Svijet u kojem je Saudijska Arabija borac protiv terorizma, svijet u kojem multimilijarder ima mandat da se sa svojom vladom multimilijardera i bankara bori za siromašne, svijet u kojem njih 80 ima više nego tri i po milijarde ljudi, dakle svijet u kojem demokratija proizvodi oligarhiju, beskrajno je otvoren za interpretacije
Donald Tramp je – pamtimo – pred izbore obećao da će, postane li predsjednik SAD, između te zemlje i Meksika dići zid. Taj je zid imao biti visok i neprelazan, imao je spriječiti bad hombres da se ušunjaju u kolijevku globalne demokratije.
Američka liberalna javnost, na čelu sa pretorijanskom gardom takozvane „progresivne agende“, isprva je bila ubijeđena da je Tramp planom o američkom Velikom zidu još jednom pucao sebi u nogu.
Na koncu se ispostavilo da napadi na žene, hendikepirane i izbjeglice nisu naudili Trampu – naprotiv, njegova odvratna retorika bila je jedan od razloga zašto je pobijedio.
On je znao: kada je bijesna, masi treba baciti žrtvu. A žrtve se, odvajkada, biraju iz redova slabih i nezaštićenih.
Do danas, Tramp nije podigao zid. Nema potrebnu većinu u senatu i kongresu.
EKOLOŠKI FAŠIZAM
Ali gazda sada ima ideju kako da zid učini prihvatljivim i liberalima. Ima ideju kako da zid učini – progresivnim.
Kako je javio CNN, Tramp planira da zid obloži solarnim pločama. Da njegov bedem ne bude tek konačna prepreka na putu meksičkih porodica ka velikim američkim gradovima, nego i proizvođač zelene energije. Ne samo da bi njegov zid slomio migracioni talas iz Meksika, nego bi i smanjio emisiju štetnih gasova.
Tramp se, dakle, dosjetio ekološkog, progresivnog fašizma. Dugo mu je i trebalo. Ali od čovjeka koji koristi, pedantni ljudi su izračunali, samo 77 engleskih riječi, ne možeš očekivati da poznaje istoriju, čak ni ideologiju koju, površno i klovnovski – no zbog toga nije manje opasan – perpetuira. Fašizam, hoću reći, ni u Musolinijevoj, ni u Hitlerovoj varijanti, nije bio lišen ekološke svijesti, niti se može reći kako nije imao dodirnih tačaka sa, pomenuli smo je, „progresivnom agendom“.
ŠTA ĆE UČITI ĐACI
Nekako u isto vrijeme, bosanskohercegovački mediji objavili su da je Milorad Dodik lupio šakom o sto i rekao da republičkosrpska djeca neće učiti o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici.
Što nam govori da je Dodik, iako se zori kako sa njegovom administracijom ima srdačne kontakte, loš Trampov učenik.
Predstaviti genocid u Srebrenici kao eco-friendly, progresivan čin – to bi predstavljalo problem i za Gebelsa. Opsada Sarajeva, međutim, dala bi se u udžbenicima za škole u dodikatu predstaviti kao ekološki napor.
Pomislite samo na uštedu struje, plina, benzina i vode kojom je opsada Sarajeva darovala planetu. Nije bilo dima iz fabričkih dimnjaka: u Sarajevu se, kažu, tokom opsade disalo punim plućima. Nije bilo klinaca koji bi se, dokoni i obijesni, vozikali po gradu a njihova vozila slala štetne gasove u atmosferu. Rijeke su počinule: nisu svoj život završavale u sijalicama.
Zašto đaci iz Republike Srpske ne bi učili o tome? Malo li je?
Cenzura je način zastario i neučinkovit. Istinski propagandist zna da njegov posao nije zabrana, nego interpretacija. Sve može značiti sve i ništa ne mora značiti ništa.
SVIJET BEZ STIDA
Svijet u kojem je Saudijska Arabija borac protiv terorizma, svijet u kojem multimilijarder ima mandat da se sa svojom vladom multimilijardera i bankara bori za siromašne, svijet u kojem njih 80 ima više nego tri i po milijarde ljudi, dakle svijet u kojem demokratija proizvodi oligarhiju, beskrajno je otvoren za interpretacije.
Svijet je ovo, napokon, u kojem ništa što je rečeno ili može biti rečeno ne može ništa promijeniti, jer je hiperinflacija govora obezvrijedila svaku riječ.
Svijet je to u kojem je potpuno svejedno hoće li đaci na Palama učiti o genocidu koji su im očevi počinili u Srebrenici. Jer se na ovom svijetu niko ničega ne stidi, pa zašto bi oni otadžbine im?
I ŠTA ONDA
Milorad Dodik je čovjek čija je desna polovina mozga u osamnaestom, a lijeva u devetnaestom stoljeću. Kao što je to i Bakir Izetbegović. I jedan i drugi, naime, vjeruju da su krivica, stid i istorijska istina politički operativne: s tim što Izetbegović krivo vjeruje da sve to može raditi za, a Dodik krivo vjeruje da sve to može raditi protiv njegovog političkog projekta.
Opstane li Izetbegović u politici duže od Dodika, sjećaće ga se sa nostalgijom. Jer, prije ili kasnije, u Republici Srpskoj će se pojaviti lider koji će biti čovjek ovog vremena, neko ko će razumjeti na šta je Donald Tramp mislio kada je tokom kampanje za predsjedničke izbore rekao kako bi mogao ubiti čovjeka nasred ulice i opet pobijediti, neko ko će razumjeti da postojanje ne traži etičku legitimaciju, neko ko će se na konstataciju da je Republika Srpska stvorena na genocidu nasmiješiti i reći: da, i šta onda?