Malo ko je iznenađen tvrdnjom državnog ministra komunikacija i prometa o postojanju dogovora HDZ-a i SNSD-a o tome da ništa ne rade do izbora, ali ne iznenađuje što je još manje onih koji u taj plan ne vjeruju.
Piše: Zlatko Dukić
Ako, kojim čudom, ima onih koji su iznenađeni onim što je, poslije sjednice Vijeća ministara BiH u četvrtak, pred novinarima izrekao državni ministar komunikacija i prometa Edin Forto – da postoji dogovor HDZ-a i SNSD-a da se ništa ne radi do izbora, što oni nikada neće reći otvoreno, ali će raditi samo toliko da ne budu optuženi za direktnu blokadu – onda je to problem, i to veliki. A ako, još većim čudom, ima onih koji nisu sigurni u to da je na nivou statističke greške, dakle, posve zanemarljiv broj onih koji u to ne vjeruju, onda je to još jedan, i to mnogo veći problem. To, u cjelini gledano, spada u rubriku potpune blokade državne vlasti i, što je još gore, zakivanja u mjestu onoga što su naš evropski put, Plan rasta, korak ka Evropi, pare koje bi se mogle dobiti…
U to da je Forto darnuo u živac one na koje je mislio, pa je očekivano slijedilo češanje onih koje to svrbi, uvjerili smo se još istog dana, kada je na njegovu tvrdnju reagovala predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto. Pobila je, naravno, Fortu i ustvrdila da Vijeće ministara radi redovno, skoro uspješno, a da je ona lično, a i osobno, odgovorna na svom poslu i ažurna u onome što radi. Da li slučajno ili iz neopreza, gospođa Krišto je malo proklizala i tako potvrdila Fortine riječi: stvarno odgovorno i ažurno radi svoj, zna se koji posao, znamo to, vidimo i plaćamo to što i kako ona radi ili, još preciznije, što neće i ne želi da radi.
Pogriješio je onaj ko je pomislio da je, poslije tog ukrštanja verbalnih kopalja, stavljena tačka na ovu temu. Iako se moglo činiti da je Fortina tvrdnja prošla mimo ozbiljnije javne pažnje, već idućeg dana, u petak, nakon novog ruganja zdravoj pameti u državnom Domu naroda i nove pervertirane demonstracije političko-parlamentarne isključivosti, Dragan Čović je – uz patentiranje sintagme “anarhija partnerstva” – požurio da kidiše na Fortu, sugerišući mu da radi svoj posao (spasi autoprevoznike i BHRT), a ne da tvrdi to što je rekao. Poput plitkog efekta Krištine antilogične logike, i Čović je – na ruševinama još jednog debakla Doma naroda, bezobraznog HDZ-ovog i SNSD-ovog ubijanja kvoruma i konačne potvrde da je Forto debelo u pravu – dao dovoljno povoda za naše kolektivne stomačne tegobe pred nesuvislim objašnjenjima, drskim vrijeđanjem naše inteligencije onim “meni se čini da bi bilo bolje da raspravimo, nego da imamo problema, koje smo imali dosad u zadnjih pet-šest mjeseci sa radom ovog doma”(?!). Poslije toga će zatražiti pauzu i neće se vratiti u salu, zajedno s ostalim HDZ-ovim i SNSD-ovim delegatima.
Time je kompletirana igranka, svojstvena pogubnoj naopakosti Doma naroda. Nastavljajući ga razvaljivati, bjegunci sa sjednica su ne samo izbrisali kvorum već i pokazali da nekažnjeno i bezočno ponižavaju Dom u kojem su besprizorno dobro nagrađeni, rugajući se (svima nama) i ismijavajući mu i samo ime. Jer, najmanje misle na narod, odavno ga smjestivši na opskurnu pozornicu stranačko-nacionalnog iživljavanja, ucjena, kaprica, uslovljavanja i blokada. Da nije tako, ne bi se bezdušno oglušili o ono što državi i narodu treba – ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice, plate uposlenika državnih institucija, podršku BHRT-u, izmjene Izbornog zakona (odavno usvojene u Predstavničkom domu) u vezi s uvođenjem izbornih tehnologija, druge zakone koji čekaju i, konačno, evropske obaveze. To im je u brk skresao politički i policijski iskusan Zlatko Miletić, “uljez” u Klubu Hrvata, kazavši da ono na čemu se zapelo – utvrđivanje redoslijeda tačaka dnevnog reda – znači da HDZ hoće u prvi plan tačke koje su mu interes, pa kad na red dođu ostale, važnije, oni će napustiti salu. To uočava i Šefik Džaferović, koji kaže da HDZ traži raspravu samo o tačkama koje mu odgovaraju, a ostalo neće. Na šta su uslijedile reakcije – u koje, bar normalne, ne spada ona Nikole Špirića o “kažnjavanju države” željom da “s manjinom iz RS-a donosite odluke” – u vidu hladnokrvnog napuštanja sjednice i (zlo)upotrebe inata.
Na sve to i nakon dvije propale sjednice, krenule su nove, ni po čemu čudne ili neočekivane reakcije. Ali su vrijedne pažnje. Naprimjer, mišljenje PDP-ovog Nenada Vukovića da je to što rade Čović i HDZ gore i opasnije od prakse SNSD-a, jer dezavuiše javnost izvrtanjem teza i optuživanjem opozicije za blokade i nerad, a sve čini kako bi SNSD ostao u vlasti. Ili kad drugi SDS-ov delegat Želimir Nešković, na sve to, doda “pohvalu” Čoviću i HDZ-u u vezi s tim da – spašavajući SNSD – spašavaju srpski narod, poentirajući sa: “Ako smo na to spali, onda smo u velikom problemu”.
Uz pretpostakvu da je ministar Forto – kad je, dan prije opetovano besramne blamaže Doma naroda Parlamenta BiH, ustvrdio ono što mnogi misle i znaju, ali je trebalo čekati da se ovo i tako obznani – naslutio izgled i doizborni tok ismijavanja države u njenom gornjem domu, to bi moglo ne samo biti tačno jer svima bode oči. Moglo bi biti nepobitna potvrda riješenosti glavnih junaka Fortine tvrdnje da ne posustanu, da istraju i doguraju do kraja. Jedino da još saznamo do kojeg i čijeg kraja.