Subota, 21 Decembra, 2024

Biologizacija siromaštva u neoliberalizmu

Idealni subjekt našeg doba je fleksibilan, efikasan, motiviran, uspješan i – vitak. Socijalna polarizacija posljednjih desetljeća uslijed povlačenja države blagostanja nije proizvela samo društvenu “podklasu”, nego i bujanje diskursa o njoj, kako u društvenim i biološkim znanostima tako i u medijima. Pritom se propušta primijetiti da tendencija traženja razloga za društveni uspjeh ili neuspjeh u genetskim predispozicijama pojedinaca upadljivo podsjeća na devetnaestostoljetne teorije koje su društvene probleme pretvarale u “biološke”

Friederike Habermann

Biološka obilježja i načini ponašanja sa zdravstveno relevantnim posljedicama igraju bitnu ulogu u društvenom uključivanju i isključivanju. Danas fit, prirodno hranjeno, vitko i po mogućnosti što mlađe tijelo signalizira pripadanje i uspjeh, dok se siromaštvo i marginalizaciju asocira s pretilošću i konzumacijom alkohola i nikotina. Postojanje osiromašenih nižih slojeva društva pritom se sve više percipira kao rezultat bioloških predispozicija koje ljude sprečavaju da udovolje neoliberalnim zahtjevima za prilagodljivošću, mobilnošću i fleksibilnošću.

U ljeto 2007. mnogi su mediji – od magazina gmx preko Men’s Healtha do dnevnika Süddeutsche Zeitung – objavljivali naslove kojima se čitateljstvu ili doslovno ili po smislu poručivalo: “Pretilost je zarazna!” Tko prijateljuje s debelima, tvrdili su, izlaže se 57 posto većem riziku da će i sam postati debeo. Tvrdnja se temeljila na studiji koja je tijekom 32 godine pratila stanovnike jednog gradića blizu Bostona.1 Prema autorima, prijateljstvo s debelima mijenja percepciju onoga što je “okej”, što dovodi i do zapuštanja vlastitog tijela. “Stoga radije svojim prijateljima pomozite da izgube kile!” savjetuje Men’s Health ispod slike na kojoj su prikazani vitki ljepotan s osmijehom koji odaje pobjedničko samopouzdanje i pretili, napola ćelavi muškarac, naglašeno nesretna pogleda (ili se radi o krivnji?).2

“Razlike u težini klasne su razlike”

Gotovo isti naslov i ranije je korišten za druge članke, na primjer u tjedniku Focus: “Je li pretilost zarazna? Virus bi mogao biti uzrok problema s težinom trećine pretilih”.3 U članku se tvrdi da se virus pod imenom Ad36 tri puta češći zatječe kod pretilih nego kod onih s normalnom tjelesnom težinom. Tvrdnja se poziva na istraživanje Richarda Atkinsona, umirovljenog profesora medicine sa Sveučilišta u Wisconsinu, koji je testirao 500 osoba i integrirao podatke iz raznih istraživanja na životinjama. Frankfurter Allgemeine Zeitung(FAZ) prenio je savjet “nekolicine znanstvenika”: “Perite ruke!”4 Još nedvosmislenije rješenje od davanja savjeta za dijetu ili pranje nakon fizičkog kontakta s debelima je, dakako – sasvim ih izbjegavati.

Tko prati izvještavanje medija na tu temu znat će i da se na pretile osobe posebno često nailazi u najnižim društvenim slojevima. Nacionalna studija o prehrambenim navikama Saveznog ministarstva za prehranu, poljoprivredu i zaštitu potrošača iz 2008. na tu temu kaže: s rastućim neto prihodima po glavi, i kod muškaraca i kod žena ide pad indeksa tjelesne mase.5 Jedan komentar glavnu tezu sažima na sljedeći način: “Razlike u težini u Njemačkoj prije svega su klasne razlike.” Renate Künast, ministrica poljoprivrede u crveno-zelenoj vladi Gerharda Schrödera, pohvalila se u popularnom talk showu Anne Will da je tu studiju još ona bila naručila i odmah zatim naglasila koliko su grozne prehrambene navike u “neobrazovanim slojevima”.6

Neoliberalna hegemonija homo oeconomicusa

S trendom izbjegavanja kontakta s “takvim slojevima” svjedočimo povratku straha od “degeneracije” uslijed općenja s krivim grupama ljudi, koji je u 19. stoljeću bio tako rasprostranjen među muškarcima, bijelcima i pripadnicima građanstva. Kao i tada, tako i danas postoji veza između ekonomije kao znanosti i (re-)konstruiranja subjekata. Homo oeconomicusu – subjektu u ekonomskoj znanosti, pritom pripada ključna uloga. Ne čini ga samo stereotip bijelog, heteroseksualnog, zdravog, mladog muškarca kao ekonomskog subjekta, nego tu postoji i diskurzivna veza između takva nacrta i konstruiranja subjekata u modernoj građanskoj državi. A s njom su onda – u obliku isključivanja – povezane i sve konstrukcije “Drugih”.

Danas se homo oeconomicus javlja u obliku menadžerskog identiteta koji je identificirao Robert Connell.7 Taj menadžerski identitet vrijedi na svim razinama društva – vrijedi u jednakoj mjeri za žene kao i za radnike i famozne poduzetnike vlastitog sebstva (Ich-AG). Svi su oni “poduzetnici vlastite radne snage”.8 Tako nas jedan self-management priručnik pita: “Jesu li svi dijelovi vaše ličnosti u potpunosti mobilizirani? Radi li svaki dio na onome mjestu gdje u skladu sa svojim sposobnostima može dati odgovarajuće optimalne učinke?”9

Današnji hegemonijski oblik homo oeconomicusa stoga više ne znači da su svi, odnosno svi bijeli muškarci pobjednici, a da žene, people of colour ili homoseksualci ne mogu ostvariti karijeru – upravo suprotno, hegemonijski oblik modela homo oeconomicusa danas je toliko jak da u principu obvezuje sve vrste identiteta. “Drugima” je, doduše, i dalje teže odgovarati idealu koji se temeljno orijentira prema bijelom muškarcu, no istovremeno svjedočimo i novoj permisivnosti u kojoj nije toliko presudno potpuno udovoljavanje koliko maksimalno približavanje zahtjevima ideala. Taj diskurs istovremeno proizvodi nove paradokse: iako je danas postao hegemonijskim idealom za sve, i dalje se – ili čak u sve većoj mjeri – stigmatiziraju cijele grupe ljudi kao nesposobne da mu udovolje. To se očituje prije svega u diskursu o nižim slojevima ili o – slobodno upotrijebimo i tu riječ – podklasi.10

Siromaštvo kao predispozicija

Taj diskurs se u neoliberalizmu zaoštrava. Tijekom 1980-ih i 1990-ih nastaje – isprva samo u SAD-u, a zatim i u Europi – novi društveni ideal: fitness, jogging, prirodna ishrana, rat protiv pušenja i drugih društvenih obrazaca ponašanja postaju izrazom novog životnog stila, a predodžbe koje su s njim spojene upadljivo se nadovezuju na ideale europskih srednjih klasa. Što je pojedinac bliži tom (rodno specifično modificiranom) idealu, to su veće njegove šanse za društveni uspon.

Istovremeno se, najprije u SAD-u i Velikoj Britaniji, a oko prelaska u novi milenij i u Njemačkoj, razvija nova diskusija o permanentnoj, biologiziranoj podklasi, koja navodno već generacijama živi samo od državnih davanja i koja je već po svojim urođenim predispozicijama nesposobna za upijanje obrazovanja i sustavan, redovit rad.11 U SAD-u i Velikoj Britaniji toj je novoj podklasi doslovno objavljen rat. “Te ljude ne okrivljuje se samo za njihovo siromaštvo”, objašnjava Anna Marie Smith, “nego ih se sve češće konstruira i kao ljude niže vrste, kojima zbog njihove asocijalne kulturne tradicije i biološke sklonosti ovisnosti, ekscesivnoj seksualnosti, kriminalu i niskoj inteligenciji jednostavno nije moguće pomoći obrazovanjem ili posredovanjem kompetencija.”12

Vladanje putem straha

Tu vrstu racionalnosti francuski filozof Michel Foucault naziva “nekom vrstom permanentnog ekonomskog tribunala”.13 Čovjek koji pokazuje manjak inicijative, prilagodljivosti, dinamike, mobilnosti i fleksibilnosti, tako bi naizgled “objektivno” potvrdio svoju nesposobnost za bivanje slobodnim i racionalnim subjektom. Sposobnost da se u planiranju i vođenju vlastitog života rukovodimo mikroekonomskim kriterijima poput efikasnosti pritom u sve većoj mjeri važi za temelj društva sačinjenog od autonomnih individua. “Tko je uspješan, taj uspjeh je i zaslužio; tko nije, negdje je pogriješio.”14

Liberalizam pritom pojedince kondicionira na to da svoju situaciju, svoj život, svoju sadašnjost i svoju budućnost percipiraju kao izvore opasnosti. Na tome počivaju ne samo sve nekadašnje kampanje oko pitanja bolesti, higijene ili seksualnosti, prožete permanentnim strahom od degeneracije individue, obitelji, “rase” ili cijeloga čovječanstva, nego i današnji strah od zaraze pretilošću, a time i od zastranjenja s puta homo oeconomicusa te posljedično i s puta uspjeha.15

I Helmut Rottka, predstojnik Njemačke akademije za prehrambenu medicinu, pretilost danas drži štetnom za karijeru: tko je pretio, taj ne dospijeva u upravne odbore.16 A ako prijateljstvo s debelima, k tome s debelima iz podklase, ugrožava i vlastiti društveni položaj, tko tu opasnost neće pokušati izbjeći?

Tjelesne norme i klasna pripadnost

Tijelo danas igra nezanemarivu ulogu u pitanjima uspjeha i neuspjeha. Spol i boja kože i dalje predstavljaju bitne aspekte na primjer pri zapošljavaju budućih bankara, jer se iz njihove vanjštine izvode zaključci o njihovoj sposobnosti za prodaju vrijednosnih papira.17 Linda McDowell primijetila je ekstremnu tjelesnu uniformnost mladih londonskih bankara: gotovo svi su bijeli, a pritom i prosječne visine i odgovarajuće težine. Barem dijelom, toga su i sami svjesni. “Znate, ipak nismo svi samo klonovi”, komentirao je jedan od njih taj fenomen, dok je njegov stariji kolega napomenuo: “Stvarno je čudno da svi izgledaju isto kada se sa 25 ili 26 godina pojave ovdje.”18 Iris Marion Young u kontekstu hegemonijski idealiziranoga tijela – a nije samo bijelo i muško, nego i vitko – govori o “kulturnom imperijalizmu” koji vrši nasilje nad svima onima koji mu ne odgovaraju i označava ih kao “Druge”.19Sukladno tome, ljudi već dvjesto godina pokušavaju važiti za “insajdere” tako što svoje tijelo iznova oblikuju, a svoje ponašanje prilagođavaju važećem idealu. Bum teretana, plastičnih operacija i sličnih pojava svjedoči o današnjem pritisku da mu odgovaramo.

No homo oeconomicus nije samo zbog učinaka diskursa “viših slojeva” postao hegemonijskim orijentirom za sve i svakoga, nego i uslijed borbi za emancipaciju, a time i borbi za uključivanje u ljudska prava koja su deklarirana kao univerzalna. Te su borbe članovima određenih grupa, doduše, olakšale mogućnosti za uspjeh, ali samo pod uvjetom da odgovaraju propisanim matricama ponašanja. Jer diskurs si na koncu ipak podčinjava sve subjekte.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

Le Monde diplomatique

* Friederike Habermann je ekonomistica i povjesničarka. Autorica je knjige Der homo oeconomicus und das Andere (“Homo oeconomicus i Drugo”), objavljene 2008. kod izdavača Nomos. Njezina zadnja knjiga nosi naslov Der unsichtbare Tropenhelm. Wie koloniales Denken immer noch unsere Köpfe beherrscht (“Nevidljivi tropski šljem. Kako kolonijalno mišljenje i dalje vlada našim glavama”).

Tekst je skraćena i prerađena verzija eseja “Ist Armut ansteckend?” objavljenog u zborniku Claudio Altenhain i dr. (ur.): Von “Neuer Unterschicht” und Prekariat. Gesellschaftliche Verhältnisse und Kategorien im Umbruch, Bielefeld, transcript 2008. U ovom obliku je izvorno objavljen u časopisu GID – Der Gen-ethische Informationsdienst, a prenesen je i na stranici linksnet.de16. studenoga 2013. Hrvatski prijevod objavljen je u 12. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Usp. Christakis, Nicolas A.; James H. Fowler (2007): “The Spread of Obesity in a Large Social Network over 32 Years”, u: The New England Journal of Medicine, svezak 357, srpanj 2007., str. 370-379.
2 Neumann, Angela (2007): “Übergewicht ist ansteckend. Mehr noch als die Freundin verführen offenbar die eigenen Freunde zum Dickwerden”, u: MensHealth online, 26. srpnja 2007.
3 Usp. web-stranicu magazina Focus, www.kurzlink.de/gid220_a
4 Susanne Mewes: “Ist Übergewicht ansteckend?”, FAZ online, 21. veljače 2006., dostupno na www.kurzlink.de/gid220_b
5 Vidi: www.bmelv.de
6 Usp. Böttger, Martin: “Was ihr wollt – Klasse und Masse. Am meisten krank macht es, über die Nationale Verzehrstudie allzu viel nachzudenken”, u: Freitag, 8. veljače 2008.
7 Usp. Connell, Robert W.: Der gemachte Mann. Konstruktion und Krise von Männlichkeiten, Opladen, 2000.
8 Pojam možemo naći u: Hans J. i Voß, Günter: Arbeitskraftunternehmer. Erwerbsorientierungen in entgrenzten Arbeitsformen, Berlin, 2004.
9 Besser-Siegmund, Cora; Siegmund, Harry: Coach Yourself. Persönlichkeitsstruktur für Führungskräfte, Düsseldorf i dr. 1991., str. 130, citirano u: Bröckling, Ulrich (2000): “Totale Mobilmachung. Menschenführung im Qualitäts- und Selbstmanagement”, str. 159 u: Bröckling, Ulrich; Krasmann, Susanne; Lemke, Thomas (ur.): Gouvernementalität der Gegenwart – Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Frankfurt/M., str. 131-167.
10 Ovaj se esej bavi isključivanjem podklase. Za problem konstrukcije roda i rase vidi: Habermann, Friederike: Der homo oeconomicus und das Andere. Hegemonie, Identität und Emanzipation, Baden-Baden, 2008.
11 Usp. Belina, Bernd: “Kultur? Macht und Profit! Zu Kultur, Ökonomie und Politik im öffentlichen Raum und in der Radical Geography”, str. 94., u: Gebhardt, Hans; Reuber, Paul; Wolkersdorfer, Günter (ur.): Kulturgeographie. Aktuelle Ansätze und Entwicklungen, Heidelberg/Berlin, 2003., str. 83-97.
12 Smith, Anna-Marie: Laclau and Mouffe. The Radical Democratic Imaginary, London/New York, 2003., str. 196.
13 Foucault, Michel: Die Geburt der Biopolitik. Geschichte der Gouvernementalität II, Frankfurt/M., 2004., str. 342.
14 Bröckling, 2000., str. 162.
15 Usp. Foucault, str. 101f; Mosse, George L.: Toward the Final Solution. A History of European Racism, New York, 1978., str. 82ff, te od istog autora: Das Bild des Mannes. Zur Konstruktion der modernen Männlichkeit, Frankfurt/M, 1996., str. 111ff.
16 Usp. Soboczynski, Adam: “Mein Bauch gehört mir! Früher waren Männer stolz auf ihren Bauch, heute schämen sie sich dafür”, u: Zeitmagazin LEBEN, broj 10, 28. veljače 2008., str. 12.
17 Vgl. McDowell, Linda: Capital Culture. Gender at work in the city, Oxford, 1997, str. 206.
18> Ibid., str. 187.

19 Young, Iris Marion: Justice and the Politics of Difference, Princeton/N.J., 1990., str. 176.

 

Povezane vijesti

Svako drugo dijete u BiH živi u siromaštvu

Foto: N1

Međunarodni je dan borbe protiv siromaštva. Broj socijalno ugrožen u Bosni i Hercegovini raste, ali bez socijalne karte, nemoguće ga je tačno utvrditi. No, procjenjuje se da je gotovo polovina djece u BiH, uz oko 80% penzionera, u stanju siromaštva. Dok više od 17 hiljada građana BiH čeka u redovima za obrok u javnim kuhinjama, predstavnici vlasti, valjda imaju, preča posla.

Da li je kapitalizam zaista uzrok globalne nejednakosti?

Foto: Shutterstock

Zapadni posmatrači tretiraju nejednakost kao unutrašnje pitanje. Dok postoji jak argument i za jačanje mreža socijalne sigurnosti u razvijenim zemljama, ovakav pristup ipak zanemaruje težak položaj stotina miliona ljudi širom svijeta koji žive u ekstremnom siromaštvu

Popular Articles