Foto: afp
Iz duela sa von der Leyen Trump je izašao kao jasan pobjednik. Evropa je u trgovinskom konfliktu proigrala svoje adute.
Piše: Zaki Laidi
Možda je predsjednica EU komisije bila tjerana strahom da bi Evropa mogla izgubiti zaštitu SAD.
Viktoru Orbanu, prijatelju američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina, može se mnogo toga predbaciti, ali mađarski premijer ne griješi kada ističe da smo upravo svjedočili kako je Trump ” [predsjednicu Evropske komisije] Ursulu von der Leyen pojeo za doručak”. Konačno, nacrt trgovinskog sporazuma koji je Evropska unija upravo zaključila sa Sjedinjenim Američkim Državama predviđa carine od 15 posto na većinu evropskog izvoza u SAD, dok američki izvoz u Evropu ostaje bez carina. To znači da utakmica jasno ide u korist Trumpa sa rezultatom 15 prema 0.
Ova očigledna asimetrija je daleko od onoga što Evropa zahtijeva, naime, carine gotovo nula s obje strane. Da stvar bude gora, dogovoreni okvir također uključuje obaveznu kupovinu američke energije u vrijednosti od 750 milijardi dolara, evropske investicije u SAD u vrijednosti od 600 milijardi dolara i dodatne narudžbe vojne opreme proizvedene u SAD-u.
Naravno, EU može tvrditi da je 15 posto znatno manje od 30 posto koje je prvobitno tražio Trump. Osim toga, obećanja o energetici i investicijama ostaju samo neprecozna obećanja, jer ni Evropska komisija ni države članice EU ne mogu diktirati evropskim kompanijama šta bi trebale kupovati ili gdje bi trebale investirati. Usto, Evropljani se mogu tješiti i činjenicom da okvirni prijedlog još nije potpisani sporazum.
Mnogi detalji još uvijek trebaju biti razjašnjeni, a oni će Trumpa malo zanimati. Ipak, po njegovom mišljenju, ovaj rezultat je izvanredan. Evropa ne može nikako tvrditi da je “pobijedila”. U najboljem slučaju uspjelo je ograničiti štetu. Von der Leyen je stigla u Škotsku slaba i napeta, a otišla je još slabija, ali olakšana.
EU je mogla drugačije postupiti, jer nije ekonomski ili politički patuljak.
EU je mogla drugačije postupiti, jer nije ekonomski ili politički patuljak. Puno više Unija je jedna od vodećih svjetskih trgovinskih sila i najvažniji trgovinski partner i dobavljač Amerike. Oko 20 posto američkog uvoza dolazi iz Evrope, što otprilike odgovara udjelu Kine u uvozu u SAD. Osim toga ovi trgovinski tokovi utiču na sve sektore američke ekonomije. Suprotno mišljenju nekih zlonamjernih Trumpovih pristalica, uvoz iz Evrope nije ograničen samo na luksuznu robu i vino. Američka proizvodna industrija, na primjer, mnogo više zavisi od evropskog proizvodnog sektora nego obrnuto.
Evropa je imala mnogo aduta u ruci i mogla je dodatno ojačati svoju poziciju koordinacijom s dvije druge zemlje G7, koje su također bile pod pritiskom SAD-a: Japanom i Kanadom. Međutim, opcije EU ni time ne bi bile iscrpljene. Još jedan važan adut bio bi instrument za borbu protiv prisilnih mjera, koji je namijenjen situacijama u kojima „treća zemlja pokušava izvršiti pritisak na Evropsku uniju ili državu članicu da donese određenu odluku primjenom ili prijetnjom primjenom mjera koje utiču na trgovinu ili investicije“. Upravo je to slučaj ovdje.
Međutim, od samog početka, von der Leyen je ignorisala savjete stručnjaka Komisije i odbijala koristiti ovaj instrument čak i kao sredstvo odvraćanja. Da je to učinilaa, SAD ne bi mogle olako shvatiti ovu prijetnju, jer su također uključene u troškovima opterećeni trgovinski rat s Kinom. Za razliku od Evrope, Kina je na svaku američku eskalaciju odgovorila kontraeskalacijom, što je rezultiralo situacijom koju je i sam Trumpov ministar finansija opisao kao “neodrživu”. Pod pritiskom tržišta, Trump je već odustao od svog prethodnog stava, čega je i von der Leyen dobro svjesna.
Implikacija je da je svaki oblik transatlantske veze, bez obzira koliko može biti ponižavajući, bolji od nesigurne nezavisnosti.
Međutim, Evropa nikada nije pokušala uspostaviti ravnotežu snaga u odnosima s Trumpom. Da je postojala spremnost na rizik daljnje eskalacije, kao što je to učinila Kina, Trump bi bio u mnogo slabijem položaju. Ali Evropa se nije ponašala kao Kina, već kao Japan, još jedan važan trgovinski partner čija sigurnost zavisi od SAD. Rezultirajući sporazum je katastrofa jer potvrđuje da EU u konačnici vodi strah od gubitka američke zaštite u današnjoj opasnoj geopolitičkoj situaciji. Implikacija je da je svaki oblik transatlantske veze, bez obzira koliko može biti ponižavajući, bolji od nesigurne nezavisnosti.
Iz ove perspektive, bilo bi krajnje nepravedno kriviti von der Leyen za rezultat njenih odluke. Sama je ograničena dvjema crvenim linijama: zaštitom interesa Njemačke po svaku cijenu i izbjegavanjem bilo kakvog prekida sa SAD. Ali ako ste spremni nešto postići „po svaku cijenu“, nema poniženja koje nećete prihvatiti. U međuvremenu, čini se da je većina drugih evropskih političkih lidera preopterećena trenutnom situacijom. Složenost današnjeg svijeta im se čini prevelikom, pa se podvrgavaju svemu što se od njih traži. Pritom su zaboravili upozorenje Benjamina Franklina: “Oni koji su spremni odreći se malo slobode kako bi stekli malo sigurnosti ne zaslužuju ni jedno ni drugo – a na kraju gube oboje.”
Zaki Laidi je profesor međunarodnih odnosa i evropskih poslova na Univerzitetu Sciences Po. Njegova najnovija knjiga je Le reflux de l’Europe.
Preveo Ešref Zaimbegović