Uzjahao je tako Putin i Svetog Savu, srBsku slavu, koji se smjestio podno njegovog međunožja. A visoko gore iznad njih ratni zločinac deda Ratko, jaše Djeda Mraza.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Treba biti patriota. Lokal patriota. I dok mi prijatelji odlaze na izvikani adventski Sajam u Zagrebu, nošeni neoliberalnom potrošačkom pohlepom i željom da budu viđeni podno banja Jelačića, odlučujem bildati patriotski mišić, ne bi li postao mišina ili pacov.
Od Manjače do Štajerske
Šetam pitoresknom Banjalukom, budućom evropskom prijestonicom kulture. Na trgu Krajine, zastajem, privlače me šarmantni zvuci melodije „Marš na Drinu“. Ooo, kako je dobro, još malo kuhane rakije i sve je potaman.
– Ali nemate, nešto domaće, mislim lokal patriotsko?
– Kako da ne, ljubazno mi se smiješi domaćin u trenerci i perjanoj jakni. Kako nemamo, evo sa'će!
I u pravu je vlasnik tezge. Utom zagruva stara četnička koračnica „Sa Manjače krenuli su vuci“. Doduše nešto zavija, jer dvokasetaš radi na baterije, a struja im još nije sprovedena. No ljubazni bakalin mi kaže kako će do Nove godine sve biti „fajn“. Tada će uslijediti i navala ovih naših „ozgo“ iz Slovenije.
Mudro primjećujem, kako to nisu „naši“, nego Slovenci, autohtoni, sedmo koljeno štajersko i koruško.
– Ne budali momčino, to ti gledaš RTRS, kakvi crni Slovenci, sve naši, jedino uz njih ako se prišlepa koji Janez, ima toga.
No divno, fajn, kako se to rekne na centru, ostavih Slovence u mislima i udubih se u vizuelnu koreografiju štanda mi pod nosom. I tamo, svega ima na volju. Naravno ako ste u Čečeniji ili Donjecku, bićete zadovoljni. Dominira Vladimir Putin, stilzovan na majicama. Jaše sve što se jahati da, od zdrave pameti, preko medvjeda do sibirskog tigra. Naoružan kalašnjikovim i solidnim torzom.
Putin sedla Svetog Savu i Turčina Rašu
Uzjahao je tako Putin i Svetog Savu, srBsku slavu, koji se smjestio podno njegovog međunožja. A visoko gore iznad njih ratni zločinac deda Ratko, jaše Djeda Mraza.”
A kad smo kod Mladića, ispod šapke je čitava menažerija pamučnih derivata sa Ratkovom fotografijom. Stilizovanom dabome. Pa je Ratko srBski heroj, heroj a ne zločinac, naš ponos i dika… Uglavnom shvatili ste. Ima Ratka koliko hoćete. Ali nema Karadžića. Na pitanje gdje nam je Rašo, prodavac slavodobitno poentira kako je Karadžić „meka struja“ i kako se prošle godine debelo zajebao sa Radovanom.
– Ko nije, ote mi se naglas, ali me butigaš prekinu.
Kaže da Karadžu niko ne kupuje, osim ako nije uprintana ona njegova fotografija iz hipstersko-njuejdž faze Dragana Dabića, a takvih gotovo i nema na tržištu turskom.
Na pitanje, otkud to da Turci rade Karadžu i Ratka, kaže mi da “para vrti đe burgija ne može i đe je Haag daleko“. Složismo se.
A i sve je po zakonu, jer zakona nema, mislim zakona o zabrani negiranja genocida i prezentacije izvršitelja istih, pa je ovo posve legalna tezga u legalnoj zemlji, u legalnom gradu, sa legalnim ljudima.
Dabome, za sebe sam zadražao nemuštu opesrvaciju.
Idemo dalje. Samo dalje.
Davor Štrbac i jazavac u audiju
A dalje i nema, jer se čuveni Zimzograd-skup treš kućica montažnih na otovrenom prebacio na ulaz u grad, što će reći 3 km dalje. Krenuh, jer Advent je. Doba radosti koju dijelimo sa dragim ljudima. I tako šetajući po budućoj kulturnoj prijestonici evropskoj naletim na Davida Štrpca aka Davora Dragičevića, koji hoće, a to znate, da se uhapse ubice njegovog djeteta. No, uveliko se promijenilo ozračje od ljetos. Izbori prođoše, opozicioni kandidati odbaciše Davora i mrtvog sina Davida, pa ovaj prvi sa nekoliko istomišljenika protestuje ispred Skupštine RS-a. Policija sa rukama na pištoljima brani Skupštinu i pripadajuće audije, komada deset od Davora Dragičevića obučenog na Kočićevog Davida Štrpca. Zima, noć, vlaga. Smrzavaju se svi u toj morbidnoj skaski. I policija i Davor sa pristalicama, koji bi samo istinu i navijek osuđeni na zimu novinari, koji su došli da izvijeste koji guzonja je u kojoj fotelji u ovom mandatu.
Sve je tako prokleto isto, mislim se za sebe i odlučujem ne ići u Zimzograd, Trotoari su slabo očišćeni, pa bi namjesto seoske zabave uz mlako pivo i ledeno vino zaglavio na traumatologiji. Nije mudro.
Ali, hej, Advent je. A Advent je u kući sa najmilijima. Ne treba mi Ratko Mladić, Draža Mihailović i Vladimir Putin da bih se oraspoložio.
Hej, haj, hej, haj…
Veselo brboću radijatori, dok palim TV prijemnik, koji se povećao, pa nekako zauzeo pola dnevnog boravka. Poviše njega me promatra Džordž Orvel i njegove „Crtice o nacionalizmu“ Poklon knjiga, koja vala i nije trebala da mi se nađe u toplom domu. Tu je Orvel samo da mi kvari praznično raspoloženje svojim pesimizmom, jebala ga farma životinjska.
Pršti snježna staza, eto nam zločinca Mraza
Ništa zato, sa TV-a se već smješka Milomir Marić, vlasnik srbijanske odron televizije Happy u svojoj kultnoj emisiji „Ćirilica“. Ho- ho- ho, a ko su nam večerašnji gosti? Ko nam to ulazi u tople domove Adventom osvijetljene ove noći? Par nekih anonimusa i osuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin. Iza njega nas osvjetljava lice vječnog statiste, osuđenog silovatelja Sime Spasića. Brblja se o potrebi „srBskog zadržavanja Kosova“. Zločinci i silovatelji tradicionalno u porodičnom okružju. Marić drži do tradicije.
Jesu lupetanja, ali, Advent je. I na koncu i djeca moraju upoznati stare srBske idole u ovim prazničnim noćima. Nema, eto Djeda Mraza, protjerao ga je St. Nikola, ali ne mari, ima bradonja koliko hoćeš.
Od Draže do Karadže Dabića...
Negdje se čuje pucnjava, djeca se vesele i krate noći uz očeve kalašnjikove dok ne stigne novi kontigent kineskih petardica okidačica, zelenih za raznošenje šaka i žutih za lakše opekotine.
I onako od sreće ustajem, grabim onog nesrećnog Orvela, pa mi prvo pod oči dođe rečenica:
„Pod nacionalizmom mislim prije svega na naviku da se uzima zdravo za gotovo da se ljudska bića mogu klasifikovati kao insekti i da se cijeli blokovi miliona ili desetina miliona ljudi mogu sasvim pouzdano etiketirati sa ‘dobri’ ili ‘loši'“
Advent je u Banjaluci, a od nje ovakve odustali su i vuci.