Sanders je razbio nekoliko tabua i pokazao da se pojmovi ‘socijalizam’ i ‘revolucija’ mogu uvesti na političku scenu, dapače, oni su nemalom broju birača postali prihvatljivi i privlačni
Piše: Tomislav Jakić, Novosti
Kada je najavio da ulazi u utrku za nominaciju Demokratske stranke za predsjedničkog kandidata, Bernie Sanders – mada dugogodišnji senator – dočekan je s porugom, odbijanjem i omalovažavanjem. Kao prvo, čovjek je prešao sedamdesetu. U Americi, zemlji što gaji kult mladosti, to je ravno neoprostivom grijehu. Kroničari međunarodnih odnosa sjetit će se kako je svojedobno čak i vrlo popularni predsjednik Ronald Reagan imao nemalih problema kada se, također u sedamdesetima, odlučio kandidirati za drugi mandat. Drugo, još važnije, u Sjedinjenim Državama bukvalno neoprostivo, taj Sanders sam sebe definira kao demokratskog socijalista. Prilijepiti nekome etiketu socijalista, to je na američkoj političkoj sceni isto kao i raspisati tjeralicu za njim, onakvu kakve znaju svi ljubitelji filmova o Divljem zapadu: traži se, živ ili mrtav. Uostalom, nije tome tako davno kako se Baracka Obamu (onoga iz prvog mandata) ogorčeno napadalo s obrazloženjem da je socijalist. I treće, Sanders je ušao u konkurentsku borbu za nominaciju s Hillary Clinton, bivšom prvom damom i bivšom ministricom vanjskih poslova, za koju su svi upućeni analitičari i komentatori, ne samo u SAD-u, odavno ‘znali’ da će baš ona osvojiti nominaciju svoje stranke, a vjerojatno i ući u Bijelu kuću.
I sa svim tim negativnim karakteristikama, odnosno njima usprkos, u utrku ulazi Bernie Sanders, sedamdeset i plus godišnjak, koji je rekao za sebe da je demokratski socijalist, koji je odmah počeo agitirati protiv Wall Streeta, odnosno vlasti banaka, u širem smislu protiv poretka kao takvog. I takav misli da ima neke šanse? Isključeno, trubili su usklađeno svi ključni (mainstream) američki mediji. Pa je Sanders dugi niz mjeseci tretiran kao ‘politički redikul’, kao netko tko služi za uveseljavanje u televizijskim debatama pretendenata za nominaciju. Tek rijetki, ne u Americi nego u svijetu, shvatili su kako njegova platforma krije u sebi i ozbiljan potencijal, kako američko biračko tijelo (osobito ono mlado!) razmišlja ipak drugačije u odnosu na formulu crno-bijelo, demokracija-socijalizam (komunizam), naslijeđenu još iz vremena famoznog senatora McCarthyja i njegova ‘lova na vještice’ (crvene, naravno). No Sanders, koji djeluje poput nekog malo razbarušenog sveučilišnog profesora, počeo je izranjati kao sve ozbiljniji takmac favoriziranoj Hillary Clinton (koju svesrdno podržava njezin suprug, bivši predsjednik Bill Clinton). Pa se počelo slušati što taj Sanders zapravo govori, pa se počelo ispitivati kako potencijalni birači reagiraju na njegove teze. I kada su krenuli tzv. prethodni izbori, složen postupak u kojemu se u svim saveznim državama biraju delegati koji će na stranačkoj konvenciji u jesen napokon ‘okruniti’ kandidata svoje stranke za predsjednika SAD-a, službeno ga nominirajući, tada su počela i prava iznenađenja. Pokazalo se, naime, da je Bernie Sanders vrlo ozbiljan kandidat, netko s kime itekako treba računati.
U Iowi je za dlaku izgubio od Hillary Clinton, zahvaljujući samo bacanju novčića (pismo-glava), što je još jedna, u najmanju ruku, specifičnost američkoga demokratskog sustava. U državi New Hampshire čovjek kojemu još prije nekoliko mjeseci nisu davali nikakve šanse pobijedio je, i to uvjerljivo, svoju glavnu protukandidatkinju s odnosom osvojenih glasova 60 naprema 38 posto. I iskoristio odmah priliku da u lice američkoj javnosti baci još jedan proskribirani izraz. ‘Počeli smo političku revoluciju’, izjavio je Sanders. Tako da sada imamo demokratskog socijalista koji vodi političku revoluciju i, kako je sam rekao, šalje poruku političkoj i financijskoj eliti i medijima. Ovo s ‘porukom medijima’ bila je mala Sandersova osveta onima koji formiraju javno mnijenje, a koji ga od samoga početka nisu shvaćali ozbiljno, da bi ga sada odjednom počeli tretirati kao ozbiljnog pretendenta ne samo na nominaciju Demokratske stranke nego i za položaj predsjednika Sjedinjenih Država.
Hoće li Sanders uspjeti, to je još uvijek veliko pitanje. U svakom slučaju, razbio je nekoliko tabua. Pokazao je da čovjek u godinama može biti svojim idejama (govori li to nešto onima u Hrvatskoj koji uporno bježe od pitanja ideologije?) privlačan ljudima mnogo mlađe dobi. Među njegovim podupirateljima ima upadljivo mnogo mladih. Razbio je predrasudu da će žene mahom glasati za Hillary Clinton samo zato što je žena (u New Hampshireu od deset žena sedam ih je dalo svoje glasove Sandersu). I dokazao je da se pojmovi što su desetljećima u Americi bili sinonimi za ‘crvene’ (a to je bilo najstrašnije od strašnoga), dakle socijalizam i revolucija, mogu uvesti na političku scenu, dapače da su oni nemalom broju birača postali prihvatljivi i privlačni. Ako ni zbog čega drugoga, onda je već samo zbog toga Bernie Sanders fenomen i njegova pojava u utrci za nominaciju za predsjedničkog kandidata, ma kako završila, označava početak novog poglavlja u političkoj povijesti Sjedinjenih Država.
Da bi se sve to moglo dogoditi, i to u provincijalnoj i provincijaliziranoj Americi (jer ni New York ni Washington nisu ono što je prava Amerika), morali su se steći određeni uvjeti. Birači su morali na svojoj koži osjetiti ‘blagodati’ liberalnog kapitalizma, a mnogi su to kroz dužničko ropstvo i gubitak posla i krova nad glavom krajnje bolno osjetili. Morali su shvatiti da je sadašnji poredak samo prividno demokratski, a da, skrivajući se iza demokratski izabranih institucija i pojedinaca, zapravo vladaju nadnacionalni centri gospodarske i financijske moći. Operacijom spašavanja banaka, a ne građana – njihovih žrtava, dakle tih banaka koje su svojom neodgovornom politikom povukle okidač financijske krize od koje se svijet još nije oporavio, to im je naprosto moralo postati jasno. Baš kao što im je postalo jasno da se iza riječi socijalizam ne krije ni komunizam, a još manje staljinizam, nego aktivna politika vođena u korist građana i na njihovu dobrobit (istinska socijala, na koju kao da smo svi, pa i mi zaboravili, mada u Hrvatskoj imamo ministarstvo što bi se tim pitanjima trebalo baviti). I napokon, shvatili su da riječ revolucija označava korjenite promjene, a ne nužno krvavi pir i sječu glava političkih protivnika, odnosno neistomišljenika (još nešto o čemu bi u današnjoj Hrvatskoj, kada su u pitanju i revolucija i kontrarevolucija, itekako valjalo razmisliti).
Hoće li Sandersova politička revolucija uzeti maha, hoće li taj usamljeni (još!) demokratski socijalist imati uspjeha (kada bi dobio nominaciju, Donalda Trumpa bi vjerojatno bez problema tukao), to, rekosmo, ostaje da se vidi. No nešto se u Sjedinjenim Državama mijenja, nešto je počelo, a na početku tih promjena stoji fenomen Bernieja Sandersa. To je sigurno.