U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda ističe se da je Švedskoj, koja sebe vidi kao tolerantnu i humanu zemlju sa 16 posto stanovništva rođenog u inozemstvu, teško priznati da u društvu postoji strukturni i institucionalni rasizam prema ljudima afričkog podrijetla.
SOFIJA KORDIĆ
“Jesenas je izgledalo kao da smo u ranim devedesetim. Zločini iz rasističkih pobuda, populistička antiimigracijska stranka u usponu. Ono što je, međutim, bitno drugačije jest što sad imamo slabu vladu, politička situacija je daleko nestabilnija a antiimigracijska stranka puno bolje organiziranija”, kaže za naš portal Jonas Magnusson, švedski novinar, urednik na javnoj televiziji SVT, autor serijala o rasizmu u Švedskoj.
Magnusson podsjeća kako se Švedska početkom devedesetih dobro nosila s izbjegličkim valom iz bivše Jugoslavije, kako je profitirala dolaskom novih ljudi u zemlju te da je članica sadašnje vlade, ministrica obrazovanja Aida Hadžialić, u Švedsku došla kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Izbjegli iz bivše Jugoslavije su, po njegovim riječima, vrlo dobro prihvaćeni u švedskom društvu. Koalicijska vlada, sastavljena od socijaldemokrata (SAP, Sveriges socialdemokratiska arbetareparti) i zelenih (MP, Miljöpartiet) nije predvidjela masovni dolazak izbjeglica u Švedsku. Procjenjivalo se da će ih stići otprilike isti broj kao ranih devedesetih, kada je 1992. godine u Švedsku ušlo 84.000 izbjeglica, od toga 70.000 iz zemalja bivše Jugoslavije.
“Devedesetih se gledalo na Bosance kao na ljude koji će se teško integrirati. Sedamdesetih se na finske izbjeglice gledalo s podozrenjem kao na čudake” – Jonas Magnusson (FOTO: Privatni album)
Situacija se prošle jeseni, međutim, mijenjala iz tjedna u tjedan i 2015. godine u Švedsku je ušlo163.000 ljudi koji su zatražili azil. Računajući po glavi stanovnika, ističe Magnusson, to je najviše od svih zemalja članica EU. U listopadu je svakog tjedna u Švedsku ulazilo oko 10.000 ljudi. Većina azilanata je iz Sirije, ali ih ima i iz Afganistana i Iraka. Posebnu grupu čine maloljetnici koji su došli sami, bez ijednog člana obitelji, njih 38.000. Uspoređujući je s ostalima ova skupina iziskuje više napora i pažnje od strane društva: udomiteljske obitelji, socijalnu skrb, dodatna sredstva u školama.
Pitanje izbjeglica polariziralo je švedsko društvo
Koncem listopada vlada je donijela mjere koje su Švedsku učinile manje atraktivnom za potencijalne azilante i broj ulaska izbjeglica smanjio se na 2.000 tjedno. Ipak, gledajući skandinavske zemlje Švedska je primila najviše izbjeglica u prošloj godini. Finska 31.000, Norveška 30.000, a Danska 18.000. Prije uvođenja restriktivnih mjera primatelji azila automatski su dobivali stalni boravak, sada je to promijenjeno u privremeni u trajanju od tri godine. Nakon toga se molba za azil ponovno razmatra. Ako ga dobiju, azilantima je po novim mjerama otežano spajanje s obitelji. Uvedene su i zdravstvene kontrole maloljetnika bez pratnje u cilju provjere istinitosti tvrdnji o njihovoj starosnoj dobi.
Mjeru o ukidanju automatskog stalnog boravka kritiziraju psiholozi i upozoravaju da neizvjesnost azilantima može donijeti razne psihološke probleme što ima negativne efekte na integraciju. Kritiziraju se i zdravstvene kontrole maloljetnika bez pratnje, među ostalim i jer su znanstveno nepouzdane. Polovicom studenog uvedene su granične kontrole, prije svega s Danskom odakle izbjeglice masovno ulaze u Švedsku. Od početka siječnja ove godine, svi koji putuju u Švedsku, bilo vlakom, avionom, autobusom ili trajektom moraju pokazati osobne isprave. Ukoliko ih nemaju nije im dopušteno ući u Švedsku.
U međuvremenu se vlast i opozicija prepucavaju oko toga je li situacija s izbjeglicama pod kontrolom. Predlagalo se i zatvaranje čuvenog mosta Oresundsbron koji Švedsku spaja s Danskom, ali je vlada odustala od te ideje jer nije u skladu sa švedskim zakonima. Oni sa desne strane političkog spektra kritiziraju vladu da čini premalo, da je reagirala prekasno, a oni s lijevog poput bivših komunista (Vänsterpartiet) i organizacije za ljudska prava upozoravaju da se novim mjerama – zaustavljanje na granici ljudi bez dokumenata – krši pravo na azil.
U 2015. godini do Švedske je došlo 163.000 ljudi koji su zatražili azil (FOTO: Hina)
“Pitanje izbjeglica je izazvalo polarizaciju u švedskom društvu. S jedne strane su oni koji govore da nismo u stanju primiti tako velik broj izbjeglica, a s druge strane su oni koji smatraju da bi jedna od najbogatijih zemalja svijeta to mogla savladati bez većih problema”, kaže Magnusson te podsjeća i na izjavu Theodora Kallifatidesa, uglednog švedskog pisca grčkog podrijetla: “Stvarno ne razumijem kako izbjeglička tragedija može biti veći problem za nas nego za one koji bježe”.
Izbjeglicama koji traže azil zajamčen je smještaj, škola za djecu, primarna zdravstvena skrb i minimalna novčana pomoć. Najveća debata u Švedskoj se vodi oko integracije izbjeglica u društvo. Izbjegli iz bivše Jugoslavije navode se kao pozitivni primjer; nakon devet godina njih 70 posto je našlo zaposlenje.
Uzdizanje bivše nacističke stranke
Integracija izbjeglica je u osnovi spor proces, a nezaposlenost među novijim imigrantima veliki problem. Visoko obrazovanje većine sirijskih izbjeglica argument je onih koji vjeruju u njihovu brzu integraciju. Magnusson, međutim, ističe kako je ogroman broj pesimista koji smatraju da se izbjeglice s Bliskog istoka teže prilagođavaju od onih sa Balkana.
“Možda, to još ne znamo. S druge strane, devedesetih se gledalo na Bosance kao na ljude koji će se teško integrirati. Sedamdesetih se na finske izbjeglice gledalo s podozrenjem kao na čudake”, upozorava Magnusson podsjećajući da je najveći problem za djelotvorno rješenje izbjegličke krize nestabilna koalicijska vlada koja nema većinu u parlamentu i rastuća popularnost antiimigracijske stranke, Švedskih demokrata (SD, Sverigedemokraterna), trenutno treće stranke u zemlji, iza socijaldemokrata, i Moderaterne, stranke desnog centra.
SD je rasla polako, ali sigurno; tri posto na izborima 2006. godine, šest posto 2010. godine i 13 posto na izborima 2013. godine. Stranka je formirana još 1988. godine kao antiimigracijska stranka od strane rasista i nacističkih aktivista. Sedam godina kasnije su napravili otklon i pod vodstvom sadašnjeg lidera Jimmie Åkessona uspješno se profilirali kao antiimigracijska stranka koja privlači glasače raznih orijentacija. Prije godinu dana socijaldemokratski premijer Stefan Löfvén ih je nazvao neofašističkom strankom zaradivši kritiku od politologa i povjesničara.
“Lider stranke Åkesson nazvao je islam najvećom prijetnjom za čovječanstvo usporedivom s nacizmom. Izjavljujući ovo nije mu smetalo što je na čelu stranke koja je nastala na nacističkoj ideologiji” (FOTO; Wikipedia/Frankie Fouganthin)
“Ja bih ih radije nazvao populističkom antimigracijskom strankom rasističke provenijencije. Oni sami sebe nazivaju socijalnim konzervativcima. U njihovom programu nema ništa otvoreno rasistički, ali koriste strah od muslimana u propagandnom djelovanju. Lider stranke Åkesson nazvao je islam najvećom prijetnjom za čovječanstvo usporedivom s nacizmom. Izjavljujući ovo nije mu smetalo što je na čelu stranke koja je nastala na nacističkoj ideologiji. Jedina točka njihovog programa koja se uzima za ozbiljno je imigracijski problem. Njihovo idealno društvo je Švedska iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, država blagostanja bez imigranata. Za mnoge promjene ili probleme nastale u obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju okrivljuju imigraciju. Na činjenicu da Švedska zbog demografske situacije treba imigrante ne obraćaju pažnju. Izrazito su i protiv Evropske unije”, naglašava Magnusson.
Parlamentarne stranke za sada odbijaju bilo kakvu suradnju sa SD-om premda je stranka isključila nekoliko članova i proglasila nultu toleranciju prema rasizmu i ekstremizmu. U rujnu, kad je rastao broj izbjeglica na švedskim granicama, jedna od lokalnih političarki SD-a preklinjala je “nekog da stane na most Oresundsbron s automatskom puškom“.
Je li nestala nadaleko poznata švedska tolerancija?
Švedska je specifična u odnosu na Dansku i Norvešku gdje populističke i antiimigracijske stranke imaju veliki utjecaj u društvu. U javnom diskursu Švedska je znatno politički korektnija i suzdržanija od svojih susjeda. Vrlo rijetko se može naići na ksenofobnu ili rasističku retoriku u mainstream medijima ili u govoru vladinih i državnih predstavnika. S druge strane ogroman broj ljudi, po riječima našeg sugovornika, ima osjećaj da se njihovo mišljenje o imigraciji, podrška SD-u i njihovo protivljenje velikodušnoj politici prema imigrantima ne uzima za ozbiljno i da je cenzurirano.
“Stoga je svaka diskusija o imigrantima užarena. Kao i devedesetih, kriminal s rasističkim podtekstom raste. Kao i onda pale se centri u kojima su smješteni azilanti ili se planiraju tamo smjestiti. Jesenas je širom zemlje napadnuto pedesetak takvih zgrada, srećom bez posljedica po ljudske živote i zdravlje. Policija nije do sada uhvatila niti jednog počinitelja i čini se kako nema pojma ni da li se radi o organiziranim ili pojedinačnim napadima kao rezultat frustracije lokalnog stanovništva”, objašnjava Magnusson upozoravajući i na listopadski napad na školu u mjestu Trollhättan, u blizini Geteborga. Mladi maskirani Šveđanin mačetom je ubio troje ljudi. Žrtve su švedski državljani, nisu izbjeglice, ali jedna od žrtava je crni mladić somalijskog podrijetla. Ubojica je u aktivnostima na internetu otvoreno iskazivao i podržavao rasizam.
Polovicom studenog Šveđani su uveli granične kontrole (FOTO: Hina)
Švedski rasizam nije ni manji ni veći nego što je bio prije 15, 20 ili 30 godina. Politički analitičari procjenjuju da u zemlji ima dva do četiri posto ljudi koji vjeruju u rasističku ideologiju, i oko 15 posto onih s negativnim stavom prema imigrantima.
“Ono što se, međutim, događa u našoj zemlji je pojava dobro organizirane stranke koja može mobilizirati ogroman broj ljudi oko imigracijskih problema, ksenofobije i islamofobije. Imaju uspjeha jer je izbjegličko pitanje zasjenilo sve druge probleme i što ostale stranke nemaju viziju oko koje bi okupile birače. Nismo više u šezdesetim, sedamdesetim ili osamdesetim kad je Švedska bila uspješna saga modernizacije i reformi. S druge strane, Švedska je u vrhu zemalja EU koje su tolerantne prema imigrantima. To je dio švedske kulture i tradicije. U svakodnevnom životu, međutim, diskriminacija u odnosu na rasu, boju kože ili drugu religiju vodi ka isključenju i izolaciji imigranata, posebno onih s crnom bojom kože koji najteže nalaze posao i smještaj”, procjenjuje naš sugovornik.
U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda ističe se da je Švedskoj, koja sebe vidi kao tolerantnu i humanu zemlju sa 16 posto stanovništva rođenog u inozemstvu, teško priznati da u društvu postoji strukturni i institucionalni rasizam prema ljudima afričkog podrijetla. SD traje duže od antiimigracijske stranke iz devedesetih Novih demokrata (ND), koji su ušli u parlament 1991. godine, pa se ubrzano rasipali da bi 1994. godine ostali van parlamenta. Za SD se nitko ne usuđuje predvidjeti kako će proći na izborima 2018. godine. Privlače birače i s lijevog i s desnog političkog spektra, i što je indikativno, uglavnom muškarce.
“Trenutno uživaju u položaju opozicije žaleći se da im nitko ne nudi suradnju. Za sada im to nije naškodilo, naprotiv. Ako ih se pusti u vladu to će zauvijek promijeniti švedsku politiku. Neki Šveđani to željno iščekuju, drugima je taj scenarij noćna mora”, zaključuje Jonas Magnusson, novinar švedske javne televizije, SVT.
Lupiga.Com