Za očekivati je bilo da su lideri opozicije juče, bar, pozvali Dodika da podnese ostavku. Ako to već odavno nisu uradili, bar ne ozbiljno i uvjerljivo, onda su prethodnih dana imali itekeko razloga i prilika da to učine.
Piše: Miljan Kovač
Lideri Saveza za promjene su donijeli sasvim očekivanu odluku i odbili Dodikov poziv na sastanak. Koliko god takva odluka bila za pozdraviti, ona neodoljivo podsjeća na jedan stari vic o mravima i medvjedima.
Igrali mravi i medvjedi fudbal. Na kraju utakmice kapiten medvjeda se sportski pozdravlja sa kapitenom ekipe mrava uz izvinjenje zbog grube igre. “Ma nema veze i mi smo se gurali”, odgovori, uljudno, mravlji kapiten. Naravno ne stoji poređenje lidera opozicije sa mravima. Nisu oni tako vrijedni. Da jesu ne bi smo ni bili u siruaciji u kojoj jesmo, dok oni vijećaju trebali se sastnačiti sa Dodikom ili ne!?
Zar odavno nije trebao biti usvojen zaključak, da s nekim ko ne prihvata ni minimum odgovrnosti zato što se nalazi na čelu najbjednijeg društva u Evropi koje svakodnevno potresaju afere čiji su akteri on i njegovi bliski saradnici – nema razgovora. Ako Republikom Srpskom zaista vlada “režim”, kao što lideri opozicije često zanaju reći, a vlada, onda je onaj ko je na čelu tog režima diktator! Sa diktatorom se ne pregovara čak ni o njegovom odstupanju s vlasti. Od njega se zahtijeva da odmah odstupi s vlasti i pri tome se primjenju sva demokratska sredstva kako bi režim bio srušen, a umjesto njega uspostavljen demokratski poredak.
Dakle, za očekivati je bilo da su lideri opozicije juče, bar, pozvali Dodika da podnese ostavku. Ako to već odavno nisu uradili, bar ne ozbiljno i uvjerljivo, onda su prethodnih dana imali itekeko razloga i prilika da to učine. Nisu najavažniji razlozi zato ni svjedočenje Mile Radišića koje je neko tajno snimio, ni javno svjedočenje diplomate Gordana Milinića o direktnoj umijašanosti Milorad Dodika u “zlatna vrijedne” ali nazakonite radnje, koliko god da su ove afere potresle javnost. Razlolozi postoje odavno i svi ih odlično znamo.
Prvi i osnovni je taj što je Republika Srpska najsiromašnije društvo na Evropskom kontinentu! Po svim ekonomskim pokazateljima Bosna i Hercegovina je država sa najnižim životnim standardom. Republika Srpska, nije bolji, već po mnogo čemu siromašniji dio BiH.
Bez obzira na ove činjenice i koliko god svjedočenja i obimne dokumentacija koja govori o čvrstoj sprezi vlasti sa organizovanim kriminalom i korupcijom, izašlo u javnost, ovdje se neće ništa promijeniti, ako ozbiljni ljudi ne povuku ozbiljne poteze koji će dodvesti do ozbiljnih promjena. U protivnom sve afere, uključujući i snimak koji svjedoči o kupovini poslanika, svjedočenje Gordana Milinića ili snimak razgovora Mile Radišića, će se prepričavati samo kao anegdote od kojih režim, neće zaboljeti glava.
Da li su lideri opozicije u prethodnom periodu pokazali da imaju ozbiljne namjere da kažu dosta Miloradu Dodiku i vladajućoj kamarili i krenu u proces ozbiljnih promjena u ovom društvu? Nisu!
Zašto je to tako? Da li se boje otvorenog sukoba sa režimom ili imaju strah od onoga što bi se desilo nakon njegovog pada – strah da bi oni kao nova vlast morali preuzeti preveliki teret na svoja “nejaka pleća”?
Odgovor na ova pitanja nije u suštini ni bitan. Bitna je činjenica, da opozicija u proteklom periodu nije, bar ne u dovoljnoj mjeri, pokazala tu vrstu ozbiljnosti.
To što su čekali da ih Dodik pozove na sastanak, pa da se oni tope od zadovoljstva što su imali priliku da ga odbiju, ne znači apsolutno ništa. Vrijeme kada bi njihovo ne, Dodiku, zvečalo kao istorijski šamar, je iza nas.
Uskoro je godišnjica afere “dva papka”. Riječ je o najvećoj političkoj aferi u Republici Srpskoj, obzirom da su javnosti predstavljeni dokazi (tajni snimak razgovora Željke Cvijanović), o tome da je podrška za izbor nove Vlade Željke Cvijanović, nakon prošlih izbora kupljena. Do danas nije otklonjena sumnja da je aktulena Izvršna vlast izabrana kupovinom glasova pojedinih poslanika. Naprotiv, prelaskom pojedinih poslanika opozicija u redove vladajuće većine ova sumnja je sve manje sumnja. Opozicija je tada sve uradila na objelodanjivanju detalja oko ove afere. Mora se posebno istaći uloga Dragana Čavića, lidera Narodnog demokratskog pokreta, koji je čak organizovao i finansirao vještančenje spornog snimka u Holandiji. Međutim, bez obzira na sve argumente kojima je raspolagala opozicija je napravila kobnu greška. Pristali su da budu dio igre i nastavili da sjede u skupštinskim klupama zajedno sa onim za koje postoji niz dokaza da su počinili teško krivično djelo, odnosno političku korupciju. Politička bruka, do sada neviđenih razmjera, pretvorena je u tragikomični komad. Otprilike kao da u svojoj kući uhvatite lopove, a onda sjedite sa njima i raspravljate da li su vas pokrali ili ne, pa na kraju i glasate i naravno oni vas preglasaju – većinom glasova zaključe da su pošteni i da to što su provalili u vašu kuću i pokupili vaše stvari nije kriminal!?
Afere su nastavile da se redaju jedna za drugom, krupnije i sitnije sve do slavnog “Olegovog zlata”. Nakon što je bivši ambasador u Rusiji javno progovorio o nekoliko afera čiji je akater bio lično Milorad Dodik, opozicija nije smjela imati dilemu oko toga treba li ići na sastanak kod Dodika ili ne.
Još manje je bila potrebna, hajmo reći nesmotrena, izjava predsjednika PDP-a Mladena Ivanića, da neće na sastanak zbog “ranije preuzetih obaveza”! Kako kome, ali meni je to ličilo na nepotrebno pravdanje zbog izostanaka s “časa”. Tako je zvučalo i Miloradu Dodiku pa je brže-bolje rekao da će Ivanića opet zvati na sastanak!?
Na ovaj način opozicionari pokazuju da još nisu sami sa sobom rasčistili ključnu stvar – Da li je Milorad Dodik, legitimni, demokratski izabran predsjednik u demokratskom društvu u kojem se vlast mijenja demokratskim i slobodnim izborima ili je bos kriminalnog mafijaškog režima koji pljačka ovaj narod i opstaje zahvaljući korupciji i zloupotrebi javnih sredstava!? Ako je ovo prvo istina, onda smo srećni ljudi koi mogu mirno sačekati naredne izbore. Međutim, ako je istina ovo drugo, a sve govori da jeste, onda Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Milanko Mihajilica i Adam Šukalo, moraju shvatiti i prihvatiti da – Milorad Dodik, čak ni ovako oslabljen, neće biti pobijeđen ni na jednim izborima koji se raspisuju dok je on “glavni Baja” u Republici Srpskoj! To su uostalom, pokazali i prošlogodišnji opšti izbori. Osim niza nepravilnosti uočenih u samom izbornom procesu, nema sumnje da je mogućnost neograničenog raspolaganja javnim resursima, bila presudna za novu izbornu pobjedu Milorada Dodika i njegovih političkih partnera. Dodik na vlasti, u ovakvom “poretku stvari” uvijek ima čime kupiti dovoljan broj glasova. On i njegova politička partija uostalom više i nemaju simpatizere. Poznajete li možda nekoga ko s oduševljenjem, kao samo prije par godina govori o “Čuvaru Srpske”? Ja ne poznajam. Poznajem masu nevoljnih pristalica režima. Onih koji glasaju za vladajuće, ne zato što im vjeruju ili što ih vole, već zato što su ili ucijenjeni radnim mjestom ili im je zauvrat nešto lično obećano (zaposlenje člana porodice, novčani iznos…).
Upravo zbog toga opozicioni lideri ne moraju mnogo razmišljati o tome šta da preduzmu po ovom pitanju. Ako budu predugo razmišljali brzo će doći novi izbori i vrlo izvjestan novi poraz opozicije u igri u kojoj su i protivnička ekipa i sudije na istoj strani. Topla voda je već izmišljena i po nju se ne mora ići daleko. U susjednoj Crnoj Gori, u kojoj Milo Đukanović vlada četvrt vijeka, ulice i trgovi su svakodnevno preplavljeni hiljadama demonstranata predvođenih liderima opozicije. Oni neće nove izbore – shvatili su da će izgubiti svake izbore dok je njihov glavni rival na vlasti i u mogućnosti da troši javana sredstva na kupovinu volje sve siromašnijeg naroda. Traže da aktuelna vlast odstpi sa svojih pozicija, kako bi se formirala prelazna vlada sastavljena od svih relevantnih političkih subjekata. Ta vlada bi raspisala demokratske, fer izbore. Crnogorski opozicionari svakodnevno pokazuju istrajnost u ovim zahtjevima, a broj demonstranata koji spavaju pod šatorima ispred insitiucija u Podgorici je sve veći.
Za razliku od njih opozicionari u Republici Srpskoj, još uvijek spavaju u udobnijim ležajima. Zajedno sa njima spava i narod. Ko treba da ga probudi?
Oči onih iskreno željnih promjena su često uprte negdje napolje u tzv. “međunarodni faktor”. Mnogi su uvjerenja, da promjena neće i ne može biti dok drugačije ne odluče Amerikanci, EU, Rusija…
Koliko god da u ovome ima istine, istina je i da se promjene neće i ne mogu desiti ako se na njih ne odluči dovoljno velika i jaka krtična masa u Republici Srpskoj. Ta kritična masa odavno postoji, treba je samo organizovati i pozvati, ili na buđenje ili na spavanje, ali pod šatorom, npr. u centru Banjaluke. Ako opozicioni lideri nisu spremni da povedu kritičnu masu, onda je najbolje da se maknu i ne smetaju onima koji više i da hoće ne mogu da čekaju da im neko donese promjene. Lideri Saveza za promjene još uvijek imaju šansu da to urade. Međutim sa svakim danom čekanje i njhovi simpatizeri će se konvertovati u “nevoljne pristalice”. Pitanje je čije. Izvinjavati se medvjedima, zbog “grube igre”, nije samo besmisleno već i politički štetno!
Impulsportal