Građani koji su svih proteklih godina, bilo iz uvjerenja ili koristoljublja, upravljačke mandate povjeravali nacionalistima, zapravo su saučesnici politike koja je dovela do naše propasti
Da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, misao je koja je u svijetu postala aksiom u medijskom i političkom diskursu. Navodim je samo zato što se sa njom, na posredan način, dovodi u vezu engleski književnik George Orwell (1903-1950), ljevičar koji se borio u Španjolskom građanskom ratu i istaknuti kritičar totalitarizma. Hladni rat koji je inspirisao Orwella davno je završen, ali sada prisustvujemo ratu etničkih identiteta u skoro svim dijelovima svijeta, “globalno selo” se raspalo, epidemija koronavirusa trese i njegov najorganizovaniji dio, Evropsku uniju, koja svojom politikom pokazuje da ipak nismo svi jednaki i da uvijek postoje “jednakiji” od jednakih. To je citate iz Orwellove “Životinjske farme” i “1984”, kao i iz njegovih eseja ponovo učinilo privlačnim. Tako je neko iskopao i sljedeću rečenicu: “Narod koji bira korumpirane političare, varalice, lopove i izdajice nije žrtva nego saučesnik”. Nema šta, Orwell je autor zahvalan za citiranje, ali ovdje je problem što on, ispostavilo se, nikada nije napisao navedenu rečenicu. Najbolji poznavaoci Orwellovog djela tvrde da je sporna rečenica zapravo pogrešna interpretacija njegovog razmišljanja o fašizmu i navode njenu izvornu verziju: “Oni koji se sada nazivaju konzervativcima su ili liberali, ili fašisti, ili saučesnici fašista”.
Muka mi je od svega!
Orwell je ovo napisao u jeku Drugog svjetskog rata, ne pominjući narod koji bira vlast “kakvu zaslužuje”.
Ipak, to ne mijenja činjenicu da je “saučesništvo” riječ koja suštinski povezuje izreku citiranu na početku ove kolumne i Orwellovu rečenicu iz njegovog eseja na temu fašizma. Ne računajući period od prvih demokratskih izbora do kraja rata, jer se on ne može smatrati regularnim, ispada da etnonacionalističke garniture vladaju podijeljenom Bosnom i Hercegovinom punih 25 godina, sa dobrim izgledima da svoj mandat produže na neodređeno vrijeme. Danas je više nego ikada jasno da su rezultati njihove vladavine katastrofalni i da bi svaka blaža riječ bila neadekvatna. Po ekonomskom mrtvilu, po siromaštvu i metastazirajućoj korupciji postali smo najgori u Evropi i među najgorima u svijetu. Politički sistem improviziran u Daytonu štiti zemlju od raspada, ali je drži na minimumu kisika, što nije dovoljno da država obavlja svoje funkcije, pogotovo kad ljudi poput Milorada Dodika čine sve kako bi je lišili i to malo kisika i proglasili njenu kliničku smrt. I mi koji godinama i decenijama po prirodi posla kojim se bavimo ispisujemo hroniku ove propasti zbunjeni smo štetama i apsurdima koje je proizvela i nastavlja da proizvodi vladajuća pamet. Kako je sve to bilo moguće? Ko su i odakle su došli ljudi koji su do ovog doveli? Hoće li ikada krivično odgovarati za svoj udruženi zločinački poduhvat iza kojeg su ostale samo razvaline nekadašnjeg multietničkog društva i koje više nikada neće biti obnovljeno? Početkom devedesetih vjerske zajednice su stale da se bave dnevnom politikom, a politika religijom. Kako tada, tako i danas. Poznata veteranka sarajevskog novinarstva, kolegica sa impresivnom ratnom biografijom, ima običaj da kaže: “Muka mi je od svega!” A kome nije?
Međutim, tek je pandemija koronavirusa do srži razotkrila do koje je mjere izabrana vlast sjebala naše živote, čija je cijena manja nego što je bila u ratu. Mediji nas svakodnevno, od jutra do večeri, obavještavaju o broju novozaraženih, hospitaliziranih, paćenika na respiratorima i umrlih. S tom crnom statistikom se budimo i s njom liježemo kao sa nekom natprirodnom kaznom. Nema tu ni vremena ni prostora za altruizam i empatiju, jer će već sutradan biti objavljena statistika o novim stradalnicima. Kako misliti o drugima kad si uplašen za vlastiti život, jer ne znaš gdje te sve podmukli ubica može zaskočiti. Tu skoro, primijetio sam u izlogu jedne sarajevske knjižare neveliku knjigu Avde Sidrana “Kad morija morijaše”. Objavljena je prilično davno, a njen naslov kao da je inspirisan sadašnjom pandemijom. Upravo prisustvujemo moriji u kojoj ljudi, mladi i stari, muškarci i žene, nestaju preko noći. Bio i nema ga. Sudeći po stepenu nefunkcionalnosti koju je ispoljila u ovoj velikoj ljudskoj drami, Federacija BiH postala je jedinstven politički fenomen u svijetu – do dana današnjeg nije uspjela da o svom trošku nabavi ni jednu jedinu vakcinu?! Zbog nečijeg nemara, nesposobnosti i primitivizma svakodnevno umire i umiraće na desetine i stotine građana ovog entiteta koji, kako je neko primijetio, vegetira u “smrtonosnom zagrljaju” SDA i HDZ-a BiH. Nažalost, svaki javni govor na ovu trenutno najbolniju temu završava rezignirajućim zaključkom da za takav zločin nad vlastitim stanovništvom niko neće biti izveden pred sud. Na državno Tužilaštvo ne treba računati, ali morao bi se naći neko ko će, kad sve ovo prođe, sačiniti registar osoba koje su umrle zato što cijepljenje građana nije izvršeno blagovremeno, i tužiti institucije koje za to snose krivicu.
“Čuvaju vjeru i naciju”
Podrazumijeva se da političari nisu sami mogli napraviti sve ovdje ovlaš pobrojane štete, pa ni skandal sa nenabavkom vakcina. Morali su u tome imati i saučesnike. Lako ih je prepoznati u homogenim etničkim korpusima, tradicionalno stabilnim pristalicama nacionalističkih stranaka. Čine ih slojevi socijalno jako udaljeni jedni od drugih, od nepismenih i poluobrazovanih, do koruptivne, situirane stranačke klijentele. Ovi prvi glasaju za svoje nacionaliste jer im oni “čuvaju vjeru i naciju”, a u slučaju bošnjačkih birača i državu, dok drugi to čine mahom iz koristoljublja. Nije slučajno da na februarskim protestima 2014. u Sarajevu nije viđen nijedan član SDA, baš kao što na banjalučkim demonstracijama “Pravda za Davida” nije bilo dodikovaca. Kiša promjena ne dolazi sa te strane.
Od saučesnika nećete čuti da i sebe smatraju žrtvom politike za koju glasaju, koliko god ona bila pogubna. Njih ne možete nikome tužiti, jer je politički izbor njihovo demokratsko pravo. Ali, neka se barem zna kakva je njihova uloga u hronici naše propasti.
Piše: Gojko Berić
Izvor: Oslobođenje