HAARETZ: Četiri mišljenja

Rakete iz izraelskog obrambenog sustava “Željezna kupola” (lijevo), presreću rakete koje je Hamas ispalio (desno), prema južnom Izraelu, na nebu iznad pojasa Gaze. © AFP via Getty Images

Kakav je “stvarno” odnos Netanjahua i Hamasa, ustaju li svi Palestinci pod jednu zastavu, zašto je napad na Gazu morao odmah prestati: četiri pogleda na izraelsko-palestinske sukobe

Još jedan izraelsko-palestinski sukob i rat između Izraela i Hamasa je završen, ostavivši za sobom stotine ljudskih žrtava, najviše u Gazi. Izraelski ljevičarski dnevni list Haaretz u svom online izdanju na engleskom jeziku donio je brojna mišljenja o toj temi. Preveli smo njih četiri.

Dmitry Shumksy: Netanjahuu je potreban jak Hamas u Gazi

Objavljeno: 16. 5. 2021.

Većina Izraelaca nije svjesna razloga koji stoji iza nemilosrdnih raketnih napada Hamasa koji ostavljaju bolne tragove na naše živote. Razlog je taj što vođe ove terorističke organizacije znaju da Izrael, pod vodstvom Benjamina Netanjahua, ne samo da ne želi uništiti Hamas u Gazi, već ga želi i sačuvati.

Otkako je Netanjahu došao na vlast 2009. godine, potpisao je “nepisani pakt sa Hamasom”, prema riječima Haima Ramona, bivšeg zamjenika premijera i ministra pravde. Dogovor je osmišljen kako bi onemogućio rad Palestinske samouprave (u nastavku teksta: “PA”) i njenog lidera, te produbio razdor između Hamasa u Gazi i PA na Zapadnoj obali, kako bi oslabio predsjednika Mahmouda Abbasa i njegove diplomatske pokušaje pod objašnjenjem da PA ne predstavlja sve Palestince.

Netanjahu se držao ovog stava tokom zračne ofenzive u novembru 2012. godine i rata u Gazi 2014. godine, tokom kojih je Hamasu ponuđeno primirje najmanje 10 puta. Nadalje, Netanjahu je 2012. godine dozvolio Kataru da Gazi dostavi milijardu dolara, od čega je najmanje polovina pripala Hamasu, uključujući i njegovoj vojsci.

Za Netanjahua postoji jasan razlog zašto izraelske građane drži kao taoce Hamasa: kako se PA ne bi vratio da vlada Gazom. To će osigurati da se “pogubni” diplomatski proces ne nastavi.

U svojoj knjizi na hebrejskom jeziku “Protiv vjetra” Haim Ramon predstavlja fascinantne dokaze koji potkrepljuju njegovu tvrdnju o ovom nepisanom paktu između Netanjahua i Hamasa. Netanjahuovi motivi povezani su s njegovom idejom nepodijeljene Izraelske zemlje i težnjom da spriječi uspostavljanje palestinske države.

Jerusalem Post je 12. marta 2019. godine objavio da je Netanjahu, razgovarajući sa Likudovim klubom u Knessetu, rekao da “onaj ko je protiv palestinske države treba biti za”, kako je to ovaj list opisao, “prebacivanje ovih sredstava u Gazu, jer će to održati razdora između PA na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi, što će u konačnici spriječiti uspostavu palestinske države.” (Ovo je opisano na 417. stranici Ramonove knjige.)

U intervjuu za portal Ynet 5. maja 2019. godine, bliski saradnik premijera, general-major Gershon Hacohen, rekao je da „se istina mora reći: Netanyahuova strategija je onemogućavanje rješenja sa dvije države, pa je Hamas učinio svojim najbližim partnerom. Za javnost, Hamas je predstavljen kao neprijatelj. Tajno, on je saveznik.”

Ramon također ukazuje i na tweet koji je Channel 13 News objavio 20. maja 2019. godine, u kojem se citira bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak: „Netanjahu mi je 2010. godine rekao da ne želi rješenje sa dvije države, preferira razdvajanje Gaze i Zapadne obale”. Mubarak je to rekao u intervjuu za kuvajtske novine al-Anba.

Neupitno je da je Netanjahuov dvorski piroman, ministar javne sigurnosti Amir Ohana, vođen tihim vodstvom svog šefa ili samoinicijativnim udovoljavanjem poštovanom gospodaru, djelovao proračunato dolijevavši ulje na vatru policijskih provokacija na Brdu hrama i u istočnom Jeruzalemu tokom mjeseca ramazana. Imajući u vidu da se Izraelu bliže peti parlamentarni izbori, ideja je bila da bi taj požar uništio svaku nadu za formiranje vlade koja bi bila za promjene, gdje bi radikalizacija javnosti nakon nove krvave runde u izraelsko-palestinskom sukobu osigurala neupitnu pobjedu desnice.

Da bi spriječili da se ovaj zlonamjerni plan ostvari, lijevi centar mora otvoriti oči javnosti i preplaviti Izraelce čvrstim dokazima da je jačanje Hamasove vladavine u Gazi sastavni dio Netanjahuove diplomatske strategije, koja ima za cilj sprječavanje svake mogućnosti da se vrati za pregovarački stol sa umjerenim palestinskim vodstvom.

Javnost mora prepoznati ovu jednostavnu jednačinu: Nastavak vladavine Netanjahua, kao i bilo koje desne koalicije koja se protivi diplomatskom rješenju i podjeli zemlje, znači nastavak procvata vlade Hamasa i daljnju rutinu, smrtonosne raketne napade protiv Izraela. Bibi treba jak Hamas; ovo bi trebao biti novi slogan Netanjahuovih protivnika.

Sabri Saidam: Mi Palestinci nismo djeca manjeg boga

Autor je zamjenik generalnog sekretara Centralnog komiteta Fataha.

Objavljeno: 19. 5. 2021.

Međunarodni i izraelski analitičari vole govoriti o “ciklusu nasilja”. Za Palestince je to još bezvrjedniji klišej: nasilje kojem sada svjedočimo dio je naše svakodnevne, opresivne stvarnosti.

Izraelcima je teško prihvatiti da su decenijama sistemski uskraćivali Palestince za osnovna prava. Zbog toga se često odlučuju za očiglednu propagandu kojom okrivljuje žrtve: od “Arapi nikad ne propuštaju priliku da propuste priliku” do “Arapi žive bolje pod izraelskom kontrolom nego bilo gdje drugo na Bliskom istoku.”

No, surova stvarnost se očigledno kosi sa tom propagandom, a disonanca je sve jasnija čak i Izraelcima. Od ilegalno okupiranog Jerusalema, do opkoljene Gaze, Hebrona, pa čak i Galileje, palestinski narod snažnim i ujedinjenim glasom osuđuje nepravde koje smo trpjeli generacijama.

Međunarodna zajednica voli pozivati na “mir i sigurnost”. To neće biti moguće sve dok ne postoji volja da se suoči sa činjenicama koje su dovele do aparthejda.

Izraelci obično zaboravljaju da je jedina stranka koja je ikad napravila bilo kakav značajan kompromis za mir Palestinska oslobodilačka organizacija (u nastavku teksta “PLO”), legitimni predstavnik palestinskog naroda. Granice iz 1967. godine, samo 22 posto historijske Palestine, PLO je prepoznao kao granice buduće države. Ali to nije bilo dovoljno da zadovolji izraelske vlade zadrte u tvrdoglavosti i borbi za teritoriju.

Kako vrijeme protiče, postaje jasno da se cilj Izraela nikada nije promijenio: nije se radilo o suživotu dviju suverenih i demokratskih država, već o izraelskoj nadmoći od rijeke do mora. To je sa jedne strane značilo širenje ilegalnih kolonijalnih naselja kako bi se spriječilo osnivanje nezavisne palestinske države, dok je sa druge strane značilo odobravanje rasističkog zakonodavstva koje tretira palestinske građane u Izraelu kao građane drugog reda.

Činjenice su nesporne. Otkako je PLO priznao granice iz 1967. godine, Izrael je gotovo utrostručio broj doseljenika na okupiranom teritoriju. To nije “prirodni rast”, već dio veće inicijative koju podržava država ili organizacije koje usko sarađuju sa izraelskim dužnosnicima.

To je slučaj u Šejk Džara i drugim dijelovima okupiranog istočnog Jerusalema, gdje organizacije doseljenika dobivaju podršku za iseljavanje Palestinaca iz njihovih domova.

Izraelci tvrde da im ova zemlja pripada, jer posjeduju vlasničke dokumente od prije 1948. godine. Ali Palestinci sa vlasničkim dokumentima ne mogu polagati pravo na svoju imovinu, čak ni Palestinci koji su građani Izraela. Koliko prosječni izraelski građanin misli da ljudsko biće može tolerisati tako grubu nepravdu i laž?

Asimetrija u pravima se ne odnosi samo na zemljišna i imovinska prava, već i na nacionalnost i državljanstvo, pristup prirodnim resursima i raznim uslugama. Riječ je o “luksuzu” osnovnih životnih uslova, te građanskih, političkih i ljudskih prava!

Privilegovano izraelsko stanovništvo nije spremno odreći se onoga što je nelegitimno uzelo od drugih, Palestinaca, koje smatraju slabijom stranom. Međunarodna zajednica dopušta Izraelu da i dalje bude privilegovana strana i čini vrlo malo za procjenu ili suočavanje sa nepravdama koje nanose.

No, baš kao i tokom Prve intifade, većinu Izraelaca je iznenadila reakcija Palestinaca. Nisu očekivali da će se Palestinci sa svih strana, od Ake, Negeva, Nazareta i Jafe, ujediniti i tražiti svoja prava.

Ovo je važnija pojava od onoga što se dogodilo u Jerusalemu ili napada, koje je Netanyahu podržao, na džamiju Al-Aksa. Danima ranije, izraelske okupacijske snage napale su palestinske kršćane koji su bili na putu da proslave pravoslavni Uskrs u bazilici Svetoga groba.

Također nije riječ o jednom određenom slučaju. To je narodni ustanak koji se temelji na zajedničkim interesima cijele nacije. To uključuje i odbacivanje zakona čiji je cilj fragmentacija, koju je Izrael nametnuo svim Palestincima, što su nedavni izvještaji B’Tselema (izraelska organizacija za ljudska prava, op. prev.) i Human Rights Watcha sa pravom prepoznali kao aparthejd.

Ovi bolni dani, od Šejk Džara do Gaze i šire, trebali bi poslužiti Izraelcima kao prilika da se otmu utjecajima istrošene propagande koju su toliko dugo prihvatali i da se ponovo suoče sa nemoralom sistemskog uskraćivanja naših prava.

Moraju se pomiriti sa činjenicom da njihov “privilegovani” status neće trajati vječno i da je povratak pravdi jedini način da se osigura budućnost trajnog mira i sigurnosti.

Ako to ne učine, povratak “ciklusu nasilja”, koji je simptom režima aparthejda koji mnogi Izraelci i dalje ne žele da priznaju, je neminovan.

Izraelci također moraju znati da se niti jedan Palestinac neće odreći svojih prava, bez obzira gdje živio. Dali smo dovoljno dokaza o našoj ustrajnosti. Mi nismo djeca manjeg boga.

Abed L. Azab: Pravi uzrok nasilja su Arapi

Objavljeno: 19. 5. 2021.

1941. godine poznati egipatski pjevač i muzičar Mohammed Abdel Wahab prvi put je otpjevao pjesmu “Al-Karnak”. Pjesma je posvećena ogromnom kompleksu hramova koje su izgradili i proširili mnogi kraljevi, a tekst je napisao pjesnik Ahmed Fathi, koji je napisao brojne pjesme Abdela Wahaba. Muziku je komponovao sam pjevač.

Jedan stih ove besmrtne pjesme kaže: “Lutam bez odredišta, i koliko dugo već lutam.”

Upravo u toj situaciji nalazimo se mi, Arapi sa izraelskim državljanstvom.

Ukratko, potpuno smo se izgubili, a razlog tome je što, prije svega, nemamo vodstvo.

Sadašnja intifada je dosad treća tokom mog života, a broj ratova u Gazi veći je od 10. Kategorički odbijam romantične nadimke koje Jevreji daju nekim svojim ratovima, “operacijama”, koji uglavnom imaju za cilj da se borci na izraelskoj strani osjećaju kao da je ovo kratko “putovanje” – eliminišemo “teroriste” i idemo kući. Naravno da nije ni potrebno spominjati “operacije” koje su naišle na komplikacije i kako je Izrael tražio načine da se izvuče iz komplikovanih situacija, uglavnom okrećući se Egipćanima.

Ako možemo dati izraelsko ime intifadi 2021. godine, ništa se ne čini prikladnijim od “Proljeće mladosti 2”. Počela je u ljeto 2021. godine; vođe na terenu su nasilni tinejdžeri, kako Jevreji, tako i Arapi; i izvrsno se uklapa u nasilnu atmosferu na Bliskom istoku, poznatu kao “Arapsko proljeće”.

Prema mom skromnom mišljenju, za arapske građane Izraela ova intifada dolazi u vrijeme potpunog gubitka pravca, kako u vidu obrazovanja, tako i vrijednosti; i incidenti u džamiji Al-Aksa uvijek su bili i uvijek će biti odlična iskra za paljenje intifada (na primjer, događaji u oktobru 2000. godine). Skoriji događaji došli su u vrijeme kada u arapskom društvu bjesni nasilje, kada je vandalizam i uništavanje javne imovine svakodnevni prizor. To znači da su idealizirani razlozi, koje su arapski sagovornici ponudili u ovim novinama kada su objasnili što ih je poslalo na ulice prije eskalacije nasilja, još samo jedno poglavlje u “1001 noći”(“Ne možemo više šutjeti” Haaretz, 13. maj).

Vođe arapskog društva, a posebno Zajednička arapska lista nakon poraza na izborima, su još uvijek u šoku, a to pokazuju i njihove izjave i postupci. Sa jedne strane su ponosni Palestinci, a sa druge strane podržavaju Naftalija Bennetta, jednog od najekstremnijih desničarskih vođa i proglašenog neprijatelja Arapa, te se sastaju sa rabinom Chaimom Druckmanom, jednim od izvornih osnivača izraelskih naselja i svega u svemiru što je antiarapsko.

Neuspjeh lidera arapskog društva u borbi protiv nasilja unutar njega postao je jedan od najistaknutijih problema, a dijeli ih svega nekoliko koraka od optuživanja „svega što se kreće“ – države Izrael, policije, okupacije i još mnogo toga, sve osim pravog uzroka – sami Arapi i njihovo nasilje. Ako to nije slučaj, neka vođe Arapa objasne zašto obični arapski civili posjeduju oko 400.000 komada ilegalnog oružja, prema vlastitim izjavama.

Vandalizam i uništenje javne imovine vrlo su karakteristični za arapsko društvo u Izraelu – od bacanja smeća u svim područjima koja okružuju njihove zajednice do uništavanja objekata koje su izgradile lokalne vlasti. U Kafr Kari javni park uništen je noć nakon otvorenja. U Um al Famu uništeni su znakovi sa nazivima ulica.

Motiv iza toga se ne može objasniti, osim da je to mentalitet ljudi koji uživaju u ovom načinu života, u nedostatku vodstva.

Arapski predstavnici na rukovodećim pozicijama mogu osuđivati koliko god hoće – ali nije posao izraelske policije da pored svake klupe u javnom parku ili kod svakog uličnog znaka postavi policajca. To znači da sadašnja šteta na semaforima, znakovima i drugim objektima u javnom vlasništvu ni na koji način nije povezana sa protestima ili sa džamijom Al-Aksa.

Svi semafori od Kafr Kara do Um al Fama na autocesti 65 su uništeni. Izlazak na autocestu iz okolnih zajednica postao je prava noćna mora. Samo da pojasnimo da je ovo zaista vandalizam koji je sam sebi svrha, oni koji putuju cestom primijetit će desetine automobila, koji pripadaju Arapima, koji su zapaljeni duž cijele autoceste, a čiji su vlasnici jedino krivi što su ih parkirali na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme, prema mišljenju vandala.

Kako će vođe “protesta” i razne pristaše Al-Akse objasniti kamenovanje vozila hitne pomoći koja su došla za evakuaciju ranjenih Arapa? Kako će objasniti štetu na električnoj i komunikacijskoj infrastrukturi u samim zajednicama? Uostalom, oštećenje električne mreže u Ari šteti samo njenim stanovnicima, a ne stanovnicima Hadere.

Da zaključimo, nema sumnje da su nasilje i rasizam u jevrejskom društvu eskalirali. Neuspjeh ministra javne sigurnosti i njegove policije je očigledan. Ali kad malo bolje razmislimo, možemo opravdano zaključiti da neredi divljačke desnice nalikuju onome o čemu su nas učili u srednjoj školi u Haderi o pogromima u Rusiji. Neko, kome očito treba haos, daje upute nadajući se da će odgoditi posljednji čin: suđenje i zatvor. Teško je ne povjerovati da je neuspjeh premijera Benjamina Netanjahua da formira vladu na neki način povezan sa sadašnjom intifadom. Kao i u svim prethodnim rundama, Hamas, najbolji Netanyahuov prijatelj, i ogromne svote novca koje mu on prebacuje, su tu kako bi se podmetnuli požari koji će ga na kraju spasiti.

Međutim, ono što je ozbiljnije od pokušaja da se Netanjahu spasi, jeste činjenica da su Arapi u Izraelu uvučeni u ratne igre. Zaustavite ovo bezumlje. Mi, Arapi i Jevreji, želimo živjeti zajedno.

Uredništvo Haaretza: Dosta

Objavljeno: 19. 5. 2021.

U trenutku pisanja ovog teksta, u operaciji “Čuvari Zida” u Gazi je ubijeno 212 ljudi, među kojima je 61 dijete i tinejdžera te 36 žena. U Izraelu je ubijeno 13 osoba, uključujući petogodišnjeg dječaka. U Gazi je ranjeno oko 1.400 ljudi, od čega su pola žena i djece, a još 50 je u kritičnom stanju. U Izraelu je život pola države potpuno poremećen, a mnogi žive u stalnom strahu.

Dok se tijela gomilaju, a sa njima i ruševine vojnih postrojenja, visokih zgrada, kuća, stanova, ureda i infrastrukture u Gazi, operacija se nastavlja nesmetano, iako je već nekoliko dana jasno da ne vodi nigdje, osim ka smrti i razaranju u Gazi i Izraelu.

Ako je ova operacija dovela do značajnih postignuća za Izrael, koja bi u najboljem slučaju bila kratkoročna, ona su već ostvarena. Sada se operacija nastavlja po inerciji, jednostavno zato što je Izrael može nastaviti, a da pritom plati relativno nisku cijenu, i nastaviti impresionirati svoje građane sposobnostima Izraelskih obrambenih snaga i sigurnosne službe Shin Bet, koje se bore sa daleko inferiornijom vojskom. Ako se operacija nastavi još nekoliko dana, dovest će do samo još više smrti i uništenja koji neće imati nikakvu svrhu, zasigurno ne za Izrael. Posijat će samo više straha, mržnje, poniženja i želje za osvetom.

U ovoj situaciji operaciju treba zaustaviti odmah, bez ikakvih odgoda ili izgovora, čak i prije nego što je međunarodna zajednica okonča. Mora se zaustaviti ne samo zbog strašne boli i patnje koju nanosi milionima ljudi, i to ne samo zato što Sjedinjene Države to zahtijevaju od Izraela, već zato što Izraelu ne donosi ništa dobro.

Ovo je još jedan pogrešno odabran rat, jedan od mnogih. Prethodile su mu sve moguće pogreške, uključujući nasilne i nepotrebne provokacije u istočnom Jerusalemu – u Šejk Džari, na vratima Damaska i u džamiji Al-Aksa. Iako ništa od toga ne opravdava Hamasovu neselektivnu raketnu paljbu na civilno stanovništvo, bilo bi bolje da se Izrael primirio u tako napetom vremenu, umjesto što je podsticao provokacije.

Unatoč retorici vojnih i političkih ešalona, izraelski napadi su besmisleni. Zapovjednike Hamasa i Islamskog džihada koje je Izrael ubio zamijenit će drugi, a vojne sposobnosti obje grupe ubrzo će se obnoviti i na kraju će biti ubojitije nego prije, kao što se dogodilo nakon svih ostalih operacija u Gazi.

Gaza nema vojno rješenje, a operacija “Čuvari Zida” to neće promijeniti. Zato se mora odmah zaustaviti.

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba