Bakir i Željko zajedno u kozaračkom kolu

Svadba je konačno ugovorena! Nakon što je predugo frustrirao javnost i partnere u BH bloku, vrludajući u znaku vremešne pjesme “Dva putića vode na dve strane”, Željko Komšić je prekršio dogovor o ujedinjenju ljevice, prihvatio ponuđeni politički brak sa Strankom demokratske akcije i pristao da učestvuje u podjeli vlasti na državnom i federalnom nivou. Učinio je to kad je shvatio da ne može sjediti na dvije ideološki potpuno različite stolice, pa je između časti (odbijanja da sa nacionalistima sadi tikve) i masti (pristajanja na mrvice vlasti) izabrao ovo drugo. Kako će i čime biti nagrađen, vidjećemo. Bilo kako bilo, Bakir i Željko naći će se zajedno u savremenoj verziji “kozaračkog kola”, reprezentujući interesno jedinstvo protagonista pljačkaškog kapitalizma i reformiranih komunista, desnice i ljevice. Bilo je toga i ranije, ali ta kombinacija nikada nije dala obećani rezultat, pa su vremenom protiv takve koalicije sve više gunđale pristalice kako jedne, tako i druge političke opcije. Izetbegović je bio spreman da u kolo primi kompletan BH blok predvođen SDP-om, ali je ponuda s prezirom odbijena. U javnoj percepciji SDA, Bosna i Hercegovina je danas ponovo ugrožena od strane i srpskog i hrvatskog nacionalističkog bloka, koji su povezani sa svojim političkim maticama, pa se homogenizacija probosanske politike nametala kao odgovor na pomenutu prijetnju.

Međutim, ova ideja u samom začetku nosi ozbiljne protivrječnosti, jer je poimanje probosanske politike unutar BH bloka, koji ima za cilj obnovu urušene države, vladavinu prava i reformu društva, u najvećoj mjeri antipodno političkoj praksi koju SDA provodi od samog početka svoje vlasti, radikalno dijeleći ljude i narode na vjerskoj i etničkoj osnovi. Shodno tome, mislio sam da država i društvo oblikovani prema rigidnoj doktrini i praksi nacionalističkih stranaka nisu isto što i država i društvo za kakvo se bori jedan od lidera socijaldemokratije. Ali, izgleda da sam se prevario, uostalom kao i mnogi drugi koji su u to vjerovali. Komšić je u prelaznom roku sročio svoj mali “manifest principa”, sa akcentom na aktivaciju Akcionog plana za članstvo u NATO-u, izmjene Izbornog zakona, ekonomske reforme, zapošljavanje, vladavinu prava i borbu protiv kriminala. Od dobrih primjera glava ne boli, problem je što se oni ne ostvaruju, ostajući mrtvo slovo na papiru. Sigurno je samo to da će Komšić nastaviti da brani državu u svom poznatom stilu, poručujući Srbiji i Hrvatskoj, kad god to bude potrebno, da će “dobiti po prstima” budu li se miješale u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i, makar i aluzivno, dovodile u pitanje njen integritet i opstanak. Naravno, Izetbegoviću to nije dovoljno, on računa na glasove DF-a u federalnom i državnom Parlamentu. Ali, Komšićev miraz – šest mandata u prvom i tri u drugom – nije bogzna kakav ćar. Kad su mu najbliži saradnici, negdje 1939. godine, sugerisali da Sovjetski Savez uspostavi diplomatske odnose sa Vatikanom, Staljin ih je upitao: “A koliko taj Vatikan ima divizija?” I Željko Komšić loše stoji s “divizijama”. Istina, na oktobarskim izborima prošle godine, više od 177 hiljada birača povjerilo mu je mandat hrvatskog člana Predsjedništva BiH, od čega su mu lavovski dio glasova dali Bošnjaci i praktično ga po treći put izabrali na tu funkciju. Sumnjam da su bošnjački birači, koji su mu poklonili svoje glasove, vjerovali kako će Komšić u trećem pokušaju ostvariti nekakvo političko čudo. Birajući između njega i Čovića, oni su samo izabrali manje zlo, ne razmišljajući mnogo o posljedicama svog izbora.

Znam neke pametne, politički obrazovane ljude koji su uvjereni da je Komšić taj koji će štititi državu od destruktivnog djelovanja SNSD-a i HDZ-a BiH i spriječiti svaki pokušaj nove podjele Bosne i Hercegovine, iako je ona tako sistematski podijeljena da se više nema šta dijeliti. U političkom smislu, ne sviđa mi se ni Čović ni Komšić, prvi jer je “nacionalista u fraku”, kakav je na srpskoj političkoj sceni bio Vojislav Koštunica, a drugi jer je kabinetski populista, koji svoju političku misiju shvata kao pisanje izjava i saopštenja.

Uzgred rečeno, cijela bulumenta komentatora i analitičara bavi se ovdašnjom političkom scenom, a nisam pročitao ili čuo da je iko od njih upozorio na jednu jako važnu nelogičnost koja se krila iza inače uvjerljive Komšićeve pobjede nad Čovićem. Radi se o tome da su birači dali Komšiću dvostruko više glasova nego njegovoj stranci!? Konkretno, 90 hiljada njihovih glasova otišlo je na druge strane, vjerovatno bošnjačkim strankama. To govori o političkoj neiskrenosti tog dijela biračkog korpusa, kojem nijedna varijanta ljevičarske ideologije nije bliska. Da je tih 90 hiljada glasova upisano u saldo Demokratske fronte, Komšić bi danas mogao da priča drugu priču. Ali, možda je i pravedno što je ispalo kako je ispalo, jer je postizborna smušenost ljevice, šta god se pod tim podrazumijevalo, pokazala da ona nije dorasla izazovima vremena. Ljevica nema lidera koji bi mogao da se nosi sa etnonacionalističkom politikom. Da je želio, SDP je nakon izbora 2010. godine mogao poslati SDA u opoziciju, ali je Zlatko Lagumdžija, iz samo njemu poznatih razloga, ispoljio merhamet pobjednika prema vodećoj bošnjačkoj stranci. Možda mu se činilo da je Alija Izetbegović još živ. SDP se u suštini nikada nije oslobodio kompleksa Izetbegovićevog političkog nasljeđa, niti je imao znanja i snage da dobaci dalje od stidljive kritike jedne stranačke politike, koja ima velike zasluge za lošu beskonačnost u kojoj Bosna i Hercegovina živi.

Kako rekoh, ugovorena je svadba čiji su protagonisti SDA i DF, ali se Dragan Čović potrudio da svadbeno veselje pomuti. On je ovog ponedjeljka, na sjednici Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH u Mostaru, bio izričit: “Za pregovaračkim stolom nema mjesta za DF, niti za neke druge. Imamo tri predvodnika. Dalje je sve paket – bošnjački, hrvatski i srpski.” Prevedeno na žargon svakodnevnice, to bi glasilo ovako: Zna se ko toči vino, a ko vodu nosi!