Foto: Reuters
Tragom pisanja Žurnala o pravim razlozima Dodikove bijesne reakcije na odluke Ustavnog suda BiH o šumama i poljoprivrednom zemljištu, , krenuli su i evropski parlamentarci i ugledni mediji. Sve Dodikove priče o Ustavu, Dejtonu i nadležnostima samo su maskiranje pravog stanja stvari.
Piše: Amarildo Gutić
“Meni je otprilike suđeno, a da me niko ništa upitao nije”, pojadao se lider SNSD-a Milorad Dodik nakon što je Evropski parlament podržao uvođenje sankcija zbog njegovog secesionizma.
“Umjesto da su se potrudili da razgovaraju sa nama, odlučili su se da razgovaraju o nama”, nastavio je Dodik, onaj isti koji nikoga i ništa ne pita prije svega u Republici Srpskoj. Upravo navod “spremni na razgovore” njegova je mantra, a preuzeli su je i drugi funkcioneri ovog entiteta.
Naravno, evropski parlamentarci itekako znaju da su razgovori sa Dodikom uzaludni, jer nastupa ultimativno. A njegovi ultimatumi za deblokadu države, koje i on i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tu i tamo izreknu, sadrže najbolniju stavku – ukidanje odluke Ustavnog suda kako su šume i poljoprivredno zemljište vlasništvo države, ne entiteta.
Prisjetite se, upravo nakon objavljivanja tih odluka, Dodik je pokrenuo stranačku i parlamentarnu armadu u avanturu zvanu “vraćanje nadležnosti”.
Žurnal je prije tri mjeseca pisao kako je stvarni razlog što je Dodik pobjesnio davanje prirodnih resursa kao garanciju otplate enormnih zaduženja ovog entiteta posljednjih godina.
Podsjetimo, u aprilu prošle godine Republika Srpska je putem berze u Londonu prodala obveznice u vrijednosti od 300 miliona eura, sa pet godina otplatnog roka i visokim kamatama od 4,75%. Prodaja je izvršena direktnom pogodbom sa nepoznatim kupcem. Tri godine prije, putem berze u Beču, Republika Srpska je prodala dionice u vrijednosti od 168 miliona. Detalji i ove transkacije su tajni, a kao kupci su navođeni i pojedini ruski tajkuni.
Da nema diktatorske manire po kojima on nikoga ništa ne pita kada treba sačuvati vlast, moć ili lično bogastvo, priznao bi da je putem kreditnih zaduženja u stvari (ras)prodao Republiku Srpsku, da su prirodna bogatstva ovog entiteta bila zalog za otplatu kredita. Ti krediti dobrim dijelom dolaze na naplatu naredne godine – više od milijarde maraka. Uzaludna bi bila eventualna pobjeda na ovogodišnjim izborima, jer nema imovine kojom je namjerio namiriti zaduženja.
Tragom Žurnalove priče ubrzo su i evropski parlamentarci shvatili suštinu Dodikove istovremene i nervoze i bahatosti.
“U slučaju državnih obveznica RS na Bečkoj berzi, moglo bi se uključiti i Tužilaštvo za korupciju i organ za nadzor finansijskog tržišta, jer je nejasno da li su investitori obaviješteni. U slučaju obveznica na Londonskoj berzi postoje indicije da se radi o ruskim investitorima. Ako znate za geopolitičke odnose Republike Srpske prema Rusiji, ovdje se postavljaju i bezbjednosno-politička pitanja, naprimjer da li se radi o pokušaju utjecaja ili pokušaju dovođenja RS u političku zavisnost”, rekao je dopredsjedavajući Evropske stranke zelenih Thomas Waitz za austrijski DerStandard.
Nedavno je i njemački magazin Die Tageszeitung (TAZ) u analizi dešavanja u Bosni i Hercegovini zaključio istovjetno pisanju Žurnala.
“On (Dodik) želi preuzeti kontrolu nad šumskim posjedima za koje je Ustavni sud presudio da pripadaju državi. A u to je uključeno mnogo novca: Dodik je kod međunarodnih banaka založio dijelove državne imovine Bosni i Hercegovine kako bi dobio kredite. On također strahuje da će za svoje korupcijske afere odgovarati pred državnim sudom nakon što mu istekne mandat srpskog predstavnika u tročlanom državnom Predsjedništvu”, piše njemački novinar i ekspert za Balkan Erich Rathfelder.
Dodikova otvorena destrukcija Bosne i Hercegovine njegov je posljednji pokušaj da izbjegne odgovornost. Zna on dobro da država ne funkcioniše jer je uz pomoć sabrata Dragana Čovića i njegove firme zvane HDZ tome svesrdno kumovao.
Mislio je Milorad Dodik da će sve dok postoji i jedan metar šume ili zemljišta koje može dati u zalog, on imati vlast i moć i pri tome nekažnjeno proći. Sve priče o Ustavu i Dejtonu samo su maskiranje pravog stanja stvari koje se nabolje spozna praćenjem tragova novca, i to onog potrošenog, nestalog iz entitetske riznice, čiji je dio nema sumnje prebačen u neke druge, privatne naravno.
Izvor: Žurnal