnju sa njima, sve biti isto. U ime “legaliteta i legitimiteta” biranih kao i do sada.
Evropa zapravo ne zna šta se ovdje dešava. Ali mnogi znaju da im odgovara status quo. I da se “ne puca”. Njihovim birokratama to je dokaz uspjeha. Ne shvataju i kako je ovdašnja igra množenja svega sa tri dodatni raj za “legalitet i legitimitet” opstrukcija. Blokade, ucjene i razni parlamentarni bezobrazluci, sve ovjereno ustavima, daytonskim. Jedan ustav u RS-u, deset u Federaciji plus ona dva entitetska, onda jedan državni, pa onaj u Brčko distriktu. Ma ljudi, gdje ima tolike demokracije!
Zanimljivo je da se uz hrabre i mudre odluke o nastavku obećanja spram evropskog puta zemljama Zapadnog Balkana, javljaju i sumnje mudraca o tome “da li puki kandidatski status za članstvo u EU može povratno djelovati i ubrzati integrisanje pomenutih država u Uniju.” Po mnogo čemu, teoretiziranje ove vrste je smiješno. Kao i razne ideje o usporavanju prijema šestorki kroz “koncentrične krugove”, “klastere”, “Evropsku političku zajednicu”, “Otvoreni Balkan”… Lijepe namjere ali jasna želja da i dalje ide kako ide. U tuđem interesu.
Nema sumnje da je odlučno “zakivanje” logike da oni što su se nadali deblokadi dugog zastoja u procesu ubrzanog pridruživanja EU bez velikih zaobilaženja, treba da idu kući i nastave čekanje. Eto razloga ne samo za Edi Ramu da zaključi što je zaključio: “Zaista mi vas je žao…”
Minuli sastanak u Briselu jeste bio zato, čisti autogol domaćina.