Prethodna vlast, ništa, ama baš ništa nije učinila kako bi zemlja ušla u EU. Jasno je što to i ne žele u EU. Političke elite ne žele u Evropu zato što su se zacementirali u sistem kojega su sebi izgradili. I svaka promjena tog sistema ugrožava njihovu poziciju. To oni veoma dobro znaju.
Piše: Dino Mustafić
Šefovi vlada država EU-a su u prošli četvrtak potvrdili preporuku Evropske komisije i Bosni i Hercegovini i zvanično dodijelili kandidatski status.
Premda neke države članice EU-a nisu sklone daljnjem širenju Unije, poput Francuske, zbog ruske invazije na Ukrajinu odlučile su posvetiti više pažnje poboljšanju odnosa sa šest balkanskih zemalja – Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom i Srbijom. Tako je Bosna i Hercegovina dobila kandidatski status uprkos izostanku ključnih reformi koje službeni Brisel traži od vlasti u Bosni i Hercegovini. Nije bilo neke posebne euforije u domaćoj javnosti oko ove historijske prilike da jednom i naša država postane članicom EU. Možda i zbog toga jer dobro znamo da ova čekaonica za prijem u EU može biti i lažni analgetik za oboljelu zemlju od korupcije i kriminala sa apokaliptičnim egzodusom mladih ljudi prema Zapadu na godišnjem nivou. Zanimljivo da je članstvo u EU najbrže dobila Finska, koja je ušla nakon tri godine pregovora; Španija je čekala najduže – 24 godine, a posljednja članica Hrvatska se Uniji priključila devet godina nakon što je postala kandidatkinja.
Treba istaći da kandidatski status za članstvo u EU Turska ima već 22 godine, Sjeverna Makedonija ga je dobila prije 17 godina, a Srbija, Albanija i Crna Gora prije 12 godina. Isti dan kada je BiH dobila kandidatski status iz Brisela je otišla vrlo oštra kritika Crnoj Gori zbog tromih reformi u odnosu na zemlje kandidate, dok je Srbija kritikovana zbog neusaglašavanja stavova prema ruskoj invaziji na Ukrajinu s politikom Unije.
Dakle, pred novu političku strukturu izvršne vlasti jedini mjerodavni ispit njihove valjanosti biće ritam pregovora sa EU koji će donijeti stvarni optimizam ili nastavak višedecenijske agonije. Sjetio sam se Krleže koji je posmatrajući Evropu s jedne od zapaljivih granica Dunavske monarhije zapisao: “Impozantna građevina evropske civilizacije sagrađena je na kostima pobijeđenih evropskih naroda. Kada danas govorimo o Evropi i pokušavamo dokučiti u čemu se sastoji misija tog slavnog, velikog i nama tako dragocjenog kontinenta, ne smijemo zaboraviti da postoje dvije Evrope. Pored klasične zapadnoevropske, muzealno-grandiozne, povijesno patetične Evrope živi i jedna druga, skromna, u kut potisnuta, već stoljećima podjarmljena periferna Evropa istočnih i jugoistočnih evropskih naroda. To su narodi na Baltiku, u dunavskom i karpatskom prostoru i na Balkanu, narodi kojim nije suđeno da žive unutar evropskih zidina, nego da budu predziđe, da tvore neku vrstu glacisa protiv osmanlijske i mongolske opasnosti i protiv svih drugih prijetnji vojne i političke prirode.”
Naravno, otkako je Krleža opisao ovaj odnos, Evropa i svijet su se promijenili, stvoreni su novi geostrateški horizonti, ali ostaje gorčina i britkost njegovih riječi koja nije izgubila na aktuelnosti. Ukratko današnja Evropa u Briselu ima moć i vlast da određuje gdje ona druga počinje. Od 1. januara “Schengenski sporazum” je na našoj granici, demarkaciona linija gdje završava carstvo humanosti i blagostanja koja se umjesto kamenih zidova i žičanih ograda sada čuva elektronski zaštićenim i umreženim kompjuterima svih graničnih prijelaza. To nije birokratska poza već prostor privilegovane Evrope uz monetarnu uniju koja tako štiti ekonomsku i sigurnosnu politiku Evrope od siromašnih “barbara” sa Zapadnog Balkana. Prethodna vlast, ništa, ama baš ništa nije učinila kako bi zemlja ušla u EU. Jasno je što to i ne žele u EU. Političke elite ne žele u Evropu zato što su se zacementirali u sistem kojega su sebi izgradili. I svaka promjena tog sistema ugrožava njihovu poziciju. To oni veoma dobro znaju. Zašto bi onda i htjeli u Europsku uniju?! Bolje je godinama održavati zamrznuti konflikt umjesto napraviti traženi reformski iskorak prema evropskim integracijama koje bi sa stanovišta vladavine prava i reda evropskog standarda napunile zatvorske ćelije lokalnim političarima iz izvršne i zakonodavne vlasti na svim razinama. Kao što sam siguran da Dodik preko noći ne može postati Evropljanin sa manirima, isto tako niti SDA-ov lider Izetbegović ne može suštinski odustati od državnog modela etničkih pluralizama. Zato je komično gledati kako on i njegova stranka napadaju visokog predstavnika Schmidta jer je uzeo etnicitet kao političku opciju. Na sve to se upravo uporno i kontradiktorno poziva SDA prijeteći novim državnim blokadama. Licemjerno za zastoje optužuju svoje višedecenijske partnere u prethodnim sazivima vlasti kada se i sami pokazuju temeljnom etno veto skupinom vlastitih interesa spremnih da blokiraju društvene promjene u zemlji.
Jasno da je moguće ukazati i na propuste Bruxellesa što nije uložio puno više političkih napora i institucionalnih resursa kako bi pomogao BiH da spriječi zloupotrebu vitalnih nacionalnih interesa i makar dijelom ispuni reformski put proteklih godina. Utjecaj međunarodne zajednice u BiH i dalje je veliki pa se opravdano može smatrati svojevrsnim četvrtim konstitutivnim faktorom. Svjesni su svi politički akteri da svako rješenje ima svoje vrijeme. Treba biti realan, svako rješenje o kojem se govori ne može biti pitanje osobne političke promocije, nego mora biti povezano s državnim kontekstom. Drugim riječima, mora biti ostvarivo. Ako nije ostvarivo, onda nema smisla koristiti jednu inače dosta napaćenu zemlju, da bi se uhvatilo nešto političke podrške negdje. To je sada pravi ispit zrelosti za SDA pred konstituisanje državne i entitetske vlasti. Pametnije je razmišljati o načinu na koji se stvarno može napredovati i onda konstruktivno i kritički Bosnu staviti prioritetno na listu državnih pa čak i etničkih interesa. Nisam siguran da u SDA postoji taj intelektualni i opozicioni kapacitet spram Osmorke koja najavljuje revolucionarne pomake sa pozicije eventualne vlasti. Vrijeme će pokazati da li je to tlapnja ili stvarno približavanje ljudima u Bosni i Hercegovini koji individualno i grupno žele biti predstavljeni kroz sva građanska i politička prava. Ljudska prava nisu matematičko pitanje, što bi se reklo, već suštinsko. Za početak treba najbrže omogućiti formalna prava koja trebaju biti u temeljima države. Nedopustivo je i antievropski da neki ljudi nemaju prava zato što su etnički, ili po bilo kojem drugom kriteriju posebna grupa ili manjinska zajednica. Naravno, ispit Osmorke će biti da li im je zaista prioritetna politička borba za jednakopravnost svih pred Ustavom; biti protiv toga da su ljudi na bilo koji način diskriminisani jeste i civilizacijsko pitanje. I to će biti prvi signal da nam je došlo konačno do glave da nam niko ne može pomoći ako prvo nismo u stanju bar malo pomoći sami sebi. S druge strane, u interesu je svih u BiH relaksacija etničkih odnosa, promjena ratobornog narativa mržnje prema novoj političkoj kulturi izgradnje povjerenja što je interes svih članica EU jer žele u regiji miran život. A miran život znači stabilnost. I sa tog stanovišta trebao bi da to bude interes i svih racionalnih zemalja u regiji da pomognu BiH u tom smjeru. Historijsko iskustvo nas je do sada naučilo da nismo imali racionalni unutrašnji izbor, kao niti komšije sa Istoka i Zapada. I zato jesmo ostali izvan demokratije, tolerancije i ljudskog dostojanstva. Ako igdje postoji neka ideja ili politička tvorevina koja vjerskim i etničkim manjinama budi nadu u društvenu ravnopravnost, onda je to svakako Ujedinjena Evropa. To označava vrijednosni kanon, koju pojedinac može prihvatati ili ne prihvatati, nezavisno od toga kojoj naciji, rasi, religiji ili kulturi inače pripada. To uopšte ne poništava razlike, naprotiv.
Ideja EU nije neka proširena nacionalna država, već način da se međusobne razlike, političkim dijalogom, oslobode onih elemenata iz kojih bi se mogli izroditi sukobi, sa ciljem da se te razlike očuvaju, a ne izbrišu. Kada bi prihvatanje drugog i drugačijeg bilo jedino obilježje evropskog identiteta, to bi bio jedan krajnje slabašan identitet, pisao je Cvetan Todorov podsjećajući nas da „razlika postaje identitet, a pluralitet jedinstvo i ma koliko to paradoksalno zvučalo, riječ je o načinu da se razlikama da ravnopravan status“. Kretanje svijeta prema idealu civilizacije približavanja je razlika, koje evropski identitet definiše kao razložno upravljanje pluralitetom. Kada bi slušali sopstvenu kulturnu historiju onda bi jasno vidjeli da Bosna osim evropske nema druge budućnosti, a siguran sam ni mogućnosti. BiH je sada u Evropskoj čekaonici, ako se ništa politički ne promijeni to će biti generacijska kaznionica.