Problem bi mogao nastati ukoliko katalonska policija odbije poziv španjolske policije da spriječi referendum
Prošlog tjedna tijesna većina u katalonskom parlamentu izglasala je zakon o održavanju referenduma o katalonskoj nezavisnosti koji bi se trebao održati prvog oktobra. Ovo bi trebao biti drugi referendum u Kataloniji u posljednje tri godine. Prvi je, naime bio 2014. godine kada je Katalonija organizirala probni referendum o nezavisnosti koji nije bio pravno obavezujući. S druge strane, iz Madrida poručuju kako je referendum pravno obavezujući jedino na teritoriji cijele države te da se kosi sa Ustavom. Ustavni sud Španjolske zabranio je održavanje referenduma. Ankete ukazuju na veliku podijeljenost katalonskog stanovništva.
Katalonija je autonomna pokrajina koja se nalazi na sjeveroistoku Španjolske. Njen glavni, ujedno i najveći grad je Barcelona. Katalonija ima 7,5 milijuna stanovnika od ukupnih 46 milijuna koliko ima cijela Španjolska. Kao dio Aragonije, Katalonija je postala dijelom Kraljevine Španjolske u drugoj polovini petnaestog stoljeća unutar koje je zadržala elemente samostalnosti. Tijekom španjolsko-francuskog rata u sedamnaestom stoljeću, Katalonija se pobunila protiv velike prisutnosti kraljevske vojske na svome teritoriju, dok se u Ratu za španjolsku baštinu (početak osamnaestog stoljeća) stavila na stranu Habsburgovaca. Samostalnost je izgubila 1714. dolaskom Burbonaca na vlast. U devetnaestom stoljeću, Katalonija je bila značajno pogođena u Napoleonovim pohodima na Španjolsku. U drugoj polovini devetnaestog stoljeća Katalonija se znatno industrijalizirala. Unutar Druge španjolske republike (1931-1939) imala je određeni vid autonomije. Nakon Španjolskog građanskog rata Katalonija je izgubila autonomiju i bila u nemilosti Francove vlasti. Četiri godine nakon Francove smrti Katalonija je dobila autonomiju unutar Španjolske.
Za i protiv nezavisnosti
Katalonci su 2014. imali konzultativni referendum o nezavisnosti što je rezultiralo rezolucijom o devet koraka ka nezavisnosti koja je usvojena od strane Regionalnog katalonskog parlamenta. Po španjolskom Ustavu, referendum je zakonit jedino na nivou cijele države. Jedna regija ne može samostalno organizirati referendum. Na svako sazivanje referenduma od strane katalonskih vlasti, Madrid je Barceloni prijetio protumjerama.
Na tome tragu, postavlja se pitanje ima li Katalonija pravo na nezavisnost? Jedini institut međunarodnog prava koji omogućuje stvaranje nove države na teritoriji već postojeće jeste pravo naroda na samoodređenje. Ono je zagarantirano poveljom UN-a. Ipak, istom tom poveljom zagarantiran je i teritorijalni integritet države. No, postoji mogućnost da se jednom narodu da pravo na odcjepljenje, to je slučaj kontinuiranog, sistematskog i teškog kršenja ljudskih prava. Katalonci danas imaju veliku autonomiju unutar Španjolske (jednako kao i Baski), no velik broj Katalonaca inzistira na katalonskoj samostalnosti i odvajanju od Španjolske.
Na jednoj strani su španjolski nacionalisti koje otjelovljuju vladajuća desno-konzervativna Narodna stranka (PP) i njezini sateliti te lijevo-liberalna Socijalistička radnička partija Španjolske (PSOE) koji su protiv katalonske nezavisnosti. Na drugoj strani su katalonska nacionalistička stranka – Konvergencija i unija (CiU) i Katalonska ljevica (ERC). Radikaln(ij)a ljevica (Podemos i Ujedinjena ljevica) je djelomično ambivalentna po tom pitanju. Španjolski Podemos i katalonski Podem su se različito izjasnili glede referenduma. Podem je pozvao na kampanju i aktivno sudjelovanje po pitanju referenduma, dok je čelnik Podemosa, Pablo Iglesias (iako se zalaže za pravo naroda na samoodređenje) nedavno kazao kako on, da je Katalonac, ne bi izašao na referendum prvog oktobra.
Katalonski nacionalisti kao argument za nezavisnost navode (dosta neuvjerljivo) to da nacija (sa svojim historijskim i kulturnim konceptom) svoj „identitet“ može u potpunosti sačuvati i razvijati (jedino) ukoliko ima svoje državne institucije. Također, jedan od argumenata za nezavisnost jeste i demokratsko pravo naroda da „odlučuje o svojoj sudbini“.
Kao argument za nezavisnost, Katalonci navode i fiskalnu samostalnost. Zagovornici nezavisnosti kažu kako se godišnje 20% katalonskog BDP-a slijeva u državnu kasu u Madridu i ne vraća se natrag u Kataloniju. S druge strane, iz PP-a poručuju kako je Katalonija ujedno i najzaduženija španjolska regija te kako je postojeći model države dovoljno dobar i kako pruža dovoljnu autonomiju regijama. Oni kažu kako Španjolci ne kradu od Katalonaca nego kupuju od njih jer Katalonija na taj način ostvaruje trgovinski višak.
Pravnik i profesor na Autonomnom univerzitetu u Barceloni, Manuel Ballbe Mallol kazao je kako je istina da Madrid pelješi Kataloniju, ali da zagovornici katalonske nezavisnosti zaboravljaju na činjenicu kako to pelješenje ne vrše samo centralne vlasti u Madridu, nego da je to politika koja dolazi iz Njemačke, a koju predvodi Angela Merkel te da Katalonija plaća njihov dug zbog krize njihovih banaka koje su se kockale. Mallol na tome tragu zaključuje kako bi Katalonija eventualnom nezavisnošću prešla iz nezavisnosti od Madrida u zavisnost o Njemačkoj te da bi se Katalonija u tom slučaju pretvorila u „južni land“ što bi odgovaralo zemljama centra Europske unije, ali da Katalonija ne bi imala pravi suverenitet i nacionalni ponos.
U prethodnoj predizbornoj kampanji u Španjolskoj u međusobnom sučeljavanju kandidata za premijera, čelnik PSOE-a, Pedro Sanchez u vezi sa referendumom u Kataloniji želeći demonizirati Pabla Iglesiasa upitao ga je koja je to još država u historiji ustavom garantirala pravo republika na samoodređenje. Pablo Iglesias je uz osmjeh odgovorio: „Sovjetski Savez“, na što mu je Sanchez uzvratio: „Da, to je tvoj model države“.
Iz ovoga se daju izvesti dva zaključka: PSOE kao nominalno lijeva stranka koja se, uzgred rečeno od Francove smrti uglavnom smjenjivala na vlasti sa PP-om – protiv je katalonskog referenduma koristeći isti argument koji koristi i desničarski PP: Ustavom je zabranjeno odvajanje španjolskih dijelova teritorije od nje same, dok referendum važi samo na teritoriji cijele države. S druge strane, Pablo Iglesias je više puta ponovio kako on želi da Katalonija ostane u sastavu Španjolske, ali da narodu u Kataloniji treba dozvoliti da samostalno odluči na referendumu što želi. Prije koji dan u razgovoru za španjolsku agenciju EFE Iglesias je izjavio kako političke mobilizacije u demokraciji i ispitivanje javnog mnijenja u demokraciji nisu protuzakoniti.
Iglesias kao protuargumente tezama koje zastupaju s jedne strane pristalice nezavisnosti i protivnici nezavisnosti Katalonije navodi to da se ljudima u Španjolskoj svejedno novac uzima od strane oligarha, bili oni španjolski – poput Rodriga Rata (bivši španjolski ministar ekonomije) ili katalonski – poput Jordija Pujola (bivši predsjednik katalonske Konvergencije i unije) te da treba uspostaviti fiskalnu ekonomiju na principu solidarnosti. Podemos, čiji je Iglesias čelnik na tome tragu nudi dijalog sa Katalonijom, ukidanje monarhije, uspostavljanje Treće republike i federalizaciju države. Sličnog su mišljenja i u Ujedinjenoj ljevici (koja je na prethodnim izborima koalirala sa Podemosom). Njihov čelnik Alberto Garzon nedavno je zastupniku Katalonske ljevice, Gabrielu Rufianu (koji se zalaže za katalonsku nezavisnost) poručio kako će španjolsku ljevicu ostaviti zajedno sa burboncima i barsenasima (španjolska buržoazija) i otići pužolcima (katalonska buržoazija) te da nezavisnost ne bi riješila ekonomske probleme ni jednih ni drugih.
Kada je u pitanju odnos vanšpanjolske javnosti po pitanju katalonskog referenduma, valja kazati da se s tim u vezi više prašine diglo oko toga hoće li Real Madrid i Barcelona ostati u istoj ligi i hoće li igrati el clasico od pitanja prava radnika u Španjolskoj i odnosu španjolske politike prema mjerama štednje, zbog kojih se u Španjolskoj posljednjih godina rezalo na penzijama, plaćama i drugim socijalnim izdacima.
Šta će biti nakon referenduma?
Kako je već rečeno, katalonski parlament prošlog tjedna je donio zakon o održavanju referenduma o nezavisnosti prvog oktobra. Ipak, vlada u Madridu se žestoko suprotstavlja tome. Španjolski premijer Mariano Rajoy poručio je kako referenduma neće biti, da će sačuvati „jedinstvo Španjolske“ i osigurati da se Ustav poštuje te da neće trpjeti „muljaže“ koje čini vlada Carlesa Puigdemonta u Kataloniji. Rajoy je napomenuo kako „jedna vlada ne može biti demokratska ukoliko nastoji ići protiv Ustava“.
Kako bi spriječili zapljenu glasačkih kutija i listića, katalonske vlasti su iste smjestile na tajnu lokaciju kako bi bile sigurne do prvog oktobra. Problem bi mogao nastati ukoliko katalonska policija odbije poziv španjolske policije da spriječi referendum. Vlade, i u Barceloni i u Madridu već se pripremaju za različite scenarije. Iz katalonske vlade poručuju kako je referendum pravno obavezujući te da će se on održati bez obzira na to šta kaže Ustavni sud. Također, iz katalonske vlade najavljeno je da će Katalonija u slučaju da većinski odgovor na referendumu bude „Da“ preuzeti kontrolu vlastitog teritorija uz već spreman novi fiskalni aparat.
S druge strane, protivnici katalonske nezavisnosti uvjereni su da referenduma neće biti. Međutim, čak i ako ga bude, tvrde oni, Katalonija nema međunarodnu podršku i neće biti međunarodno priznata. Ipak, sve ovo moglo bi natjerati centralnu vlast u Madridu u traganju za drugačijim modelima za ustroj države i davanju još veće autonomije Kataloniji. Izgledno bi bilo očekivati da će Katalonija u skorije vrijeme dobiti više fiskalne autonomije i regionalnog financiranja što ne bi bilo u suprotnosti sa španjolskim Ustavom.
Darko Vujica, Prometej.ba