fbpx

Dinko Gruhonjic: #Samojako ili nikako

Da li se u fenomenu Preletačević Beli krije klica pobune?

tan2017 3 12 232540827 9

Ljubiša Preletačević Beli, izmišljeni lik za koga je na lokalnim izborima u Mladenovcu onomad glasalo čak 22 odsto birača, jedan je od 11 kandidata za predsednika Srbije i stekao je veliku popularnost među “klincima”, onim što najređe glasaju, od 18 do 25 godina starosti. Oni su u dugačkim redovima stajali i po pet-šest sati da liku iz stripa daju potpis podrške za kandidaturu. Da li je ovde reč samo o opasnoj “idiotizaciji” politike, o eskapizmu, o još jednoj podvrsti “belih listića”, ili se pak iz te satire može nazreti ne samo prezir prema politici, već i klica pobune milenijumske generacije, kojoj i sam izmaštani Beli pripada?

Nedavno sam, pre nego što je Beli objavio kandidaturu, razgovarao sa maturantima jedne novosadske centralne gimnazije, koji su mi kazali da Vučić uopšte nije popularan među njima. Pitao sam ih, a ko onda jeste. Kazali su: “Većinom, Šešelj”. Moja prva reakcija na to bila je teško razočaranje. U sebi sam već sklopio poznatu priču o tome da su oni, “klinci”, zapravo ultranacionalisti. To me, govorio sam sebi, uostalom i ne čudi jer je reč o našoj deci, koju su naše generacije vaspitavale, pa nije nikakvo čudo što su ispali gori od nas, što su učenici prevazišli svoje blentave učitelje.

Nakon što se Beli kandidovao, ponovio sam pitanje ko je sada najpopularniji među njima. Odgovorili su mi: “Ave, Beli, samo jako!”.

Čekaj malo, upitao sam samog sebe, kako je moguće da su sa Šešelja prešli na Belog? Jer, uza sav trud, nisam mogao da pronađem nikakvu “ideološku” vezu između četničkog zlikovačkog vojvode i lika iz stripa.

Suština je, međutim, potpuno drugačija, pošto za njih Šešelj nije isto što i za nas. On je za njih obični politički cirkusant, klovn iz Marićevih i Pinkovih emisija, koji se – po njima – dobro zajebava. Šešelj je za mene – jasno – emanacija zla i teško zamislivih užasa. Za njih je – eto – nešto drugo. Naravno, zbog toga što se njihovi roditelji nikada nisu ni najmanje potrudili da im objasne da je taj “smešni čika” zapravo sinonim za pravog koljača. Iz takve perspektive, koja je – kao i obično – lišena ne samo konteksta društva u kojem žive već i elementarnog političkog obrazovanja, sasvim je lako preći sa Šešelja direkt na Belog. Jer, Beli je novi cirkusant, a pritom je klovn koji je njima generacijski daleko bliži, koji im se obraća njihovim slengom.

Da li su ovo argumenti koji su dovoljni da bismo – mi, matorci – zaključili da su nam klinci potpuni idioti, čemu smo i inače veoma skloni? Ili je priča ipak za nekoliko nijansi složenija od ovog površnog, automatizovanog i ekskluzivističkog “generacijskog jaza”? Možda je pametnije da konačno stavimo prst na čelo, obujemo “klinačke” cipele i pokušamo da shvatimo šta se to, do đavola, dešava, kada iz dana u dan raste popularnost lika iz stripa koji se ukazao u stvarnosti i kandidovao se za predsednika.

Hajde, za početak, da prestanemo da tretiramo ove mlade ljude koji se “pale” na Belog, koji idu okolo i kroz grohotan smeh ponavljaju “Ave, Beli!” i “Samo jako!” kao beslovesne idiote. O kakvim je generacijama tu reč? Kakav svinjac od države smo im ostavili, da u njemu, pod našom “brižnom paskom”, odrastu? Kako izgleda odrastati u takvim neljudskim uslovima i kakve su posledice takvog obrazovanja i vaspitanja? Kako izgleda kada svuda oko tebe pobeđuju zli i poslušni, a ne dobri i talentovani? Kada neprestano razmišljate o tome kako pobeći odavde što dalje? Ili kada ne razmišljate uopšte, već se prepustite stihiji i, da ne biste ispali glupi u društvu, idete po žurkama na kojima se slušaju kojekakve cece i seke? Kada vam školske drugarice idu nafrakane u večernje izlaske i gledaju kako će smuvati nekog matorog sponzora da bi se “obezbedile”? I još hiljade takvih stvari, koje su i amoralne i nečovečne. To je svinjac koji nisu oni konstruisali, već su ga zatekli, od momenta kada je brak između ratnog zločinca i silikonske narodnjačke dive pre 20 i kusur godina proglašen mejnstrim obrascem ponašanja. Od momenta kada je ovde iskopana prva masovna grobnica. Od momenta kada smo ušli u sukob sa celim svetom. Od momenta kada su nas “naši” razočarali nakon 5. oktobra. Od momenta kada su se “ovi” vratili na vlast…

Oni su odrasli u apsurdu i samim tim je logično što se pojavio Beli i što ga oni podržavaju. Neka me razapnu na krst pripadnici mojih, starijih i “mudrijih” generacija, ali u čitavoj ovoj komediji mislim da može konačno da se nazre i klica pobune. Pa, pogledajte šta su uradili onom opskurnom trećesrbijanskom  advokatu Miroju Jovanoviću, koji je podneo prigovor RIK-u na kandidaturu Belog i potom se, kao pravi negativac iz stripa, na Fejsbuku počeo rugati: “Sine Luka, dobio si od čike prigovor na kandidaturicu. Reko da te jutros obradujem i razbudim bolje od kafice. Ljubi čika Miroje! #samojako”, napisao je “duhoviti” Jovanović na svom profilu FB-u. Zauzvrat je dobio pice marke kaprićoza, kosmodiskove i svašta još nešto na kućnu adresu. Potom je zavapio kako mu prete i dobio policijsku zaštitu. Nesrećnom Miroju, međutim, velika većina ljudi nije pretila već mu je odgovorila na jedini način koji mu pripada: napravili su od njega karikaturu.

Ova epizodica, kao i celi mizanscen oko Belog, mene neodoljivo podseća na vreme studentskih protesta iz 1996/97. godine, a potom i na vreme Otpora u Srbiji. Satira je najubojitije oruđe u borbi protiv autokratskih režima, protiv diktatora u pokušaju. Jer oni onda naprosto ne znaju šta da rade, na koji način da odgovore, kojom vrstom represije.

Zato je Ljubiša Preletačević Beli potencijalno dragocen učesnik predsedničke trke, koji se iz izmišljene osobe, nadajmo se, može pretvoriti u novi pokret otpora i koji može, za početak, na birališta izvesti daleko veći procenat “klinaca” nego što je to ikome uspelo, još od izbora na kojima smo srušili Miloševića. Sve to, naravno, ne mora da se završi tako, sve može da se okonča u jalovom egzibicionizmu, kao što se neslavno završio, na primer, onaj pokret “Okupirajmo Volstrit”. Terajući stvar do apsurda, Beli opominje i opozicione političare. Jer da bi se nešto u društvu suštinski moglo promeniti, nije dovoljno samo biti protiv ovog poniženja u kojem živimo. Važno je znati i artikulisati šta dolazi posle Vučićeve unutrašnjopolitičke štetočinske ere razvaljivanja institucija i ponižavanja sopstvenih građana. Zato im, ovim “ozbiljnim” opozicionarima ne bi škodilo malo više suštinske političke hrabrosti, a manje populističkog ulagivanja nacionalističkim mitovima. Jer, kome nije jasno da nas je nacionalizam doveo u kanalizaciju u kojoj živimo, da je nacionalizam najjeftiniji izgovor za pljačku – tome ništa nije jasno.

U vreme kada smo mi bili deca, studenti i tome slično, u jednom momentu nam je prekipelo i skinuli smo bedu s vrata. Uglavnom, sada su naša deca porasla. I oni imaju pravo na sopstvenu revoluciju, na Belog, na ismevanje “tradicionalnih političara”, na ismevanje ove karikature od sistema. I zbog toga #samojako ne mora da ostane samo vic koji se poput epidemije širi društvenim mrežama. Možda je došlo vreme da se “klinci” okušaju i u stvarnosti. S tim što su meni lično stavovi Ljubiše Preletačevića Belog daleko bliži nego stavovi Luke Maksimovića.

Autonomija