Gojko Berić: Mostar je tragično i beznadežno podijeljen grad

 

Odlučivši se za temu današnje kolumne, palo mi je na um da bi neki pažljiviji čitalac novina, vidjevši o čemu se radi, možda imao potrebu da me podsjeti na poznatu izreku: “Poslije bitke svi su generali pametni.” Pa tako, je li, i Berić pametuje nakon što su Mostar i Banja Luka ostali kratkih rukava u želji da se domognu prestižne titule Evropske prijestonice kulture 2024. godine. Međutim, sve ono bitno što slijedi i što je ovdje napisano imao sam u vidu još onih dana kad je objavljeno da će ova naša dva, po mnogo čemu jako različita grada krenuti grlom u jagode i kandidovati se za primamljiv plijen sa evropskog pladnja. Nije za takav negativistički pristup bila potrebna nikakva naročita pamet, jer je svako razuman znao da je to unaprijed propala stvar. Ali, stati javno iza takve prognoze – što je bilo ravno protivljenju pomenutom priznanju kao nezasluženom – značilo je upustiti se u neravnopravnu borbu s vjetrenjačama lažnog patriotizma. Nerealna očekivanja medijski su podgrijavana do posljednjeg časa, a kad je iz Bruxellesa stigla vijest da je odlukom vijeća Evropske komisije priželjkivana titula pripala norveškom gradu Bodo, entuzijazam je naglo splasnuo. Uzgred budi rečeno, ovdašnji mediji nisu našli za shodno da nas makar ovlaš upoznaju sa gradom – pobjednikom, što je nekorektno i prema čitaocima, odnosno gledaocima, i prema tom gradu. Ali, šta da se radi, i to je u tradiciji naše balkanske neuljudnosti.

Internetski pretraživač nam kazuje da je Bodo sve do 1816. bio selo u arktičkom okrugu Norland, kada je dobio status grada. Godine 1939. proglašen je sjedištem pomenutog okruga, jednog od 422 koliko ih ima u Norveškoj. Bodo se prostire na 1.395 kvadratnih kilometara, nalazi se na svega pet metara nadmorske visine, ima blizu 48.000 stanovnika, raspolaže luksuznim hotelima i privlači mnogobrojne turiste iz svijeta. Prije tri godine Bodo je dobio i univerzitet na kojem studira 12.000 studenata.

Ali vratimo se glavnoj temi. Iskreno govoreći, Mostar nikada nije bio grad neke naročite kulture u njenom najširem smislu. Prelijep je to bio grad, rađao je značajne pisce i pjesnike, odlične slikare i velike fudbalere, ali kultura, ona koja prožima svakodnevni život, nije bila biljka dostojna njegove ljepote. Ona kao da “ne leži” žestokom temperamentu Mostaraca, inteligentnih i duhovitih ljudi. Humor je tradicionalno glavno sredstvo u njihovom međusobnom ophođenju. A on je uvijek sarkastičan, često i surov. Nekad davno, za mostarskih zimskih večeri, često sam sjedio u omalenom baru hotela Bristol sa slikarom Mehom Sefićem, koji je bio jedna od urbanih legendi Grada na Neretvi. Meha je bio veliki gospodin, uglađen i tih, čiji su maniri odudarali od agresivnog mostarskog temperamenta. Bio je zaljubljen u Mostar, ali je prezirao tzv. mostarštinu, mješavinu specifične duhovitosti i napadne bliskosti. Današnji Mostar nije više onaj iz Sefićevog vremena. Kao da više nije ni lijep kao što je bio. Ono najbolje što je u njemu postojalo, gotovo da je iščezlo, a ono najgore pokorilo je čitav grad. Kao u onoj pjesmi Arsena Dedića: “Drugi ljudi su, drugi je grad…”

Mostar je tragično i beznadežno podijeljen grad. Hrvatski i bošnjački nacionalisti podijelili su i vlast i njegovu teritoriju. I jedan i drugi dio grada funkcionišu kao zasebne cjeline, a zajedničko Gradsko vijeće služi samo za podjelu budžeta. To je jedini grad u BiH u kojem već deset godina nisu održani izbori!? Novoizgrađeni Stari most povezao je obale Neretve, ali ne i ljude s jedne i druge strane rijeke. Obnova monumentalne Saborne crkve na Bjelušinama nije podstakla iseljene mostarske Srbe da se vrate u svoj grad. Mostar je ljetos, u jeku paklenih vrućina bio zatrpan brdima smeća, koja su postala carstvo pacova. Tada je jedna sredovječna Mostarka pred TV kamerama sažeto, u svega nekoliko riječi, opisala stanje u tom gradu: “Mostar smrdi na nacionalizam i smeće.” Neke ulice nose imena ustaških glavešina, a odvoz smeća postao je nerješiv problem. Banja Luka, drugi kandidat za Evropsku prijestolnicu kulture, inače duhovno mrtav grad, bila je i ostala sinonim za masovno etničko čišćenje tokom proteklog rata. I hrvatska vlast u Mostaru i srpska u Banjoj Luci, veličaju svoje ratne zločince. A koliko je poznato, nacionalizam, šovinizam, rasizam i slične gadosti ne spadaju u kulturu, već u njenu suprotnost. A kad je ishod glasanja u Bruxellesu bio poznat, mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić se sjetio da je politička nestabilnost u BiH presudila da titula pripadne Norvežanima. Kao da mu nije poznato da su upravo Mostar i Banja Luka glavni generatori te nestabilnosti, a on lično jedan od njenih protagonista, sa jedanaestogodišnjim stažom u fotelji gradonačelnika.

Pokrenut 1985. godine, program Evropske prijestonice kulture prerastao je u jedan od najambicioznijih kulturnih projekata EU. Kandidatura za ovu titulu podrazumijeva program “sa snažnom evropskom dimenzijom”. Međutim, ukupno stanje duha i u Mostaru i u Banjoj Luci daleko je od evropskih vrijednosti. Uostalom, kultura je u ovoj zemlji posljednja rupa na budžetskoj svirali. Posljedice njenog potcjenjivačkog tretmana su evidentne na svakom koraku. Ne kažem da Mostar nema svoju priču, možda i potencijal za takav projekat, ali nacionalističke vlasti ne žele ništa što bi vodilo funkcionalnom i svakom drugom ujedinjenju grada. Biti Evropska prijestonica kulture, zvuči ne samo prestižno, već je i primamljivo, jer donosi pristojnu sumu novca. Razočarenje je tim veće. Ali, da je vijeće od deset nezavisnih stručnjaka kojim slučajem dodijelilo to priznanje Mostaru ili Banjoj Luci, značilo bi da su ti ljudi totalno neobaviješteni. Stvorila bi se potpuno pogrešna, nezasluženo dobra slika o gradu koji bi bio nagrađen, o njegovim stanovnicima i njegovoj vlasti.

Evropa nije glupa da u ime kulture nagrađuje nacionalizam, šovinizam, kršenje elementarnih ljudskih prava i slične gadosti, jer one predstavljaju brutalnu negaciju same kulture.