Danska: izbjeglice van

“Danska ugrožava temelje međunarodnog sistema zaštite za izbjeglice”, optužio je tu skandinavsku zemlju glasnogovornik Evropske komisije za unutrašnje poslove Adalbert Jahnz nakon što je početkom ovog mjeseca promijenila zakon o azilu. Promjenama se predviđa izmještanje tražitelja azila iz zemlje, odnosno njihovo prisilno preseljenje u “partnerske zemlje” u Aziji i Africi. Tražitelji azila bili bi obavezni ostati u tim državama, čak i nakon što danske vlasti njihov zahtjev – ako bi bio zakonski utemeljen – odobre. Ukratko, azil de facto ne bi dobili u Danskoj, nego u tim “partnerskim zemljama”. Ova pravila predstavljaju značajnu promjenu u pravima izbjeglica. Sustav azila uspostavljen je nakon Drugog svjetskog rata i užasa holokausta. On predviđa obavezu državâ da prime izbjeglice koji imaju pravo na azil, ali i one čiji se zahtjevi za azilom još obrađuju. No nakon takozvanog “izbjegličkog vala” tijekom 2015. i 2016., većinom izbjeglica iz ratom uništenih Sirije, Iraka i Afganistana, mnoge bogate zemlje počele su dodatno ograničavati pravo na azil. Granične zemlje poput Hrvatske tako, unatoč negiranju vlasti, izgledno provode po međunarodnim konvencijama ilegalne i često nasilne “pushbackove”, odnosno protjeruju izbjeglice i migrante bez pružanja mogućnosti da zatraže azil. Zemlje udaljenije od granica EU. pak, postrožuju uvjete za pravo na azil, dok istodobno olakšavaju izbacivanje nedržavljana iz zemlje.

Danska je još od spomenutog “vala” među zemljama s najsnažnijim restriktivnim promjenama. Ta je zemlja već u septembru 2015. zatvorila svoju granicu s Njemačkom, a zatim u januaru sljedeće godine omogućila konfiskaciju imovine izbjeglica iznad vrijednosti od 1340 eura. Prošlog mjeseca je među prvim zapadnim zemljama počela prisilnu deportaciju Sirijaca u zemlju porijekla, iako rat tamo i dalje traje. Oko 13 posto od 5,8 milijuna stanovnika Danske čine osobe ne-danskog porijekla, uključujući i one koji su u toj zemlji rođeni, ali su potomci doseljenika. No neke od najvećih grupa stranaca su evropski doseljenici. Unatoč “izbjegličkom valu” iz 2015. u Danskoj je do danas ostalo svega četrdesetak tisuća Sirijaca, a posljednjih godina broj osoba stranog porijekla koje iseljavaju iz zemlje premašio je broj novih doseljenika. Prema podacima otprije desetak godina, tražitelji azila čine svega pet posto useljenika, a 2020. je podneseno svega 1515 zahtjeva za azilom – manje od deset posto zahtjeva podnesenih u Švedskoj po glavi stanovnika. Ove brojke nisu smanjile odlučnost različitih danskih vlada – i one prošle koju su vodili liberali, i aktualne koju vode socijaldemokrati – da dodatno ograniče prava doseljenika. Premijerka Mette Frederiksen već je izazvala ozbiljne kontroverze svojim “zakonima protiv geta” iz 2019. kojima su uvedena posebna pravila za naselja u kojima živi veći broj migranata. Zakoni, između ostalog, uključuju i maksimalne kvote za broj ljudi “nezapadnog porijekla” koje mogu živjeti na istom mjestu. Iako su pravdani potrebom ubrzanja integracije, kritičari tvrde da ovi propisi zapravo dodatno getoiziraju doseljenike i apostrofiraju ih kao ljude koji trebaju biti pod posebnim nadzorom države na temelju etničkog porijekla.

Posljednji zakon koji omogućava “autsorsanje” izbjeglica, tvrdi danska vlada, formalno zadržava obavezu Danske da zbrinjava izbjeglice izložene progonu u svojim matičnim zemljama, a koja proizlazi iz međunarodnih konvencija. Štoviše, tvrdi se da će zakon doprinijeti smanjenju broja smrti od utapanja, jer će se manje ljudi odvažiti na opasan put do Europe – premda se zahtjev i dalje mora podnijeti u Danskoj. Međutim, zakon zapravo lišava izbjeglice mogućnosti da svoje pravo ostvaruju u Danskoj. Kako upozorava nevladina organizacija Danish Refugee Council, nejasno je kako će izglasano “udaljavanje” izbjeglica uopće biti izvedeno. Danska vlada je već potpisala prve sporazume s Ruandom oko izmještanja izbjeglica, no jasno je da uvjeti njihovog zbrinjavanja toj udaljenoj i siromašnoj zemlji, s izrazito lošim stanjem ljudskih prava, ne mogu biti adekvatni. Vrlo je upitno i hoće li takvo zbrinjavanje u trećim zemljama uopće značiti uštedu za Dansku ili će zapravo biti i puno skuplje, pa će jedini “benefit” biti smanjenje etničkog pluralizma.

Zaštitnike ljudskih prava najviše brine mogućnost da se druge zemlje povedu za danskim primjerom. Iako je Evropska komisija kritizirala “danski model”, dodatne restrikcije prava na zaštitu izbjeglica su općeevropski trend. Prema podacima Amnesty Internationala, u svijetu postoji 26 miliona izbjeglica, a svega 15 posto njih zbrinuto je u bogatim demokratskim zemljama.

Nikola Vukobratović, Novosti