S obzirom na brojčanu inferiornost i u Federaciji i u Republici Srpskoj, i s obzirom na veliko iseljavanje, bosansko-hercegovački Hrvati će, dugoročno gledano, čak i uz promjene izbornog zakona koje bi im išle na ruku, doći u situaciju da neće moći sami sebe predstavljati i da će biti upućeni na druge – na transetničko povjerenje i suradnju.
U kompleksnim društveno-političkim zajednicama, sastavljenim od različitih etničkih, jezičnih, kulturnih i vjerskih skupina, koje snažno inzistiraju na svojim kolektivnim identitetima i koje su još i međusobno ratovale kao što je slučaj u BiH, teško je uspostaviti političku koheziju i ravnotežu. U takvim zajednicama temeljni uvjet društvenog života, ističu suvremeni sociolozi i politolozi, tiče se ponajprije (horizontalnog) političkog povjerenja između građana i (vertikalnog) povjerenja između građana i predstavnika vlasti. Da nema povjerenja među etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuju izbori na kojima uglavnom svatko bira svoje, a onaj mali dio građana koji prelazi etničke granice ne može bitno utjecati na društveno-političke procese.
Tko god ozbiljno uzima u obzir etničku podijeljenost i kompleksnost etničkih odnosa u ovoj državi, ne treba ga nimalo čuditi da su nakon ovogodišnjih izbora bosansko-hercegovački Hrvati frustrirani što kandidat kojem su dali najviše svojih glasova (Dragan Čović) nije ušao u predsjedništvo BiH, odnosno što je ušao drugi (Željko Komšić), po treći put, kojeg oni ne smatraju svojim i koji je pobijedio ponajviše zahvaljujući tome što su njegovi glasači manje glasali za njega, a više protiv Čovića. Tako bi posve sigurno reagirala i većina ljudi iz drugih dviju etničkih skupina, jer se ovdje etnička pripadnost doživljava u njezinom sudbinskom, metafizičkom i esencijalističkom smislu. Kada jedna etnička skupina smatra da je prevarena od druge, to opterećuje odnose među ljudima, ugrožava i uništava njihovo povjerenje sve do toga da jedni druge počinju gledati kroz nišan.
Bosna i Hercegovina funkcionira kao država triju konstitutivnih naroda, i kako god to bilo neprihvatljivo onima koji su u tako uređenoj državi diskriminirani, nikome neće poći za rukom da ih prevede u građanstvo dok god su u strahu za svoj etnički identitet, čak i ako je taj strah isključivo ili ponajviše posljedica političkih manipulacija. Da je kojim slučajem na ovogodišnjim izborima za hrvatskog člana predsjedništva izabran, prema nastupima u medijima, pomirljivi i Hrvatima naklonjeni Boriša Falatar, ni on ne bi prošao test legitimnosti, a da je to bila i Diana Zelenika iz HDZ 1990 i njezina bi legitimnost bila dovedena u pitanje, jer je hrvatski legitimitet u ovoj zemlji privatno vlasništvo HDZ-a BiH. Ukratko, prihvatljiv je samo onaj kandidat kojeg odobri HDZ i kojeg blagoslovi Crkva, pa bi po toj hadezeovskoj logici izbore za hrvatskog člana predsjedništva najbolje bilo organizirati po katoličkim župama, da se otkloni svaka sumnja u legitimnost.
Većina bosansko-hercegovačkih Hrvata smatra da je njihov najveći politički problem tzv. majorizacija, što neosporno jest jedan od velikih problema ove političke zajednice koji se ne tiče samo hrvatskog naroda nego i drugih naroda, manjina i građana. Pritom bosansko-hercegovački Hrvati nikako da shvate da je veći problem taj što su postali taoci politike jedne stranke koja tri desetljeća neprekidno vlada nad njima. Sve je od početka krenulo u krivo, od slijepog obožavanja predsjednika Franje Tuđmane, preko Herceg-Bosne, samouprave, trećeentitetske politike do Hrvatskog narodnog sabora koji svoj vlastiti narod tretira kao u sebe zatvoreno, prema drugima nepovjerljivo, sektaško nacionalno-vjersko društvo.
Političke poraze i frustracije iz rata, brojčanu inferiornost u oba entiteta, hadezeovska politika koristi da cijeli narod drži u strahu od drugih i tako onemogući političku pluralizaciju i političko sazrijevanje naroda – raskid s predmodernim pučko-katoličkim mentalitetom, zbog čega ovaj narod ostaje izvan politički samosvjesnih europskih naroda, kojima deklarativno želi pripadati. Politički zrele i samosvjesne zajednice su sposobne za autorefleksiju, za kritičko sagledavanje svoga stanja i planiranje političke budućnosti. Ali to nije slučaj s bosansko-hercegovačkim Hrvatima koji se ne žele suočiti sa zabludama iz svoje nedavne prošlosti, nego odlaze još dalje u prošlost s ciljem jačanja vlastitog identiteta. Ali ta daleka i mitologizirana prošlost neće riješiti njihove sadašnje probleme, sve kad bi se mobilizirali svi „katoličko-hrvatski“ kraljevi, uključujući i onog posljednjeg koji se, posve nezainteresiran za položaj Hrvata, izležava u podrumu jajačkog samostana.
Pripadnike određene etnije ili nacije, da se poslužimo riječima beogradskog antropologa Ivana Čolovića, na okupu drži nešto nezavisno od njihove volje i njihovog pristanka, nešto u čemu se ili sa čime se navodno rađaju, neka vrsta „superlepka“ koji ljudi nose u genima. Taj lepak se, ističe u svojoj studiji Rastanak s identitetom Čolović, ranije zvao „rasa“ ili „krv“, ali kako je ove reči fašizam kompromitovao, njih su u rečniku nacionalizma zamenili „kultura“ i u novije vreme „identitet“. Tako funkcioniraju sve etničke zajednice u BiH i čini se da nema tog sredstva koje ih može odlijepiti od kolektivne slijepljenosti i od siromašnog i suzenog shvaćanja identiteta.
Tko je bar usputno pratio ovogodišnju predizbornu kampanju u Bosni i Hercegovini, lako je mogao uočiti da nacionalne stranke, da se poslužimo religijskom terminologijom, funkcioniraju kao sekte i da se sva njihova retorika vrti oko očuvanja identiteta – nacionalnih, vjerskih i jezičnih interesa. U prvom planu su takozvani karizmatični vođe, okruženi poslušnim sljedbenicima, oboružani stranačkim rekvizitima i simbolima, nošeni nacionalnim zanosom i euforijom, uvjereni da ih samo čvrsto jedinstvo može spasiti od drugih, ili, kako se to katastrofično kaže, od kolektivnog nestajanja i propasti.
Primijenimo li ovu dijagnozu na bosansko-hercegovačke Hrvate, sagledamo li ozbiljno njihovu noviju političku povijest, vidjet ćemo da taj narod u političkom smislu od devedesetih godina funkcionira kao narod jedne stranke, odnosno kao hadezeovski narod. Preciznije kazano, bosansko-hercegovačkim Hrvatima nitko neće biti politički prihvatljiv ukoliko ne dolazi iz stožerne stranke. Da je to tako, pokazuju i rezultati ovogodišnjih izbora na kojima je HDZ BiH dobio gotovo sve glasove od Hrvata koji su izišli na izbore, čime se ovaj narod vraća na poziciju s početka devedesetih godina kad su svi glasali za jednu stranku.
Bilo je unutar hrvatskog naroda pokušaja da se pluralizira politička scena, pojavljivale su se stranke i to isključivo s nacionalnim predznakom jer drugačije pogotovo ne bi imali nikakvih izgleda, ali zahvaljujući moći stožerne stranke koju podržava i većina ljudi iz Crkve, Hrvati su bili i ostali isključivo hadezeovski narod. Pojačano iseljavanje bosansko-hercegovačkih Hrvata posljednjih godina i rapidno smanjivanje njihovog broja vjerojatno će dodatno učvrstiti to etničko jedinstvo pod plaštem jedne stranke. Kad bi bosansko-hercegovački Hrvati ozbiljnije promislili o svojoj političkoj sudbini u Bosni i Hercegovini, onda bi se morali oslobađati hadezeovskog političkog sektašenja jer na taj način neće moći zaštiti interese do kojih im je kao kolektivitetu stalo.
S obzirom na brojčanu inferiornost i u Federaciji i u Republici Srpskoj, i s obzirom na veliko iseljavanje, bosansko-hercegovački Hrvati će, dugoročno gledano, čak i uz promjene izbornog zakona koje bi im išle na ruku, doći u situaciju da neće moći sami sebe predstavljati i da će biti upućeni na druge – na transetničko povjerenje i suradnju. Zbog toga ne treba paničariti, jer teško je zamisliti da bi ih netko mogao gore predstavljati i zastupati od njihovog sadašnjeg vođe i njegovih političkih ministranata.
To, naravno, vrijedi i za druge dvije etničke skupine u onim dijelovima zemlje gdje su u manjini. Svijest o vlastitoj malobrojnosti, a sve etničke skupine u različitim dijelovima zemlje imaju to iskustvo (Srbi u Federaciji, Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, manjine u cijeloj BiH), može biti početak relaksacije međuetničkih odnosa na čemu će se graditi na početku teksta spomenuto transetničko političko povjerenje. Time bi se dugoročno stvarali temelji za izgradnju građanskog društva, koje dio građana priželjkuje, ali koje nije moguće bez minimalnog transetničkog povjerenja.