Hoće li hrvatskim mladićima biti lakše zato što neće ići u armiju „tamnice naroda“, nego Majke Hrvatske? Hoće li im biti lakše jer na njih neće urlati niži oficirski kadar iz Leskovca, nego onaj iz Dalmatinske zagore?
„Theodorus će sretan biti zbog smrti moje,
kao što će neko drugi sretan biti zbog smrti Theodorusove,
pa ipak, svi o smrti loše zbore“
piše Ezra Pound u „Hommage to Quintus Septimus Florentis Christianus“.
Tako vam je i sa oružjem: svi o njemu i o ratu loše zbore, pa ipak se svi naoružavaju i za rat spremaju.
Hrvatska, recimo, planira da opet uvede obavezno „služenje vojnog roka“. Ministar Krstičević govori o „novim ugrozama“ kojima je ta zemlja izložena. Premijer Plenković veli kako se “idejom o vojnom roku žele populizirati Oružane snage RH i učiniti atraktivnim mladim ljudima i generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata”. A kako ono kažu: ko se svoje prošlosti ne sjeća – a evo, čujemo da ne sjeća – prisiljen je tu prošlost ponavljati. I to vrlo određen dio te prošlosti, koji je naglasio premijer Plenković – rat.
HRVATSKA NARODNA ARMIJA
Hrvatska, rekosmo, obnavlja HNA – Hrvatsku narodnu armiju. Svojevremeno su hrvatski pisci rado pisali o uspomenama (fiktivnim ili ne) iz JNA. Možemo li za koju godinu očekivati još jednu seriju romana o vojnom roku?
Hoće li hrvatskim mladićima biti lakše zato što neće ići u armiju „tamnice naroda“, nego Majke Hrvatske? Hoće li im biti lakše jer na njih neće urlati niži oficirski kadar iz Leskovca, nego onaj iz Dalmatinske zagore?
Kao što nije rekao Pound, nego narodni pjesnik:
JNA, HNA,
ista karina.
Jedino po čemu je služenje u HNA bolje nego ono u JNA je – kraći vojni rok. Hrvatski zvaničnici najavljuju da će obuka trajati mjesec dana, što je dakako bolje nego 12 mjeseci koje si morao guliti u JNA. Ali, sa druge strane, kad ti jednom navuku vojnu uniformu – isto kao i ludačku košulju – izlaziš ne kad hoćeš, nego kad te puste.
Mimo toga… ako imaš osamnaest godina i daju te na kurs iz ubijanja i domoljublja, u ruke vazda širokoumnog vojnog kadra, moraš imati vrlo osebujnu strukturu ličnosti da bi ti se to dopalo. Vojske su danas profesionalne i svi koji žele legalno ubijati slobodni su da se prijave, ostvare želju i još za to budu plaćeni. Ostatak omladine slobodan je da konzumira predbračni seks, drogu i alkohol i… zapravo, time se iscrpljuje lista onoga što zanima normalne osamnaestogodišnjake.
MIR I RAT NA ISTOKU
Istovremeno, naš sjeverno-istočni susjed Srbija se naoružava: iz Rusije i Bjelorusije doprema avione i reketne sisteme. Tamošnji premijer Leka Vučić ponavlja kako Srbija „nikada više neće dopustiti novu Oluju“. Kad ga Albanci iznerviraju jer zaustavljaju njegove šarene vozove, on i njima prijeti svojom obnovljenom vojnom silom. Vučić retorički snažno podržava i centripetalne i centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini: on je i za cjelovitu Bosnu i za Dodika čija je misija da Republiku Srpsku odvoji od Bosne. Vučić je, veli, što se Bosne tiče – za mir, ali će, ukoliko Dodik izazove rat, zaštititi „svoj narod“ preko Drine.
Neobrazovan i glup čovjek, u svakom slučaju neko ko nije vrhunski intelektualac pa jasno vidi da je pred nama dugo razdoblje mira, mogao bi pomisliti kako se, tamo gdje se gomila oružje, gdje se djeca šalju u vojsku i svako malo prijeti vojnom akcijom, možda sprema neki rat?
Ali, kako je govorio veliki Boro Pekić, „ono što je očigledno – nije istina“.
Rat je legalan biznis, jer je državama, iz nekog razloga – koji je ljudima neko, nekada, predstavio kao zdravorazumski – dozvoljeno da ubijaju.
Uporedimo sada društveno cijenjeni, patriotski biznis oružjem sa užasnim, posve opravdano prezrenim poslom trgovine narkoticima.
Ako te uhvate sa drogom, imaš dvije opcije: ili je za ličnu upotrebu, ili za prodaju. Drogom namjeravaš ubiti ili sebe ili druge.
Isto je i sa oružjem koje, ako je neko zaboravio, služi jedino za ubijanje. Oružje koje države posjeduju one namjeravaju prodati ili čuvati za ličnu upotrebu. Ali ako tebe uhvate sa drogom, najebao si, dok država sa gomilom oružja dobija bolje mjesto za pregovaračkim stolom. Plus: oružjem za ličnu upotrebu, za razliku od droge, nećeš ubiti sebe, nego drugoga, baš kao što je i oružje koje država prodaje namijenjeno za sijanje smrti drugih.
UTOPIJA KAO UTOPIJA
Čini mi se kako bi prava pravna inovacija bilo ovo: da se u poslu naoružavanja ono „za ličnu upotrebu“ pravno definiše isto kao u slučaju posjedovanja narkotika.
Da se državama dozvoli posjedovanje samo onog oružja koje je doista namijenjeno za ličnu upotrebu, pa da država smije posjedovati samo ono oružje koje će upotrijebiti protiv sebe.
Na primjer: možeš imati samo puške koje će biti korišćene za strijeljanje članova vlastite vlade i parlamenta, tenkove koji će rušiti tvoje muzeje, topove koji će u pepeo pretvoriti tvoje biblioteke i bolnice, samo onu atomsku bombu koju ćeš baciti na tvoj glavni grad.
Znam: zvuči malo čudno, ali meni to izgleda kao temelj trajnog mira, kojem svi težimo. I u slučaju da niko svoje oružje za vlastitu upotrebu ne koristi, kao i u slučaju da ga svi koriste.
Avaj… Utopija kao utopija, djetinja maštarija, tek.