ILI: Novo brojanje glasova za predsjednika i potpredsjednike RS-a je dodatna mirođija postizbornih dana, produžava rokove za formiranje nove vlasti, njene aktere čini nervoznijim, a nas uskraćuje za vedrinu i optimizam
Autor: Zlatko Dukić
Kao i uvijek dosad, najveća i najživopisnija igranka – s upadljivim elementima kafanskog natezanja, seoskog vašara i urbanog cirkusa – odvija se poslije izbora. To smo, naravno, očekivali, to ne iznenađuje i to samo aktuelnijim čini pitanje kako će se sve posložiti, ko će se s kim udružiti, koji i kakvi koalicioni zagrljaji će biti utanačeni i kada će to biti.
Ovog puta, međutim, dobili smo mirođiju više – novo brojanje glasova za predsjednika i potpredsjednike RS-a, po odluci Centralne izborne komisije BiH, a nakon žestokih protesta u Banjoj Luci, zbog sumnji u to da je stranačka mašinerija SNSD-a i Milorada Dodika ukrala pobjedu Jeleni Trivić, kandidatkinji tamošnje opozicije.
Ovako sročenoj vijesti o slici minulih postizbornih dana, valja dodati još neke važne podatke. Najprije reakcije iz Dodikovog štaba, u kome su uočljivi i znakovi panike, i iz koga su promptno krivično prijavili CIK, zbog navodne nezakonite odluke, utapajući se u besmislu i neznanju propisa – jer članovi CIK-a, po zakonu, ne mogu biti krivično gonjeni za ono što rade u tom organu. Kada je stigao odgovor krivičnom prijavom protiv Dodika, zbog verbalnog vrijeđanja i prijetnji CIK-ovim članovima, otišlo se korak dalje, pa je Dodik na presu u Beogradu ispričao svoju, da bi idući dan opozicija RS-a, na istom mjestu, ponudila svoju, suprotnu priču. Panika u SNSD-u je neskrivena, a potvrđuje je, uz ostalo, teza da je CIK-ova odluka o utvrđivanju izborne krađe za vrh tamošnje vlasti – ni manje, ni više – nego “kontaminiranje izbornog procesa”.
Mimo pažnje, posvećene novom brojanju glasova iz RS-a, ali i sa još nekih mjesta, nije mogla proći ni reakcija na famoznu odluku Christiana Schmidta iz izborne noći, kada je – po raširenom mišljenju – betonirao etničke podjele i učvrstio nacionalne tarabe. U sjeni tih reakcija, kojima nisu odoljeli ni neki strani likovi i grupe – poput poslanika Evropskog parlamenta ili pojedinaca i poslaničkih klubova iz njemačkog Bundestaga – bljesnula je odluka briselskih dvora da Bosnu i Hercegovinu počaste preporukom za kandidatski status (šta god to značilo). Dan-dva se o tome naveliko govorilo, a onda je sve otišlo u drugi plan, jer, ako ćemo da se ne lažemo, ipak je najvažnija i najkrupnija odlika postizbornog smirivanja trena – tok začešljavanja za novu vlast, javni ili drukčiji dogovori o tome ko će s kim, kako, pod kojim uslovima i na kojim nivoima vlasti. Kada se sve drugo tisne ustranu, u žiži pažnje su kalkulacije, dogovori, ustupci, trgovačko-politički aranžmani i hvatanje zaleta za zauzimanje pozicija.
Nije osobito maštovito, ali nije ni netačno, nazvati to izborima poslije izbora. U dvostrukom smislu: zato što će ono čime je sada zadeveran CIK produžiti rokove za objavu konačnih rezultata, a to znači i za formiranje nove vlasti (uz mogućnost da izbori mjestimično budu ponovljeni), a i stoga će se pravi paktovi, aranžmani i “politički brakovi” desiti tek po oficijelnoj potvrdi izgleda ulova kojim se raspolaže. U međuvremenu, niko, dakako, ne brani strankama da zasukuju rukave i da, na osnovu dosad poznatih rezultata, prave kombinacije i šeme. Makar to može djelovati nerealno i utopistički, jer je mnogo više kandidata za vlast, nego onih koji su spremni biti sretni ako ih zapadne status opozicije.
Takav razvoj događaja uveliko nagovještavaju neki primjeri. Iz Goražda, recimo, javljaju da bi čak 10 stranaka moglo činiti novu kantonalnu vlast. Istovremeno, u Tuzlanskom kantonu formiranje nove vlasti obećavaju dva tabora. S jedne strane, time “prijeti” SDA, pobjednik izbora, a s druge je SDP, koji je zadovoljan rezultatom, iako je on lošiji nego 2018. Stvari bi se mogle dodatno iskomplikovati kad se sazna s kim će Stranka za BiH, jer SDA-u za sigurnu većinu nisu dovoljni DF i Socijaldemokrati. Da bi se to raspetljalo, osluškuje se tok događaja u Kantonu Sarajevo. Ako tamo na vlasti ostane Trojka, ojačana SBiH-om, to bi se nužno moglo reflektovati i na Tuzlanski kanton. Ako to izostane, onda…
Uveliko, elem, rade stranačke kuhinje, teku susreti u četiri i više očiju, što u javom, što u prostoru daleko do očiju javnosti. Neizvjesnost raste, nervoza se usijava, a nešto smireniji, racionalniji i argumentovaniji pogledi sve aktuelnijim čine pitanje hoće li se to buduća vlast, konkretno u kantonima, opet krojiti, formirati i pakovati po urneku Sarajeva i po odlukama tamošnjih stranačkih vrhova, pa se to u kantonima ima bespogovorno provesti i potvrditi ili će se voditi računa i o tome šta se na terenu, u “provinciji” misli i kakav je tu interes? A što bi – jednog lijepog dana – svakako moralo biti očišćeno od odluka, direktiva i oktroisanja iz metropole, iz stranačkih vrhova i sa sličnih mjesta, na kojima, i u jeku izbora i poslije izbora, nije teško uočiti da više misle na sebe, nego na one kojima su do 2. oktobra izdašno obećavali ono što, iz dana u dan, sve više blijedi – vedrinu i optimizam.