Neće biti prvi put da Evropa, braneći se od Barbara, padne u barbarstvo. To će biti Evropa za koju smo spremni. Mi smo se „narodu kao borbenom etnosu“ vratili još krajem osamdesetih godina
Eto, u Austriji je zamalo na predsjedničkim izborima pobijedio skoro-pa-nacista. Pretpostavljam da je sada svima jasno da će se to napokon desiti: u jednoj, pa potom drugoj, pa trećoj zemlji zapadne Evrope većina ljudi će glasati za one koji su, navodno, zauvijek poraženi. Kojih je sve više. I sve su ekstremniji. Tada će pasti u vodu priča o istočnoevropskim zemljama koje su se, zbog manjkavosti njihovih demokratija (manjkavosti koje valja pripisati komunizmu) s radošću bacile u barbarstvo. Austrija je ozbiljna demokratija, pa je juče bilo zamalo, a sutra će biti komotno. U vodu će pasti i priča o siromaštvu koje ljude tjera desno. Austrija je, nisam o tome obaviješten, siromašna zemlja?
Prijatelj iz Beča mi kaže: „Danas, dan poslije izbora, ljudi misle: uh, dobro smo se izvukli. Sljedeći izbori (parlamentarni) su za dvije godine. Šta će tada biti? Ista priča“.
Sad će se mnogi sjetiti Bernhardovih opisa inherentnog austrijskog nacizma, citirati njegove stranice o tami austrijskog sela. Radukovati Bernharda na senzor za detekciju nacizma zločin je protiv razuma. Bernhard je gigant, ali ne zbog toga što je društveno upotrebljiv, jer nije, još manje zbog toga što nam „govori nešto o našem vremenu“, jer mu to nije bilo ni u primisli.
ANALIZA MRAČNE ZVIJERI
Ako ipak tražite dobru analizu mračne zvijeri koja se pred našim očima uspravlja i zaklanja horizont na sve četiri strane svijeta, uzmite u ruke „Totalitarizam?“ Žarka Paića.
Ono malo ljudi što su čitali moju knjigu „Homo Sucker: Poetika Apokalipse“ zna da Paića smatram briljantnim misliocem. Njegove esejističke knjige su blago. Kada sam u svom manjkavom, posve nedostatnom tumačenju fragmenata njihovih teorija, Žarka Paića tretirao na isti način, sa istim poštovanjem kao Žižeka i Badioua, nisam Paiću učinio nikakvu pravdu. Čitajte njegove knjige, ako hoćete, pa vidite sami.
Ja sam, recimo, uporno čitao The Guardian. I nikada tamo nisam pročitao tekst njihovog novinara koji bi se mogao makar usporediti sa novinskim esejima Viktora Ivančića, a kamoli bolji od toga. Zato meni ideja da neko ko živi tu, pored nas, neko koga možete sresti dok ujutro u granapu kupujete hljeb i sto grama kafe, može pisati bolje ili barem jednako dobro kao oni koje možete vidjeti jedino na televiziji, ne djeluje šokantno. Naš problem, napokon, nije u vrhuncima. Oni su dovoljno visoko. „Kako upokojiti vampira“ Borislava Pekića je toliko visoko da bole oči: kao da zuriš u sunce. Prosjek je, međutim, beskrajno nisko. A prosjek je ono što se broji, ono što definiše. Prosjek po svojoj mjeri odlučuje šta je vrhunac.
Paić je nedavno u intervju za „tportal.hr“ objasnio neke od teza koje je iznio u „Totalitarizmu?“.
Kaže ovako:
Doba povratka suverenosti danas u svim državama EU nije ništa drugo negoli doba ‘ograničene suverenosti’. Umjesto snažnih aparata države koja može eventualno podizati samo zlokobne žičane ograde ili zidove i ništa više, vladavina je u rukama transnacionalnih korporacija i njihovih poslušnih vladara bez stvarne moći. Europi nedostaje dvoje: pod jedan to univerzalno građanstvo/državljanstvo kao temelj političkoga subjekta, a pod dva civilna religija slobode obrane Europe iz duha ustavnoga patriotizma, a ne nacionalističke isključivosti. Zato je na djelu čudovišni povratak narodu kao borbenome etnosu, a ne prosvijećenom demosu.
I još:
Julien Benda u ‘Govoru europskoj naciji’ 1933. godine kada nacizam dolazi na vlast, proročanski kaže: ‘Recite Europi da čak ni samo u interesu svog materijalnog bića, ne smije stati na samoj sebi, ne smije se ograditi nacionalizmom na kvadrat. Pokažite joj primjer Rima koji je propao onog dana kad se suprotstavio načelu ekstenzije kojim se stoljećima napajao, i nije dopustio Barbarima da se uključe u njegovu orbitu. Carstvo bi možda još bilo na nogama i ljudi bi bili pošteđeni dvije tisuće godina ubijanja, da je bez oklijevanja, kao što mu je njegov vlastiti zakon i zapovijedao, Gotima i Alemanima dao pravo građanstva.’ U protivnome, čeka nas zlokobno vrijeme zidova među narodima i kulturama.
Neće, dakle, biti prvi put da Evropa, braneći se od Barbara, padne u barbarstvo.
ZA EVROPU SPREMNI
To će biti Evropa za koju smo spremni. Mi smo se „narodu kao borbenom etnosu“ vratili još krajem osamdesetih godina. Mi smo još tada demokratske procedure iskoristili da kretene dovedemo na vlast, gotovo pola vijeka prije nego će kreteni napokon zavladati Evropom. Mi smo još onda Evropu branili od invazije muslimanskih hordi koje su se u središte naših vrijednosti naumile infiltrirati „Zelenom transferzalom“. Mi smo vidjeli dalje i bolje. Mi smo bili istinska evropska avangarda. Trpjeli smo bezbrojna poniženja, ali smo ostali vjerni ideji. Odbačeni i prezreni, znali da je naša ideja suoperiorna. Da će naša ideja pobijediti. Da će Evropa biti Evropa naših vrijednosti, ili je neće biti.
Evropa koja je na umoru je, sudeći nama, u Hagu sudila vlastitoj budućnosti. Ona će, budućnost, prema takvoj Evropi biti nemilosrdna. Evropa koja je svoje najbolje sinove, one čiji je grijeh bio to što su vidjeli dalje i bolje, zatočila u haške tamnice, ne zaslužuje bolje.