Dok budete krvarili do smrti na onom Babanovcu, shvatite, to je samo posao, ništa više. A vas 128 hiljada, vaše kosti malene će biti ugrađene zlatnim slovima u najnoviju našu superpatriotsku utopiju, to se ne sekirajte. I još će vam roditelji zahvalnice dobiti. I u to budite uvjereni.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Stojim u ulici četničkog vojvode Rade Radića u Banjaluci i promatram svijet. Jer, baš je dobro stajati u ulici čovjeka koji je ubio partizanskog heroja Mladena Stojanovića i koji je po toj i takvoj milosti povijesti dobio svoju ulicu. A još je bolje stajati u ulici četničkog vojvode Rade Radića na Dan oslobođenja Banjaluke. Piše li se dan sa velikim «D» Bože dragi? Nema ni veze sve dok me četnička tabla grije preko ramena.
Mir dugih cijevi
Stojim u ulici R.R. pa se pitam, jesu li partizani tog 22. aprila ’45 oslobađali Banjaluku? Nisu li to učinili prepodobni bradati “heroji» četnici, kako nas uči svijetla Karadžićeva i Mladićeva povijest? I na koncu, pitam se da li je Banjaluka uopšte oslobođenja?
Kako vidim po dugim cijevima, po najavama osnivanja pandurske teritorijalne odbane, po zveckanjem oružja, daleko smo mi od oslobođenja. Naravno, da se ne lažemo, Banjaluka živi ultranacionalističko sužanjstvo, sve pod onom četničkom tablom. Samo bi Banjaluka, na čelu sa svojim glavešinama Lukačem i Dodikom (koji su i dalje ćaća i mater Banjaluke) da se dodatno naoruža, pa da se sve sa oružjem i dugim cijevima brani od poplava, zemljotresa i požara.
I pitam se ja, Dragan Bursać, rab božiji, koji kurac će nam duge cijevi, njih 5000 hiljada za poplave, požare, zemljotrese, odrone i ostale prirodne kazne u gradu četničkog vojvode Rade Radića? Mislim, koji kurac? Zar nije bolje kupiti čamce, koji kanader i HTZ opremu. Ne HDZ! Ali, šta ja, Dragan Bursać znam o odbrani od prirodnih katastrofa? Koje sam ja mudo pa da kažem Parlamentu RS-a ili Parlamentu Federacije, ne brani se, majmuni jedni, zemlja dugim cijevima nego znanjem, ljepotom i umijećem?!
Jer, ništa ja ne znam. Da znam koliko ne znam, znao bih da je rat na pomolu. Eno i kurta i murta pišu o ratu tu iz ćoškića, koji je došao poput proljetnog povjetarca samo da ga, Bože zdravlja, apliciramo na naš mirom ispaćeni narod, koji već 25 godina očajava i čami u bezratnom stanju.
Ja došao na moblizaciju, kad ono međutim
Samo kome da se prijavim? Ko da me uzme? Regrutni centar Suljagićev nikako da nađem. Opet sa druge strane, Lukač i četnička kompanija neće da me prime, a i oni kriju svoje gnijezdo kao zmija noge. Ih kakvi su svi nesrećnici, rat, rat, rat kao jedino rješenje, a kad se trebaš prijaviti da ratuješ, drugog kolješ i krv mu piješ, ispade da je lakše dobiti krediti u kakvoj banci.
Nego, stvarno ljudi, ponukan paranoicima svakovrsnim, odlučio sam, čvrsto sam odlučio da pronađem tu stajaću vojsku koja će ratovati u ovom najnovijem ratu tu iza ćoškića. Jer, nije vrag da će ratovati samo po par hiljada rezervista sa obje strane. Pod stranama mislim na staru podjelu na četnike i balije, jer nisam u trendu. Vjerovatno će se zvati unijati i separatisti, kako god.
Elem, analitičati krvožedicni imaju problema sa gihtom, a to zna biti zajebano u rovu. Pored toga, preciznije uz kurac tome, djeca su im u Amerikama, Australijama ili se spremaju za Amerike i Australije, pa je izluzorno inkomodirati ih i zahtijevati da se vraćaju šta znam, na Vlašić u rov. A i sve da se vrate, znate li vi kako je slab internet signal na Babanovcu? I kao uz kurac, najsporije radi baš Inatagram. Pa se dijete treba prehladiti, čitav dan marširati, podnositi izvještaj komandantu Antidejton grupe ili Superbijelog orla, a onda u povečerje ne može postaviti instagram story. Jeste li vi normalni? Pa koje bi dijete tako i pod tim uslovima ratovalo? Niti jedno, informatički osviješteno.
Idemo dalje, idemo dalje, sve za iste pare. Djecu političara, dabome ne računamo, jer oni i nisu državljani države od čijih novaca žive njihovi roditelji. Zapravo dobar dio naših političara uposlenih na BiH jaslama nije državjanin BiH države, blago nama. Oni za Bosnu, protiv Bosne, u Bosni, kako god, ratovati neće, to smo naučili u prošlom i pretprošlom klanju, zar ne.
Pa majku mu jebem, mora neko ratovati, kad smo se već namrčili na rat. A vremena nema, izmiče nam april. A svi znamo, u Bosni ako misliš rat oposliti, u aprilu ga moraš započeti. Niti se valja se kasniti, niti se onda to ratom računa. Znam ja i za onu seosku-U ratu gazda daje volove, a bijeda sinove, pa opet ne znam ko će sinove na klanicu. Volove će tajkuni i budžetski korisnici sa primanjima većim od 5000KM, to nije sporno. Jebu me, da prostite, siromašni sinovi. Gdje su, gdje su, dođe mi da vrisnem!
I taman da odustanem, kad ono međutim!
Gdje ste mi pilići moji, jeste spremni za klanje?
«128.000 djece u BiH je gladno, bez odjeće, obuće, obrazovanja, tuđe njege… Oko 100.000 djece ugroženo je porodičnom situacijom, a oko 40.000 mališana živi u porodicama koje nemaju nikakve uslove za život.» kažu zvanični podaci Agencije za statistiku BiH.
A eto vas, pilići moji! Vi ćete ginuti i ratovati, da bi čike i tete koje naprđuju i huškaju na rat u svoje šihterice mogle upisati-U pravu smo bili, eto rata! Vi ćete ratovati mili moji, da bi se sujete političkih huškača, koji pertle ne znaju zavezati namirile! Vi ćete pokrivati svojim tijelima i leševima nerad, bahatost i javašluk od dvije i po decenije svih onih politički impotentnih, neukih i neobrazovanih. Vi, draga moja siromašna djeco, vi ćete biti prvi koje će poćerati u rov kakav navijač «Borca» ili «Želje», a koji je napumpan, «sad će rat» patriotskim taktikama lešinara od političara i novinara.
Jebi ga, takav je život. Neko po partijskoj direktivi od Sarajeva i Banjaluke pravi regrutni centar, neko drugi od Vlašića zborno područje, neko treći raspisuje mobilizaciju, neko četvrti sakuplja meso za rovove, a vi ćete ginuti. Jer, svi ovi u hrandibenom lancu iznad vas rade za platu. Kako se ono kaže, rade svoj posao. Ništa lično, samo posao.
Djeci novopoginuloj
Pa, jebli ga vi, draga djeco novopoginula siromašna, jel’ vi znate koliko je teško napisati i sastaviti suvisao projeakt i dostaviti ga strancima, a da uključuje rat i vas u ratu? Jel’ vi milsite da je to lako, da se to može tek tako? Znate li vi djeco novopoginula, koliko truda treba uložiti pa naći odistinske paranoike koji vjeruju u rat, pa ih slušati mjesecima, dok i sami ne počnete vjerovati u rat tu iza ćoškića? Znate li vi djeco predpoginula, koliko je teško biti ozbiljan i ne nasmijati se poput ministra Lukača, dok svijetu objašnjavaš kako se protiv poplava i požara boriš dugim cijevima, zato što kratke nisu ni za kurac?
I sve je to teško, mnogo teže nego vas poslati da poginete. A vas slati u smrt, ooo, to je najlakše! I djeco draga, kad budete ginuli, nemojte se puno ljutiti na novinare, analitičare, na sve one koji su dobronamjerno kreirali rat za vas. Nemojte se ljutiti niti na ministre i njihove pomoćnike, nemojte se ljutiti ni na «uzorne građane» kojima je rat sveto ime od uha do uha. Dok budete krvarili do smrti na onom Babanovcu, shvatitite, to je samo posao, ništa više. A vas 128 hiljada, vaše kosti malene će biti ugrađene zlatnim slovima u najnoviju našu superpatriotsku utopiju, to se ne sekirajte. I još će vam roditelji zahvalnice dobiti. I u to budite uvjereni.
Stojim ispod onog četnika Rade Radića, pa sve pljujem tablu, a one se pljuvačka slijeva pa se sve po mom čelu razmazuje. Nigdje mi mrdunli nismo!