Da li je Alojzije Stepinac bio ratni zločinac ili svetac i da li je Draža Mihailović ratni zločinac ili “prvi antifašista” u okupiranoj Evropi? Tone li Hrvatska u “ludilo fašizma” i da li je današnja Srbija sljedbenik Miloševićeve politike?
Srpsko-hrvatski odnosi ponovo su se našli u vrtlogu političkih oluja. To se uvijek događa ovih avgustovskih dana, kad pada godišnjica Oluje, koju Hrvati obilježavaju demonstrirajući svoju istorijsku vojnu pobjedu, a Srbi parastosima u crkvama i paljenjem svijeća za svoje žrtve u tom izgubljenom ratu.
Podrazumijeva se da pritom obje strane imaju prigodnu retoriku, koja rađa novu mržnju između dva najveća balkanska naroda. Srbi i Hrvati se međusobno prepoznaju kao “ustaše”, odnosno “velikosrpski agresori”. Ti šovinistički kolektivni “identiteti” su u političkoj i medijskoj upotrebi još od početka devedesetih godina prošlog vijeka. Ovog puta, međutim, razmjena svađalačke retorike između Beograda i Zagreba pretekla je godišnjicu Oluje, i to na dosad nezabilježen način – pismom Aleksandra Vučića čelnim ljudima Evropske unije u kojem on iznosi svoju zabrinutost zbog dešavanja u regionu, upozoravajući na “ogoljenu antisrpsku politiku u Hrvatskoj”.
Vučić je optužio Hrvatsku za “podržavanje rastućeg fašizma, u što spada proglašavanje zločinaca za svece, ukidanje presude Branimiru Glavašu i podizanje spomenika Miri Barišiću, ubici jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića sedamdesetih godina prošlog veka”. Protagonistima vladajuće hrvatske politike Vučić je poručio: “Vratite se u 1941, uživajte u crnim odorama, nas samo ostavite na miru. Kod nas nema crnokošuljaša, takve bitange bismo odmah pohapsili.” Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske upućene su dvije protestne note, a onda su, preko državnih megafona, počeli da razmjenjuju optužbe ministri u tehničkom mandatu Ivica Dačić i Miro Kovač.
Nužno je navesti njihove izjave kako bi se vidjelo sa koliko ostrašćenosti i mržnje komuniciraju vodeći političari dviju susjednih država. To se naročito odnosi na Ivicu Dačića, koji je izjavio: “Hrvati mogu da budu fašisti, ustaše, nacisti, šta hoće, ali negiranje i opravdavanje zločina nad Srbima, Srbija neće dozvoliti. Ako je uslov da postanemo deo EU to da budemo kao Hrvatska, da postanemo revizionisti koji rehabilituju nacizam, fašizam i ustaštvo – mi ne želimo takvu EU.” Kovač nije govorio sa toliko retoričkog otrova, ali je jasno stavio do znanja da je Hrvatska, u odnosu na Srbiju, u superiornom položaju: “Beograd pismima Evropskoj uniji želi da stvori nered i cirkus. Prestanite s tim! Nikome nećemo dopustiti, a posebno ne nasljednicima agresora, da nam takve poruke upućuje. Mi smo u Evropskoj uniji, Hrvatska je EU!”
Da li je kardinal Alojzije Stepinac bio “ustaški vikar”, ratni zločinac ili svetac i da li je Draža Mihailović ratni zločinac ili “prvi antifašista” u okupiranoj Evropi? Tone li Hrvatska u “ludilo fašizma” i da li je današnja Srbija sljedbenik politike Slobodana Miloševića? Ako želite čuti šta o tome misle Srbi, odnosno Hrvati, dobićete potpuno suprotne odgovore. Među hrvatskim povjesničarima i pravnim stručnjacima prevladava mišljenje da Stepinac nije bio ratni zločinac, ali ni simbol otpora ustaškom režimu. Njegova javna osuda Pavelićevog režima i terora je izostala, za razliku od njegove otvorene i konkretne osude komunističkog režima nakon rata, što je zapravo i bio stvarni povod montiranom političkom procesu 1946. godine.
Međutim, stvar je Crkve koga će i zašto proglasiti svecem, sviđalo se to nekome ili ne. Ali ako već govorimo o fašizmu, antifašizmu i reviziji istorije Drugog svjetskog rata, Aleksandar Vučić kao da je čovjek koji je došao s druge planete. Nevjerovatno je, naime, da on ovih dana u svom euforičnom patriotizmu zaboravlja da je upravo u Srbiji, sredinom devedesetih godina, na Ravnoj gori, podignut spomenik Draži Mihailoviću, da su potom zakonski izjednačena prava partizana i ravnogorskih četnika, da je tu nedavno ukinuta presuda Vojnog suda u Beogradu, kojom je Mihailović 1946, kao ratni zločinac, osuđen na smrt. Nakon Dražine rehabilitacije, u zanosu revizije istorije u srpskoj verziji, uslijedili su zahtjevi da budu rehabilitovani i kvisling Milan Nedić i zloglasni četnički vođa Dimitrije Ljotić, ali su njihovi slučajevi stavljeni “na čekanje”.
Dovoljno je navesti samo jednu Mihailovićevu naredbu pa da se vidi ko je on bio, šta je bio i šta je radio. To je naredba iz decembra 1942. kojom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću naređuje da spali sva muslimanska sela u pljevljanskom i fočanskom kraju, pobije sve stanovništvo i opljačka njihovo žito i stoku. Nedugo potom, Đurišić izvještava Dražu da je naredbu u cijelosti izvršio, te da u tim krajevima “nije ostalo nijedno muslimansko uvo”. Poništavanje presude Mihailoviću sljedbenici četničke ideologije, a njih u Srbiji nije malo, doživjeli su kao svoju kolektivnu satisfakciju. Ali, bilo je i umirujućih tumačenja ove sudske odluke, prema kojima se sud nije izjašnjavao o prirodi četničkog pokreta, već se zadovoljio konstatacijom da, sa današnje tačke gledišta, suđenje Draži nije bilo pošteno.
Na sličan način se tumači i revizija presude kardinalu Stepincu. Čitav posao je obavljen za svega petnaestak minuta, koliko je predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću, inače hadezeovcu, trebalo da izgovori nekoliko rečenica i poništi presudu “komunističkog suda”, rekavši da je “hrvatski narod 70 godina čekao ovakvu odluku”.
Narod k’o narod. Većina Hrvata je prije 70 godina bila za osuđujuću presudu Stepincu, kao što je i većina Srba bila za osuđujuću presudu Draži Mihailoviću. Danas stvari stoje drugačije.
Evidentno je da neofašizam jača širom Evrope. Ustaštvo i četništvo, kao njegove balkanske verzije, uzimaju sve više maha. Kakva je u tome uloga današnjih srpskih i hrvatskih političara? Kao što vidimo, njihove zapaljive izjave proizvode šovinističku mržnju i nemaju nikakve veze ni sa prosperitetom vlastitih zemalja, ni sa mirom u regionu. Od njihove retorike korist će imati samo militantni dijelovi srpskog, odnosno hrvatskog društva, uključujući i najveći dio klera.
U konkretnom slučaju, žrtva će biti ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj i hrvatska manjina u Srbiji. Olujni politički vjetrovi koji pušu između Beograda i Zagreba dopiru i do Bosne i Hercegovine, gdje, kao i uvijek, nanose štetu, dodatno zagađujući ionako rovite međunacionalne odnose koji su, kao takvi, najveća prijetnja ovoj nedovršenoj i slaboj državi.