Ozren Kebo, foto: Gracija.ba
Sjećate li se izjave Fadila Novalića iz marta 2021. godine: “Da smo htjeli glumiti državu, mi bismo vakcine nabavili još u decembru.” Novalić je time htio reći da se federalna Vlada, sposobna kakvom ju je Bog dao, nije htjela miješati u ingerencije države i Vijeća ministara, nesposobnog po defaultu.
Međutim, od svega rečenog ostao je upamćen samo prvi dio izjave: da smo htjeli glumiti državu…
Piše: Ozren Kebo
To nam je usud: ovdje niko nije htio ni da glumi, ni da pravi državu. Umjesto strateške državne svijesti na djelu već decenijama imamo parcijalno-interesni pristup vlasti, politici i vladanju.
Inače, da smo htjeli glumiti državu…
- Mi bismo je počeli praviti 1996.
- Nikada ne bismo dozvolili korupciju i nepotizam.
- Onakva privatizacija nikada ne bi prošla.
- Postavljali bismo stručne umjesto podobnih kadrova.
- Njegovali bismo miješane brakove kao zjenicu oka svoga, a ne pljuvali po njima.
- Da smo htjeli graditi državu, ubili bismo se prilagođavajući se drugima. Na svim nivoima, i na svim prostorima, vertikalno i horizontalno. Ovako nam je oficijelni politički slogan – Kome, ba, mi da se prilagođavamo?
Ali nismo htjeli glumiti državu i sada imamo ovo…
Palestina, Izrael i Hamas
Satiranje Gaze nakon Hamasovog terorizma nastavlja se nesmanjenim intenzitetom. Niko više u ovoj priči nije smiren, svi u nju ulaze s viškom strasti, a pražnjenja su, malo je reći, eksplozivna. Najracionalniji i najrazumniji umovi među novinarima, političarima, politolozima, filozofima, sociolozima i influenserima s mreža ozvijerili su sopstvene iskaze i krenuli u razbijačku ofanzivu. Mnogo se odmjerenije verbalno ratovalo povodom agresije na Ukrajinu. Danas su emocije u prvom planu. Svijet je odredio granice sopstvenog perceptivnog horizonta i unutar njega selektira informacije, snimke, karikature, rasprave koje potvrđuju prethodno zauzetu poziciju.
Naravno da globalna ostrašćenost nije mogla zaobići ni naš ubogi tor. Dvije mostarske političke pojavnosti, jedna lokalnog karaktera, a druga europske uljudbene provenijencije odjednom su, sa 27 godina zakašnjenja, svijetu objavile da se HVO zapravo borio protiv Hamasa i Hezbolaha.
Pustimo sad po strani sve međunarodne presude koje precizno opisuju gdje se tih godina ugnijezdio terorizam, ostaje činjenica da smo svjedočili otvorenom trovanju ionako krhkih odnosa. Slaven Raguž otpočeo, Željana Zovko nastavila i eto primjera antipolitike na djelu. Nakon “bivših ratnih zločinaca”, sad smo dobili i naknadno bliskoistočno tumačenje našeg rata i divlje paralele koje ne mogu izdržati ni jedan sudar s činjenicama.
Glavna ideja politke je da harmonizira odnose. Zadatak joj je da smiruje narative, povezuje i miri narode. Ako to marginalna pojava kakva je Raguž ingorira, zar opskurnu europarlamentarku Zovko status i pozicija ne obavezuju na više odmjerenosti, razuma i stila?
Albert Camus o vlastima
Ratovi, masakri, genocidi, poplave, zemljotresi, požari, inflacija, glad, bolesti i epidemije… Čovječanstvo je uvijek u znaku tragedija i jedan od načina da se one izbjegnu, ili bar ublaže, jeste politika. Odnosno vlast.
Istinska, rasna literatura obično bježi od općih zaključaka i trudi se ne davati popularne definicije političkih i društvenih zbivanja. A kada se neko od velikih majstora usudi, onda to radi na kapaljku i obično ispadne dobro. U romanu Kuga Albert Camus, opisujući prestravljenog prefekta kojem su stvari u okuženom gradu od prvog dana izmakle kontroli, ispisuje ovakvu misao:
“Njima nedostaje imaginacija. Vlasti nikada nisu dorasle nevolji.”
Ako vas kojim slučajem navedena definicija podsjeća na neku našu, ili pak regionalnu, ili čak globalnu situaciju, priliku, krizu, da – u pravu ste.
To je tačno ono na šta ste prvo pomislili.