Zanimljivu analizu geopolitičkih trendova objavio je ovih dana The Economist. Kada se govori o rivalstvu država, obično se misli na supersile: SAD, nekad Sovjetski Savez a sada Kinu. Međutim, s obzirom na to da SAD polako napušta svoju ulogu globalnog policajca, otvorio se teren za države srednje veličine da se iskažu:
“Turska je okupirala dio Sirije, poslala vojnike u Libiju, pomogla Azerbajdžanu da pobijedi Armeniju i poslala svoju mornaricu da podrži sumnjive težnje u mediteranu. Iran podržava milicije koje podupiru sirijskog despota Al-Assada, guše Libanon i koje su optužene za pokušaj ubojstva iračkog premijera dronom napunjenim eksplozivom. Pakistan je pomogao skupini mizoginih džihadista (Taliban, op.prev.) da zauzmu Afganistan. Bjelorusija je nedavno otela avion kako bi uhapsila svoga disidenta. Trenutno, migrantima na svojoj granici s Poljskom daje alate i naređuje im da prosijeku graničnu ogradu s ovom državom. Kuba obučava venecuelanske špijune. Saudijska Arabija bombardirala je Jemen. Sve u svemu, prijetnja država srednje veličine je očigledna i raste. Ovi režimi svijet čine zbunjujućim i opasnijim.”
Dalje se objašnjava da čelnici ovih zemalja nemaju svi odriješene ruke. Bjeloruski diktator Lukašenko je u posljednje vrijeme postao ruska marioneta. Pakistan ima velike dugove prema Kini, a svi su oprezni da izbjegnu izravni vojni sukob s Amerikom. Ipak, ovi režimi većinom slijede svoje vlastite planove, a ne one svojih sponzora. Promiču ono što vide kao svoje nacionalne interese ili, često, sebične interese. Neki su zabrinuti za nacionalnu sigurnost. Turska je htjela tampon zonu u Siriji kako bi zaustavila kurdske borce koji postavljaju baze u blizini njene granice. Pakistan se bojao indijskog utjecaja u Afganistanu. Egipat se miješa u Libiju jer želi izbjeći tamošnji kaos. Ali često svjedočimo i drugim, manje respektabilnim motivima.
Neki vladari, uglavnom autokrati, djeluju van granica svojih država kako bi odvratili pozornost od posljedica svoje vladavine kod kuće. Turski predsjednik Erdogan stvorio je ekonomske probleme i političku represiju u svojoj državi, ali Turci podržavaju njegove televizijske vojne pobjede. Isto tako, vladari Saudijske Arabije, Irana, Egipta i Pakistana skrivaju svoje nedostatke iza “snažno zavijorene zastave.”
Rezultati su katastrofalni. Ovi autoritarni režimi u Venecueli podržavaju Nicolása Madura, koji je toliko korumpiran i nesposoban da se gospodarstvo smanjilo za 75%. U Etiopiji, oružje i novac koji je poslan omogućili su premijeru Abiy Ahmedu da vodi rat protiv pobunjenika, što je dovelo do desetaka tisuća mrtvih i prisiljava milijune da napuste svoje domove. Širom svijeta, “američki odlazak sa scene tjera susjede da sa strahom gledaju na svoje tradicionalne neprijatelje i da se ponovno naoružavaju”.
Ovo su naravno loše vijesti. Svijet bi bio sigurniji da je Amerika više angažirana. Svaki slučaj je drugačiji, ali većina ovih asertivnih režima jednom će uvidjeti da troškovi avanturizma nadmašuju korist. Ovakva vrsta avanture je skupa i neučinkovita.
Turska je dobila na samopouzdanju ali je naljutila i odbila gotovo sve saveznike. Saudijska Arabija zaglavila je u Jemenu. Pakistanski vojni vladari likovali su zbog povlačenja SAD-a iz Afganistana. Međutim, novi vladari Kabula nemaju pojma kako vladati. Afganistan je u gospodarskom slomu i njihov nemilosrdni, isključivi pristup mogao bi izazvati novi rat na pragu Pakistana.
Na kraju se zaključuje da lideri ovih zemala bez sumnje stvari vide drugačije:
“Autokrati vole imati vanjskog neprijatelja, a ponekad i vjeruju vlastitoj propagandi. Stoga je izvjesno da će nastaviti sa svojim vojnim uplitanjem. Ali često će griješiti, kao što čine čak i velike sile, a na kraju bi ih to moglo srušiti.”