Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, potpisan je 21. novembra 1995. godine. U vremenu kada je bjesnio rat u zemlji u kojoj su počinjeni stravični zločini – genocid, etničko čišćenje, silovanja, masovna pogubljenja, mučenja, uspostavljanja logora i drugih mjesta zatočenja – cijeli spektar svih mogućih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, prekid rata je bilo prvo što se spomene vezano za bosanskohercegovački mirovni sporazum. Isto je i 25 godina poslije, ali sada imamo iskustvo života u dejtonskom miru.
Osim što je zaustavio rat, Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio državu, komplikovanu i skupu, a postkonfliktni period je pokazao koliko su dejtonski principi – u potrazi za kompromisnim mirom – usložili i uticali na suočavanje s nedavnom teškom prošlošću. Započeti procesi društvene, ekonomske i političke tranzicije još uvijek traju, a paralelno su izgrađeni i osnaženi etnički kolektiviteti koji drže ključeve izgradnje mira i evropske budućnosti. Nerijetko čujemo da je naš mirovni sporazum zapravo zamrznuo konflikt. Ustav, sadržan u Aneksu 4, marginalizirao je građanina/građanku, a utemeljio etničke kolektivitete kao nosioce prava. Tokom proteklih 25 godina naučili smo da je jako teško, skoro nemoguće provesti institucionalno konstruktivno suočavanje s prošlošću bazirano na utvrđenim sudskim činjenicama, uspostaviti mir i vladavinu demokratije s istim akterima, istim politikama, istim ideologijama, istim podjelama koje su bile okosnica rata, a koje sada dolaze upakovane u ustavnu kategoriju ‘konstitutivnosti’, ‘vitalnog nacionalnog interesa’, ‘pariteta’. Insistiranje na važnosti etničke politike i nacionalnih stranaka nije rezultat samo državne strukture, već i posljedica rata i ratnih ideologija. Munjeviti uspon etničkog identiteta iscrtao je granice na svim stranama, etablirajući nove prostore u kojima su građani/građanke tek individualna kategorija, a žrtve i preživjeli iz rata zaboravljeni, nevažni i potisnuti, važni tek u vrijeme izbornih kampanja. Izgradnja države i entiteta tako postaje mainstream tema političkog diskursa, a ratna prošlost se od političkog diskursa koristi za revizionizam, manipulaciju i konstrukciju paralelnih sjećanja. Posljedice rata na stanovništvo postaju tek neugodna popratna činjenica, alternativni diskurs civilnog sektora.
Izgradnja mira u Bosni i Hercegovini smještena je između tranzicijske pravde i dejtonskih principa. Dugi niz godina rad unutar tranzicijske pravde je prevashodno bio usmjeren na pravosudni odgovor na zločine počinjene tokom rata. Krivično procesuiranje ratnih zločinaca predstavlja utvrđivanja odgovornosti i utvrđivanja činjenica o počinjenim ratnim zločinima, uključujući priznavanje patnje žrtava i njihovih porodica. Ovi procesi su trebali dovesti do suočavanja s prošlošću i potaknuti izgradnju mira. Iako su se dogodili neki pozitivni pomaci, napredak je spor, a prema trenutnoj stopi procesuiranja postoji bojazan da naše pravosudne institucije neće uspjeti ispoštovati rok za okončanje svih ratnih slučajeva do 2023. godine. Za umorne i zaboravljene žrtve ovo uskraćivanje pravde povećava patnju i nažalost mnoge je neće ni dočekati. Rijetko postoji razumijevanje za produžene posljedice rata: one ne završavaju okončanjem ratnog sukoba, a položaj žrtava je u ovoj zemlji izrazito degradirajući. Žrtve rata su tako u dvostruko nepovoljnom položaju – primarno zbog pretrpljene štete, a potom i zbog nemogućnosti ostvarenja vlastitih prava.
Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture u 2019. godini je, po predstavci žrtve, donio odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da isplati odštetu i osigura javno izvinjenje preživjeloj žrtvi ratnog seksualnog nasilja, te omogući potpunu rehabilitaciju. Komitet Ujedinjenih nacija za eliminaciju diskriminacije žena je 2020. godine donio prvu odluku protiv Bosne i Hercegovine, potvrđujući da je rodno zasnovano nasilje nad ženama oblik diskriminacije i torture. Ovo je prva odluka koja imenuje Bosnu i Hercegovinu odgovornom, kao i prva koja priznaje patnju preživjelih seksualnog nasilja. Ujedno, ovo, ali i drugi pomaci ka izgradnji mira mahom su rezultat predanosti organizacija civilnog društva, aktivista za ljudska prava i pojedinaca koji svojim aktivizmom žele normalizirati odnose između pojedinaca i zajednica. Umjesto da se institucije staraju o pravima ovih ranjivih kategorija, žrtvama je silom prilika jedino ostalo da se oslone na organizacije civilnog društva u borbi za svoja prava i podršku. Ovakve odluke očigledno su neophodne za pokretanje državne odgovornosti, no moramo se zapitati koliko žrtava će doživjeti ovaj vid pravde.
Suočavanje s prošlošću je proces koji zahtijeva vrijeme, sistematičan, objektivan i kontinuiran rad. Pa ipak, naše kolektivno sjećanje ustrojeno je prema dejtonskom miru – tri naroda, tri kolektivna sjećanja, međusobno suprotstavljena i isključiva. Negiranje presuđenih ratnih zločina ili pak njihovo veličanje i veličanje onih koji su ih počinili je sveprisutno, dok u nadležnim institucijama još uvijek nema ‘političke volje’ da se usvoji pravna regulacija koja bi zaustavila ovu praksu ili poduzmu neki drugi konkretni institucionalni koraci. Postojeće nacionalističko političko okruženje i nedostatak adekvatne pravne regulacije potiče političke elite da manipulišu utvrđenim činjenicama i koriste ih za svoje političke ciljeve, čime se koči proces suočavanja s prošlošću i ugrožava izgradnja mira. Čini se da odgovoran odnos spram prošlosti, koja itekako oblikuje našu sadašnjost, nije dio programa vodećih političkih stranaka niti njihove volje. U isto vrijeme, još uvijek imamo kolektivne centre, težak proces ostvarivanja različitih vidova reparacija, napade na povratnike, zavisnost od vanjske pomoći i intervencije. Ispunjavanje ciljeva tranzicijske pravde zahtijeva sankcioniranje i reguliranje osporavanja i negiranja sudskih odluka u predmetima ratnih zločina. Nekažnjavanje počinilaca, ali i njihovo veličanje, ne samo da iznova povređuje žrtve već vodi i daljnjim društvenim podjelama i onemogućava izgradnju države i društva na temelju vladavine prava i na demokratskim principima.
U Bosni i Hercegovini imamo na sceni političku instrumentalizaciju sjećanja. Umjesto da imaju iscjeljujući učinak na zajednice i da služe kao mjesta na kojima se žrtve poštuju i za njima žali, mjesta sjećanja, memorijali i komemorativne prakse u Bosni i Hercegovini često su korišteni za obilježavanje u etnički podijeljenom prostoru. Tako oni ne samo da ne pridonose suočavanju s gubicima i razumijevanju onoga što se u prošlosti dogodilo već služe i za učvršćivanje starih i stvaranje novih podjela. Naša praksa je pokazala ne samo da spomenicima obilježavamo verziju istine koje se želimo sjećati već i brišemo one elemente prošlosti koje želimo zaboraviti. Otpor izgradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora, kao i obilježavanje stradanja civila na Kazanima u Sarajevu samo su neki od primjera ignoriranja stradanja van određene etničke grupe. Negativno pamćenje označava samokritičko, javno sjećanje na zločine koje je počinila vlastita država ili vlastita društvenopolitička grupa, što je ovdje rijetko ili nepostojeće.
Obrazovne institucije i mediji pretvoreni su u instrumente provedbe podjela i institucionalizaciju sukobljenih diskursa o prošlosti. Školski planovi i programi šute o ratu iz devedesetih ili donose različite, etničko-mitološki obojene interpretacije prošlosti. Dvije škole pod jednim krovom su možda najbolja ilustracija bosanskohercegovačke realnosti: jedni pored drugih, ali ne jedni s drugima. Fizičko i ideološko odvajanja učenika i učenica po etničkoj pripadnosti već u obrazovanju govori dovoljno o posvećenosti i volji za izgradnju mira.
Vlasti države Bosne i Hercegovine nisu usvojile strategiju tranzicijske pravde, sveobuhvatno riješile pitanje žrtava ratne torture, reformirale obrazovni sistem, zabranile negiranje, opravdavanje, veličanje zločina i zločinaca. Dejtonska Bosna i Hercegovina nije se uspjela izgraditi kao samoodrživa država kojom upravlja reformski orijentirana politička snaga. Toga trebamo biti svjesni – naš mirovni proces je daleko od uspješnog, i Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju “zarobljene države”. Preživjele žrtve rata, ali i ostali građani i građanke Bosne i Hercegovine gube nadu i vjeru u državu i institucije, a u kombinaciji sa sveprisutnim manipulacijama ratnom prošlošću život se ovdje zaista može svesti na izreku ‘samo neka ne puca’. Ovim se vraćamo na početak ovog teksta te u 1995. godinu – je li Dejtonski mirovni sporazum iscrpio svoj domet u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini?
Ono u što smo sigurni jest da ne želimo ponavljati na svaku sljedeću godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma da je urađeno nedovoljno za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini. Dejtonska krhka i ograničena dostignuća danas bi mogla biti urušena ili unaprijeđena uslovima koje država treba ispuniti za evropske integracije kroz različite reforme. Proces evropskih integracija značajna je prilika za Bosnu i Hercegovinu da unaprijedi postojeću situaciju jer je pitanje suočavanja s prošlošću ključno u procesu evropskih integracija. Vladavina prava je imperativ, ne tehnikalija, jednako kao i procesuiranje, ostvarenje prava žrtava te ostvarivanje prava na pravdu i istinu poštivanjem odluka sudova u praksi u Bosni i Hercegovini. Ono što je jasno jeste da status quo koji je između ostalog proizašao iz Dejtonskog sporazuma nije rješenje, a jasne su i poruke vlastima u Bosni i Hercegovini da u Evropskoj uniji nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine i da su revizionizam i poricanje u suprotnosti s temeljnim evropskim vrijednostima.
Tim porukama želi se naglasiti da je krajnje vrijeme za izgradnju države zasnovane na principima vladavine prava, demokratskih vrijednosti, poštivanja pravosuđa kao stuba demokratskog društva i u konačnici putu Bosne i Hercegovine ka evropskim integracijama. I tu leži odgovornost i neophodnost državnog, međunarodnog i civilnog djelovanja.
Dejtonski mirovni sporazum, osim okončanja rata, Bosni i Hercegovini je otuđio mir. Razumijevajući da mu to nije bio cilj, zajedno sa iskustvom primjene, moramo odgovorno promišljati o svojoj budućnosti. Ratni narativi su ne samo prisutni već su i u porastu i izazivaju napetost u svakom segmentu postkonfliktnog života. I dalje ne postoji jasno izražena volja institucija da se suoče s teškim posljedicama kršenja ljudskih prava u prošlosti. Cijele generacije mladih ljudi u Bosni i Hercegovini odrasle su u podjelama i mržnji. To je jedina realnost koju poznaju. Ako pogledate pažljivije, sprečavanje svega gore navedenog trebao je biti cilj mirovnog sporazuma. Još uvijek može biti, no to zahtijeva snažan zaokret i preuzimanje odgovornosti u razumijevanju procesa suočavanja s prošlošću unutar Bosne i Hercegovine na svim zakonodavnim, institucionalnim, obrazovnim nivoima, te aktivnije i odlučnije, uključujući međunarodne, politike i uticaje.
Smjer u kojem treba raditi na institucionalnom suočavanju s prošlošću i izgradnji mira unutar dejtonske Bosne i Hercegovine mora uključivati upotrebu utvrđenih činjenica (presude domaćih i međunarodnih sudova) umjesto njihove interpretacije, negiranja i zloupotrebe, uključujući obrazovne institucije, javne prostore, medije, političke diskurse. Iz prethodnih 25 godina trebamo ‘naučene lekcije’ primijeniti u pristupu suočavanju s prošlošću, sprečavajući politiziranje procesa posebno u pogledu negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Neophodna je pravna regulacija ove oblasti, čime se šalje snažna poruka o opredijeljenosti društva i države za uspostavljanje vladavine prava i predanosti prevladavanju prošlosti. Ujedno, žrtve moraju vidjeti da se njihovo pravo na pravdu, istinu i reparacije u potpunosti provode. Podsjećamo, promjene u društvu, pored formalnih izmjena politika, zakona i procesa, neophodne su. Poricanje i revizionizam u slučajevima ratnih zločina, kao i veličanje i komemoriranje osuđenih ratnih zločinaca, u suprotnosti su s temeljnim evropskim vrijednostima.
Koliko još dugo trebamo čekati bosanskohercegovačke zvanične nosioce vlasti da prestanu sa gore navedenim praksama i sa sistematskim blokiranjem demokratskog razvoja države i društva, posebno imajući u vidu evropske integracije kao šansu za prevazilaženje usko tumačenih i nedovoljno korištenih prilika za suočavanje s prošlošću?
Tekst je nastao u saradnji forumZFD, TRIAL International i pravne ekspertice Lejle Gačanice.