Šta danas na Balkanu znači biti ljevičar? Tek nešto – ako uopšte – više od toga da nisi fašista. Naša društva su još jedna potvrda Benjaminove teze da je uspon fašizma svjedočanstvo o propaloj revoluciji.
Pitanje: budućnost ljevice u Bosni i Hercegovini nakon posljednjih izbora, ili bilo gdje drugo nakon bilo kojih izbora, zvuči kao ozbiljna i inspirativna političko-filozofska dilema. Ali nije. To je iz oblasti koju pokrivaju (manje) Dosije X i (više) Treće oko. Jer se radi o sljedećem: ima li života poslije smrti?
KAKO JE UMRLA LJEVICA
Ljevica je umrla, doktor je proglasio smrt, sjećamo se kad i kako. Ponekad se pravimo blesavi pa nam, kao, nije jasno – zašto. Skončala je, not with the bang but a whimper. Ležala je, čitave osamdesete, kao teško oboljela, sklerotična starica u postelji, puk što sjećao se dana kada je bila lijepa, uspravna i moćna već joj je okrenuo leđa i našao drugog gospodara, dok su se kraj njenog zaglavlja gurkali negdašnji joj miljenici, iščekivajući njenu smrt, spremni da razgrabe nasljedstvo. Prije nego je izdahnula još jednom se uspravila u krevetu, otvorila oči samo da bi ih zauvijek sklopila, zakrkljala, pala natrag na jastuke i to je bilo sve: tako je sa takozvane svjetske istorijske pozornice otišla diva utopije.
Ili ipak nije?
Nego, šta smo ono na zadnjim izborima u Bosni imali? Narod glasao, ljevica popušila. Sad ide onaj dio kad teoretičari podučavaju kako je i pad let, kako treba ustati i nastaviti, što je poraz teži to će trijumf koji nakon njega slijedi biti veći, kada naučimo gubiti naučićemo i kako pobijediti…
To da je ljevica izgubila još jedne izbore teško da je novost. Kao što novost nije ni da je ljevica korumpirana, razjedinjena, da je izdala sve svoje osnovne principe i, pravo govoreći, uopšte nije ljevica. Novost nije ni da se čeka stvaranje neke nove, istinske ljevice. Niti je novost to da takve ljevice nema, pa nema.
Ne znam vam ja o tome puno, ali čini mi se da stvari stoje ovako. Da bi ljevica imala budućnost, ona najprije mora postojati. A ne postoji.
Narod u Bosni i okolnim državama živi teško, ali ne toliko teško da bi opet glasao ljevicu. Loše je, ali ne toliko loše da bi ljudi shvatili kako nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. Tim prije što je ljevica u Bosni i Hrvatskoj drugu šansu već dobila, čak dva puta, samo da bi je spektakularno protraćila, samo da bi građanima, još jednom, na uvid pružila umrlicu pretka čijim nasljednikom se predstavlja.
Šta danas na Balkanu znači biti ljevičar? Tek nešto – ako uopšte – više od toga da nisi fašista. Naša društva su još jedna potvrda Benjaminove teze da je uspon fašizma svjedočanstvo o propaloj revoluciji.
Istovremeno, ne živi se ni toliko dobro da bi ljudi, budući da imaju, poželjeli da malo daju i onima koji nemaju. A ljevica, svakako, nije pitanje sadake.
VIŠEPARTIJSKI FEUDALIZAM
Mi klizimo ka višepartijskom feudalizmu, ako tamo već nismo stigli, u kojem parlamentarna demokratija nije rješenje, nego dio problema. Kada stignemo tamo kamo smo krenuli, bićemo duboko iza tačke u kojoj je do promjena bilo moguće stići izborima. Biće moguć samo revolucionarni prevrat. Ali je posve otvoreno da li će ta revolucija biti lijeva ili desna. Šanse su na strani ove druge.
Ovdašnji kler diluje religiju koja nije opijum, nego heroin za narod. Time je kler iz opticaja trajno izbacio stvari kakve su odgovornost, etika i racionalnost.
Ljevica koja propovijeda direktnu demokratiju nema nikakvu šansu, jer demokratija više nema šanse. Kao što šansu nema ni ljevica koja nema snažnog, harizmatičnog lidera. Bez nekog Tita, Lenjina, Staljina, Kastra, Čaveza ili barem Ciprasa i Varufakisa – neće ići.
Bude li sve to uopšte išlo, najteže će gurati u Bosni i Hercegovini. Jer ovdje pobjeda nad jednim nacionalizmom, jednim fašizmom, jednom kastom nedodirljivih i jednim klerom ne znači ništa. Sve pobrojano treba pobijediti po tri puta. Bosna i Hercegovina je nabijena na trozubac. Taj je trozubac iskovan od legure njenih konstitutivnih naroda. Ta je legura čvrsta onoliko koliko su ta tri naroda slaba u svojoj neprosvijećenosti: nesalomiva, dakle. Naroda su tri, ali je ruka koja trozubac drži jedna. Čija je to ruka najbolje zna bosanski kler, jer njemu služe, iako su se protiv njega dužni boriti.
Sistem koji je na djelu ne može biti popravljen. On će se u jednom trenutku urušiti, poješće sam sebe. Kad god da se to desi, biće prekasno za generaciju koja pamti katastrofu iz 1989. Naš maksimum su pobjeda-dvije koje ne mogu promijeniti ishod borbe.
RAZLOG ZA DEFETIZAM
Sve rečeno nije razlog za defetizam, još manje za promjenu strane. Biti na strani poraženih znači, prosto, biti poražen. Kada je Oscar Wilde istinskog džentlemena definisao kao onoga ko se bori jedino za unaprijed izgubljenu stvar, pružio je i najpotpuniji opis ljevice. Ona danas nije istorijski djelatna, nje nema, što ne znači da je nije. Pitanje ljevice, kao i Isusa, kojem ona duguje sve, svjedoči da pitanje, zapravo izbor, ne glasi: ima li života poslije, nego: ima li života prije smrti?
Socijaldemokratija je održiva milost pobjednika, liberalna tolerancija je njegova etika. Ljevica sa tim nema ništa. Kada je prošli put, doduše nakratko, ljevica postala istorijski pobjednik, to je gotovo uništilo. Budući politička teologija poraženih, ljevica može preživjeti sve osim vlastite pobjede.