Foto: Predrag Milosavljević/Pixsell/Xinhua
Zašto ni nakon silnih, planski iritirajućih i otvoreno nipodaštavajućih izjava i antidržavnih poteza Dodika, predsjednik Vučić ne dođe u službeno Sarajevo, u državne institucije i u ime svojih, vlastitih, tobože afirmativnih tvrdnji o ovoj Državi ne kaže da se ne slaže s Dodikovim javnorušilačkim i usto tvrdošovinističkim, antidržavnim idejama i postupcima? To bi bilo najmanje na šta ga, i pisano i nepisano, obavezuje elementarni politički – i ljudski – bonton.
Izetbegović u Beogradu? Na poziv Vučića! Zašto i kako logično je pitanje koje postavlja najšira javnost Bosne i Hercegovine: građani, inteligencija, građanski i ljudski orijentisani političari.
Mene, po toj istoj logici, i u ovoj situaciji zanima nešto drugo: ko kome treba, i ko je kome, metaforički govoreći, dužan da dođe? Sarajevo Beogradu ili Beograd Sarajevu?
Privatno, Bakir i Aleksandar mogu i imaju ljudsko pravo da se sastaju koliko god hoće. I gdje hoće. Pa i kao lideri svojih stranaka. Ali, oficijelno, državnički-službeno, promašeni su i način i mjesto susreta.
Prije svega, kad Država razgovara s Državom, čini to na hijerarhijski istom nivou: predsjednici, ministri, ambasadori, itd. itd.
Ovdje to nije slučaj.
U kom svojstvu i na kom nivou će, ako se susretnu, razgovarati njih dvojica? Jedan je predsjednik Države, a drugi predsjednik nacionalne Stranke. Možda kao lideri Srba i Bošnjaka? Ne, nisu to nijedan. Niti je Vučić lider svih Srba: Srba Australije, Amerike, Njemačke, Skandinavije, Bosne, pa čak ni svih Srba Srbije. Niti Izetbegović predstavlja sve Bošnjake. Čak ni sve Bošnjake Sarajeva.
Dakle, u ime koga i o čemu bi njih dvojica razgovarali?
Jer, kao što već rekoh, ko kome – politički gledano – treba da dođe? Beograd Sarajevu ili Sarajevo Beogradu? Tragom dobrih običaja i slijedom očiglednih činjenica i zbivanja, stvari stoje ovako: Vučić uporno ponavlja da priznaje teritorijalni integritet, a nedavno, i konačno, reče čak i – suverenitet Bosne i Hercegovine. Uporno i javno pred kamerama naglašava prijateljske odnose, ekonomsku, privrednu i sve druge saradnje.
Ako je to sve tako, zašto onda – također jednako uporno i istovremeno – dozvoljava i toleriše da njegov najčešći ovdašnji sagovornik javno i sistematski negira sve to? Čak i u njegovom prisustvu, na beogradskim, zajedničkim im konferencijama za štampu! Nikad zbog toga nije bio ni indirektno opomenut.
Dakle, ako Vučić govori istinu, tj. ako zaista misli tako kako govori, zašto ne pozove Dodika na „raport“ i javno mu, zarad vlastite kredibilnosti, ne objasni da svojim neprihvatljivim stavovima narušava dobrosusjedske odnose dviju Država, do kojih je Vučiću, kako uporno priča – stalo?
Odnosno, zašto ni nakon silnih, planski iritirajućih i otvoreno nipodaštavajućih izjava i antidržavnih poteza Dodika, predsjednik Vučić ne dođe u službeno Sarajevo, u državne institucije i u ime svojih, vlastitih, tobože afirmativnih tvrdnji o ovoj Državi ne kaže da se ne slaže s Dodikovim javnorušilačkim i usto tvrdošovinističkim, antidržavnim idejama i postupcima? To bi bilo najmanje na šta ga, i pisano i nepisano, obavezuje elementarni politički – i ljudski – bonton.
Umjesto toga, Aleksandar i Bakir, zamjenom državnih privatnim formatom razgovora, ne samo politički nego i intelektualno podcjenjuju svoje domaće i cjelokupnu svjetsku javnost. Pri tome Bakir vazalski (dodikovski ponizno) pristaje da ide na noge onome ko Ovoj Zemlji duguje debelo političko izvinjenje i ljudsko pokajanje (ako ga osjeća).
U najkraćem, niko Odavde nije pucao po Srbiji, hiljade njih iz Srbije pucali su po nama. I nikom ništa? Odnosno, tome uprkos, kažiprstovski drčno i bezobrazno, Aleksandar poziva da mu se dođe na noge.
Naravno, neka mu se odazove ko god hoće – privatno. I neka razgovaraju do mile volje. Također privatno.
Pregovarati službeno nema pravo niko.
I ni oko čega.
Ovo je samostalna, suverena i međunarodno priznata država. Baš kao i Srbija. I samo tako iz Srbije mora biti tretirana. To je logika stvari. Sve ostalo je besmislena i opasna politikantska vašarijada koja ne treba ni građanima Bosne ni građanima Srbije. I jedni i drugi žele samo mir, poštovanje i dostojanstven ljudski život. A on se ne postiže tim privatnim, samodovoljnim kvazipolitikama, lišenim svake etike i dobrih običaja.