Foto:IBU
U stalnoj trci za novim vijestima ignoriše se njihov kvalitet i značaj
Piše: Srđan Puhalo
Riječ godine po izboru Oksfordskog rječnika za 2024. je „brain rot“, što u slobodnom prevodu označava propadanje mentalnog stanja uslijed prekomjernog konzumiranja sadržaja niskog kvaliteta, posebno na društvenim mrežama.
Kako to izgleda u praksi?
Na portalu Alternativne televizije 2. decembra u 10 sati i 25 minuta treća vijest po čitanosti je bila „Đoković kod frizera u Kataru pustio popularnu pjesmu – nastala ludnica”.
Na portalu Nezavisnih novina u 10 sati i 27 minuta osma vijest po čitanosti je bila “Pjevač iz Srbije sa šest žena ima šestoro djece, šokirao izborom imena”.
Na portalu Nezavisnih novina u 10 sati i 29 minuta osma vijest po čitanosti je bila „Mladić ostavio ženu koja prodaje cvijeće na ulici bez teksta: Zbog njegovog poteza NASTALA BURA NA MREŽAMA, ljudi oduševljeni“.
U stalnoj trci za novim vijestima izgubila se svijest ili, bolje reći, ignoriše se u potpunosti kvalitet vijesti i njihov značaj.
Realno, bez ovih informacija bismo, svakako, mogli živjeti bez ikakvih problema, i ne samo živjeti, već bi naš život bio mnogo ljepši.
Nije problem samo „prekomjerno konzumiranje sadržaja niskog kvaliteta“, problem je sam internet kao medij i posljedice koje ostavlja na naš mozak.
O tome u svojoj knjizi „Plitko“ govori Nicholas Carr, potkrepljujući to ozbiljnim argumentima.
Carr tvrdi da se s promjenom vrste medija koji koristimo mijenjaju i neuronske veze u mozgu. Da budem još jasniji, čitanje novina i knjige nije isto kao informisanje na računaru i telefonu, odnosno, traže se različite vještine.
Knjiga traži mir, a internet pruža interakciju. Knjiga nudi duži tekst, s više detalja, na telefonu čitamo napreskok i tekstovi su kraći, šareniji, a često ih prate i videosadržaji. Čitanje knjige traži koncentraciju, na internetu to baš i nije neophodno.
Jednostavno rečeno, čitanje knjige mnogo je kompleksniji proces od guglanja.
Da li to znači da nas internet čini banalnijim?
Carr tvrdi da čini, jer današnja osoba – pogotovo generacije koje odrastaju s telefonom u rukama – ima problem s koncentracijom, to jest, zadržavanjem pažnje na jednom tekstu, pogotovo ako je dugačak.
Drugi problem je količina informacija s kojom smo svakodnevno „bombardovani“, i nije problem samo količina već i važnost tih informacija. Danas u dva klika možete da se informišete o tome koju je pjesmu pustio Đoković tokom šišanja u Kataru, baš kao što možete da pročitate na domaćim portalima o saobraćajnoj nesreći u indijskoj provinciji Pendžab.
Ogromna količina bespotrebnih informacija nameće novi problem, a to je dubinsko mišljenje. Da promišljamo o nekim stvarima na miru i u tišini i da razvijamo apstraktno mišljenje i maštu. Drugim riječima, nama ne daju da promišljamo o bilo čemu.
I tako imamo savršen zločin: internet mijenjam mozak, koji traži informacije sa interneta.
Naravno, možda starim i postajem konzervativan, ne želeći da priznam da me vrijeme pregazilo i da ga ne razumijem, maštajući o starim dobrim vremenima kada se imalo vremena i želje da se utone u čitanje Tolstojevog „Rata i mira“ ili „Tihog Dona“ od Šolohova. Opet, vjerovatno su to mislili i moji roditelji kada sam umjesto „Tri mušketira“ gledao i čitao Komandanta Marka, Bleka Stenu, Modesti Blejz ili Asteriksa i Obeliksa.
Kako objasniti svom djetetu zašto da čita neku knjigu, kada je po njoj već snimljen film ili serija? Zašto da gubi vrijeme?
P. S. U sretnim vremenima kada su me opažali kao hrabrog intelektualca i dobrog Srbina, u Sarajevu sam prisustvovao jednoj radionici na kojoj su nam objašnjavali da je tekst prošlost, a video budućnost novinarstva i da istraživačka priča mora da stane u pet minuta videa, jer mladi ne vole da čitaju i nemaju strpljenja.
Tada sam shvatio da ja ne želim da učestvujem u TikTok novinarstvu i debilizaciji društva i mladih, pa makar niko ne pročitao moj tekst.