Wednesday, November 20, 2024

Evropa i Bosna: Odmaganje pomaganja

Normalnog života u Bosni i Hercegovini u mnogo čemu više nema. Neko ovih dana reče: nisu mi pluća više problem, već pamet. Vlast svom narodu evo nije u stanju obezbijediti ni vakcinu za preživljavanje a kamo li nešto drugo. Sebi su sve obezbijedili. Oni što su poslati iz Evrope i svijeta da pomognu svojom pameću, demokracijom i principima, uglavnom dijele mudre konstatacije o tome šta nam se dešava. I onda pozivaju glavne proizvođače kriminalne i jadne realnosti da poprave stanje.

Savjeti koje nam taj svijet dijeli a na tragu kojih mir postaje sve upitniji, kao da dolaze sa druge planete. Uz evo konkretno upozorenje sa Manjače: Ako pretjerate u neposlušnosti dobijate “Brzi odgovor…”. I sve bi bilo OK u toj prijetnji sa kojom se neki “predsjednici” ovdje otvoreno šprdaju, da nije pitanja – a ko je kriv ako dođe do potrebe za “brzim odgovorom”. Jesu li na adresi kojoj će se “odgovoriti” oni poraženi, opljačkani i poniženi stanovnici sve jadnije BiH koja je na reformskom putu (sic!) u EU, ili konačno lopovi što uporno i u svoju korist već treću deceniju nekažnjeno urušavaju i državu i društvo. Uz silno evropsko odmaganje pomaganju istinskog ozdravljenja. Čime? Dijeleći uporno naputke “liderima” kako da pokrenu “proces” ozdravljenja, jer oni valjda najbolje znaju što treba.

U ovoj igri sa domaćim korumpiranim i obrazovno potkapacitiranim mešetarima na vlasti, lako je prepoznati i klonirane birokratske filozofije u EU i drugim svjetskim političkim kuhinjama. Svi oni ovdašnjim “liderima” zdušno pomažu u održavanju stanja status quo kao profitabilnog briselskog postignuća za koje je krunski dokaz – Ne puca se!

Evo samo nekoliko poznatih podataka i činjenica o realnosti BiH o kojima se manje zna ili se tim povodom otvoreno plasiraju neistine:

-Prema Indeksu demokracije koji godišnje sačinjava The Economist inteligence Unit, BiH je svrstana među “hibridne režime”, na 101. mjestu od 167 država. Ugledni Freedom House i nekoliko sličnih institucija to naziva “izrazito defektnom demokracijom”. MMF bilježi u 2020. godini pad društvenog proizvoda za 5,5 posto, izvoza roba i usluga za više od 10 posto, privatne potrošnje za 6 posto…Ukratko, Eurostat ocjenjuje da na kraju 2019. (dakle prije corone) 640.000 građana BiH živi ispod apsolutne granice siromaštva, odnosno sa 3 do 5 KM dnevno. Prema Indexu Transparency Internationala o percipiranoj korupciji, BiH je druga najkorumpiranija država u Evropi. Populacioni Fond UN-a (UNFPA) je objavio da je u prošloj godini u BiH umrlih deset hiljada više nego rođenih, čime smo zemlja sa najnižim fertilitetom na svijetu. Prognoze kažu da će nastavkom ovoga trenda BiH do 2070. imati pedeset posto stanovnika manje. U ovo nije uračunata činjenica da prema posljednjim ispitivanjima 82 posto mladih želi napustiti državu. U samo nekoliko posljednjih godina već ih je otišlo dvije stotine hiljada. BiH je sa 1,7 miliona ljudi već na šestom mjestu u svijetu po brojnosti dijaspore…

Upravljači ove realnosti diriguju na svaki način i procesima vaspitanja, obrazovanja, prekrajanja istorije kroz udžbenike, kulturom, promjenama civilizacijskih narativa, sadržajima i disciplinom mnogih medija, moralnim, etičkim i inim standardima. Lični profit je ispred svega drugog. Izuzeci znanjem i ljudskošću se tu ne uklapaju pa se efikasno eliminiraju.

Na površinu svakodnevnog života izbijaju najdekadentnije, vjerovali smo poražene ideje desnice, ekstremnog nacionalizma, šovinizma, otvorenog i sve dominantnijeg klerikalizma, sve do ideja i manifestacija fašizma. Polako ali očigledno urušavaju se i ranije neupitni temeljni principi Evropske unije, svjetskih organizacija i institucija, do nekada uvažavanih Ujedinjenih nacija.

Bila je svojevremeno začuđujuća, ali poučna za razumijevanje EU-klaustrofobije povodom BiH, izjava pred tv kamerama ambasadora Johna Sattlera, prvog čovjeka Delegacije EU u Sarajevu: “Istinski sam iznenađen podatkom da među stanovnicima BiH opada interes za EU.” To što je on bio iznenađen jeste čudno jer je naslijedio garnituru iz Brisela koja je ponavljala nevjerovatnu tvrdnju, onu da “BiH na reformskom putu prema EU postiže impresivne rezultate…” Šefu delegacije EU trebalo je vremena da koliko-toliko shvati o čemu se ovdje uopšte radi, ali, časova i lekcija bilo je podosta. U međuvremenu su se u “pomoć” BiH sa kobajagi najboljim namjerama očinske pomoći uključila obadva igrača iz EU na Balkanu. (Mnogi se u Zagrebu i Ljubljani odavno zgražavaju pred samom pomišlju da ih se svrstava na Balkan, to je ponižavajuće spram “pripadnosti” Beču itd.) No, riječ je o njihovoj novijoj ambiciji i poimanju “prava” spram Zapadnog Balkana, ma koliko se to ne slaže sa mnogim prethodnim realnostima.

Bosna i Hercegovina, očigledno ne baš odavno postala je teren za razne vježbe “liderstva” samododijeljenog kod pomenutih država. U igri su nepostojeća “politička prava” na otvorene i zakulisne igre i provokacije koje teško mogu biti branjene i pravdane sa pozicija temeljnih standarda i principa na kojima počiva Evropska unija. A sjećamo se i godina kada međudržavni odnosi ni približno nisu bili ovakvi kakvi su danas. Uz mnoga neslaganja i nerješena pitanja, pozitivna energija pomoću koje se tragalo za rješenjima od zajedničke koristi bila je dominantna. Priča je danas potpuno drugačija. Množe se ciljane provokacije poput ponovljanja Bleiburga u BiH – lani u Katedrali u Sarajevu, sada u ranjivom Stocu. A sve skupa nema ama baš nikakve veze ni sa Sarajevom ni sa Stocem osim stvaranja nervoze i dizanje tenzija jer zli dio Zagreba na tome dobija poen i kod kuće i kod “svojih” u BiH. Potreban i danas i za neki novi non-paper sutra. Da stvar bude gora, sve u toj provokaciji nije izvedeno od strane nekih “počasnih vodova Bleiburga”, već od najzvaničnijih ličnosti susjedske diplomacije, ovjereno nalozima iz Banskih dvora. Jer potreba za unutrašnjim dodvoravanjima krajnjoj desnici, teško ovako javno može proći na tlu EU države čak i lijenom Briselu (Austrijanci, uključujući i crkvu “odrekli” su se komemoriranja Bleiburga). Ogromna potreba za “Spremnost Doma” morala je biti zadovoljena na drugom mjestu, uz ružnu (zlo)upotrebu susjeda i novo uzburkavanja Stoca u kojem mnoge rane iz minulog rata još nisu zaliječene. Za neke krugove u Hrvatskoj, očigledno, i ne smiju biti.

Slovenija sa Janšom posebna je priča. Pojavili su se na “bh. političkom nebu” odjednom, baš iznenada. Desničarski gabariti premijera poznati su od njegovih ranih dana do danas. I taman je splasnula priča o famoznom “mirnom razlazu BiH” sa kojim samo potpuni politički amateri mogu računati, sa onom sličnom iz Zagreba uz njena falsifikovana tumačenja u EU, kad eto Janše opet. I potpuno stupidni komentar, kao grom iz vedra neba, o EU štetnosti mirnih pro-Palestinskih demonstracija u Sarajevu (?!). Otud i šeretska pitanja: A zašto o toj štetnosti iz EU nisu obavijestili demonstrante istim povodom u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, pa čak i u samom Izraelu…!

Ipak, ono što baš i nije za smijeh, jeste da taj Janša sa svojim kolegama iste ideološke krvne grupe uskoro postaje važni igrač na čelu šestomjesečnog predsjedavanja Evropskom unijom. I koordinator mnogih aktivnosti, procesa i ideja u Uniji koja, definitivno, nema ni konkretnu, ostvarivu, realnu strategiju za Zapadni Balkan (uprkos drugačijim uvjeravanjima) ni neophodne igrače za radikalne promjene. Ako je očigledno da pojedinačne ambicije vodećih igrača u EU često nadjačavaju zajedničke interese svih, šta onda očekivati povodom neupitne istine da pojedinačni interesi država članica Unije tu strast pokazuju još uočljivije.

U gorkom saldu, sve su ovo upaljači u proizvodnji zle krvi potrebne sutra za nečiju ideju o finalnoj destabilizaciju BiH. Tada hijene kreću po svoj sanjani, pa u minulom ratu nerealizirani plijen. Onako evropski, uz najbolje namjere… Ali, nije žurba, još uvijek može i novi “non-paper”, eno i nove hidroelektrane na Drini usred Balkana na kojoj “državne granice nema”, nema ni svih granica na moru, može i nuklearni otpad odande ovamo, mogu svako malo kočnice i uputstva izvana institucijama u Bosni, šta smiju a šta ne smiju… Pa i ako ne prođe odmah i doslovno, ostaje upamćeni psihološki i politički, i svakako destabilizacijski trag. I nova mržnja kao municija za raščišćavanje kad do njega dođe.

Dejton sam po sebi i obećani post-Dejton mir je bez pobjednika i poraženog. Pri čemu su stvarni pobjednici sve slabiji, a stvarni gubitnici sve jači. U praznom prostoru kobajagi državotvornosti jačali su lokalni pobjednici sa dominantno ličnim i klanovskim interesima. Nacionalna, vjerska, svekolika mentalna, ekonomska i socijalna klaustrofobija jačala je. Nove generacije su gledale i učile. Nije teško sjetiti se teorijskih gimnastika stalno iznova nuđenih iscrpljenim i ekonomski, politički, egzistencijalno, ucijenjenim stanovnicima BiH. Zajednički imenitelji mnogih “rješenja” nuđenih izvana treniranim lokalcima unutar BiH, postaju – razlaz, razmjene teritorija, osamostaljivanja, neupitnost etničke teritorijalizacije.

Sa takvim planovima i rješenjima defilovali su manje i više poznati, od Erharda Buseka, koordinatora Pakta stabilnosti, pa Pierre-Henri Bunela iz nekada tajnih službi Francuske, pa Stevena Meyera pomoćnika direktora CIA-e za Balkan u vrijeme rata ovdje, pa predsjednika Kongresnog odbora iz Washingtona Dana Rorabahera itd. Po svojoj upornosti i prijedlozima ponajdalje je otišao više puta raspadom BiH opijeni Britanac Timothy Less koji je poslije rata službovao i u Banjaluci. Ponavlja nestrpljivo da se dalji ratovi na Balkanu mogu spriječiti samo stvaranjem Velike Albanije, Velike Srbije i Velike Hrvatske. Tekst mu je sigurno ne slučajno 2016. objavio glasoviti američki časopis za geostrategiju “Foreign Affairs”. Gdje su tu BiH, Crna Gora, Makedonija…autora se nije ticalo.

Šta je zajedničko u svakoj od ovih udica što su ih iz Evrope i ponekad Amerike zabacivali razni autori, sa uočljivo zanimljivih funkcija: Čak i kada bi se provokacija zaboravila kao neumjesna ostajao je nervozni trag kao osnova za sutrašnji nastavak priče. Do nekog sljedećeg Timothya izvana ili ovdje kod kuće paper-Janše, jarana mu Grlić Radmana koji naredbodavnim tonom priopćuje šta u BiH može a šta ne, pa Vučićevog već poprilično pogubljenog i grotesknog Dodika, kobajagi lukavog a zapravo odplesalog Čovića kojeg glasno hvali samo još nesnađeni Sattler, uz “merhametli” Bakira za kojeg je “ono što piše u Svetoj knjizi zakon iznad svih zakona”. Baš politički gabarit i kapacitet “lidera”!

Trideset godina, evo, traju te i takve provokacije po principu toplo-hladno, pa nikom ništa. A konopac se iza svakog istinitog, poluistinitog ili lažnog “non papera” zateže do pucanja.

Bolno pitanje u svemu tome je takozvana međunarodna zajednica u BiH. I njihovo neshvatanje – ako je neshvatanje a ne nešto gore – zašto je Sattler bio u pravu konstatirajući, iznenađen, da kod stanovništva u BiH opada interes za EU. A ne vide još gori trend i svoju ulogu u tome. Jer, još niko ne reaguje ni na unutrašnje drame ni na pozive rušiteljima svega da oni popravljaju državu. Ali, kako vjerovati u Uniju u kojoj dva njena člana što su u balkanskom komšiluku čine baš puno da tu Uniju kandidatima poprilično ogade.

BiH je još 2016. podnijela Zahtjev za članstvo u EU. Posljednja je koja nije otvorila pregovore sa Briselom, ne računajući Kosovo koje još nije priznato od pet članica EU. I kakve su realne šanse za početak pregovora nakon unutrašnjih blokada i raspada raznih vrsta gorih nego prije pet godina. Nedavno je, evo, formirana i Interresorna radna grupa koja bi trebala ponuditi rješenje za famozni Izborni zakon na kojem se prelama i pitanje budućeg organizovanja države – etnički i teritorijalno polako podijeljene (uz podršku Zagreba) ili ne. Prvi sastanak Grupe, u kojoj nema ni predstavnika presudno bitnog CIK-a, propao je jer se članovi nisu uspjeli (htjeli) složiti ni o dnevnom redu. Američki ambasador tih dana kaže: “Lidere treba pitati…ako ne sada, onda kada?” Baš džentlmenski. Istovremeno, iz kancelarije EU u Sarajevu pozivaju (opet) da se nakon 12 godina opstruiranja presuda Evropskog suda za ljudska prava ipak implementira. Ali, to traži dvotrećinsku većinu u Parlamentu BiH. Mission impossible. Kako će tek ići sa još 395 presuda protiv BiH, koliko je do 1. decembra 2020. doneseno u Strazburu.

Argument za nedodirljivost domaćih “lidera” kod stranaca je njihov “izborni legitimitet”. Kako sad kad su demokrate u Parlamentu prije toga glasale protiv elektronske kontrole izbora. Ima li demokratskije institucije od Parlamenta? Nema. Je li onda sve legalno? Jeste.

Hvala Evropskoj uniji što nam pomaže da razumijemo i podržimo taj legalitet i demokraciju. I NATO-u koji će “Brzo odgovoriti” onima koji to ne prihvate, pa pokušaju nešto promijeniti.

Autor: Zlatko Dizdarević, Tačno.net

Povezane vijesti

ŽUTA MINUTA – Dodik se (ne)vraća Bijeloj kući

Ilustracija Jelena Žilić

U moru problema s kojima se suočava Milorad Dodik jedan djeluje nerješivo – odlučnost američke administracije da ga kroz pojačavanje sankcija potpuno izoluje što bi značilo stavljanje tačke na njegovu političku karijeru.
U poređenju s tom činjenicom Dodikova javna proslava pobjede Donalda Trampa na američkim predsjedničkim izborima bi izgledala jadno, da nije presmiješno.

Ne mari EU za Afriku

Foto: UNHCR

Građanski rat u Sudanu, jedan od najkrvavijih sukoba u posljednjem desetljeću, rijetko se pojavljuje u europskim medijima, unatoč stravičnim gubicima i humanitarnoj krizi. Od travnja 2023. stradalo je najmanje 20.000 ljudi, a mnogi stručnjaci procjenjuju da je žrtava više od 100.000, EU, međutim, pokazuje manjak interesa za pružanje pomoći

Popular Articles