Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni. Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a. Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo. Nije isto hrvatstvo biskupa grofa Draškovića, hrvatskog feudalca, koji potpisuje smrtnu kaznu Hrvatu Matiji Gupcu, hrvatskom kmetu. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika dvojice generala, jednog fratra i jednog brončanog biskupa, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.
Kad god sadašnji politički predstavnici hrvatskog naroda govore o ujedinjenom i jedinstvenom hrvatstvu, kao što je bilo nedavno na sjednici Hrvatskog narodnog sabora, na kojoj je donesena i Deklaracija o Hrvatima u BiH, treba se sjetiti ovih riječi Miroslava Krleže koje je napisao dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ne postoji hrvatstvo kao takvo, niti samo jedno hrvatstvo, ni onda kad se sve hrvatske političke stranke ujedine i svi hrvatski političari pokorno stave u službu Draganu Čoviću i njegovom Hrvatskom narodnom saboru.
To hadezeovsko i haenesovsko hrvatstvo, koje konstantno jadikuje nad svojom „ugroženošću i teškom sudbinom“ dok lagodno živi eksploatirajući interese vlastitog naroda i države BiH, nije hrvatstvo mnogih u čije ime nastupa. Upravo zbog mnoštva razlika koje postoje među Hrvatima u BiH i zbog činjenica da članovi Hrvatskog narodnog sabora najviše štete nanose bosansko-hercegovačkim Hrvatima, Hrvatski narodni sabor je nelegitiman i ne može predstavljati hrvatski narod.
Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni. Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a. Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.
Nije isto hrvatstvo biskupa i svećenika koji podržavaju destruktivnu i pogubnu politiku HDZ-a i HNS-a, i hrvatstvo njihovih vjernika kojima je ta politika u ratu nanijela zastrašujuće posljedice, a u poraću ih posve zanijekala kao što je slučaj u Republici Srpskoj. Nije isto hrvatstvo bogatih Hrvata koji bezbrižno žive u svojim kućama i rezidencijama, i hrvatstvo siromašnih Hrvata koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija Kruha Sv. Ante i Caritasa.
Nije isto hrvatstvo Čovićevih dobro plaćenih političkih sponzoruša koje papagajski sriču ono što im vođa propiše, i hrvatstvo mnogih žena i djevojaka koje svakodnevno rade po deset sati za minimalnu plaću, često bez osiguranja, bez toplog obroka, i bez osnovnih ljudskih i radničkih prava. Nije isto hrvatstvo djece na kriminalnoj privatizaciji obogaćenih roditelja, i hrvatstvo djece za koje nema mjesta u vrtićima, koji nemaju za školske sendviče, i kojima roditelji ponekad ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije za život.
Nije isto hrvatstvo nacionalistički zadojenih večernjakovih novinara i opskurnih zapadno-hercegovačkih portala koje hadezeovska politika plaća da bi lajali na druge, širili mržnju i divinizirali vođu i njegovu stožernu stranku, i hrvatstvo novinara i intelektualaca koji kritiziraju tu politiku i koje se zbog toga proglašava narodnim izdajnicima, i koji su svakodnevno izloženi difamacijama i prijetnjama.
Nije isto hrvatstvo novopečenih tajkuna koji se oholo razbacuju svojim nezakonito stečenim imanjem, i hrvatstvo ljudi koji kod istih tih tajkuna rade u teškim i neljudskim uvjetima. Nije isto hrvatstvo djece i mladih koji nose skupu markiranu odjeću i mogu sebi sve priuštiti, i hrvatstvo djevojčica i dječaka koji svoje djetinjstvo i mladost proživljavaju u socijalnoj bijedi i neimaštini.
Nije isto hrvatstvo u jednohrvatskim zapadno-hercegovačkim gradićima, i hrvatstvo ljudi koji svakodnevno žive i rade s Bošnjacima i Srbima i koji su sudbinski upućeni na dobre međunacionalne i međuvjerske odnose. Nije isto hrvatstvo onih koji su se na nezakonit način i političkim putem uvalili u javna poduzeća u kojima su primanja dvostruko i trostruko veća od prosječnih, i hrvatstvo ljudi čija je satnica dvije-tri marke.
Nije isto hrvatstvo onih koji su u ratu protjerivali pripadnike drugih naroda, koji su otvarali logore i mučili i ubijali ljude, i hrvatstvo onih koji su spašavali ljude druge nacije i vjere ili su i sami prošli užase logora. Nije isto samodopadno, nadmeno i „bezgrešno“ hrvatstvo, i hrvatstvo ljudi koji su spremni na autorefleksiju i na suočavanje sa zabludama iz prošlosti. Nije isto hrvatstvo koje slavi ustaštvo, ne priznaje zločine u Jasenovcu i zločine iz zadnjeg rata, i hrvatstvo koje je svjesno političkih zabluda, zločina pojedinaca iz vlastitog kolektiva i koje se s pijetetom odnosi prema žrtvama nacionalističkog hrvatstva. Nije isto političko, stranačko i komesarsko hrvatstvo koje je spremno na svako zlo, i hrvatstvo ljudi koji nastoje živjeti odgovorno, moralno i časno…
Ako položaj Hrvata u BiH promatramo u kontekstu njihovog socijalnog, društvenog i političkog statusa, onda je više razlika među samim Hrvatima nego u odnosu na druga dva naroda, a i nejednakosti je najviše upravo ondje gdje vladaju legalni i legitimni hrvatski političari. Svaki pokušaj da se o bosansko-hercegovačkim Hrvatima govori kao o jednom kompaktnom političkom, kulturnom i socijalnom korpusu jest zapravo uvijek manipulacija tim ljudima i pravima koja im pripadaju.
Zato su i deklaracije Hrvatskog narodnog sabora i Sabora Republike Hrvatske još jedan perfidan način da se manipulira vlastitim narodom, da ga se i dalje drži u političkoj infantilnosti kako bi ga se moglo eksploatirati. Laž je da je političarima okupljenim oko Hrvatskog narodnog sabora stalo do bosansko-hercegovačkih Hrvata, kao što je i laž da su političke stranke koje su se u međuvremenu pridružile Čoviću učinile to radi interesa naroda. I to je sva istina o Hrvatskom narodnom saboru i njegovoj deklaraciji, koja je prepuna fraza, manipulacija, podvala i laži i koja odbijanjem da prihvati presude međunarodnog suda, ostaje na pozicijama ratne herceg-bosanske politike.
Hrvatski narodni sabor postoji zbog toga da bi mala grupa Hrvata mogla izrabljivati cijeli narod. A to je najlakše postići ako stalno manipulirate narodom, ako ga uvjerite da su drugi krivi za njegov loš položaj, ako u narodu širite vjersku i nacionalnu mržnju, ako ga držite u kulturnoj i obrazovnoj zapuštenosti i političkoj nezrelosti. Hrvatski narodni sabor zastupa plemensko, nedemokratsko i sektaški nastrojeno hrvatstvo, politički jalovo, kulturno zapušteno, moralno srozano, parazitsko hrvatstvo, zaljubljeno u samo sebe i lišeno svake samokritičnosti. Ta parapolitička svehrvatska organizacija je najveća prepreka političkom sazrijevanju hrvatskog naroda, njegovoj unutarnjoj demokratizaciji, njegovom suočavanju sa vlastitim zabludama i iluzijama, i u tom smislu je Hrvatski narodni sabor najveća štetočina hrvatskog naroda.