Mile se, u pokušaju da dokaže da je Republika Srpska država, prava-pravcata i kao i svaka druga, poziva na američko iskustvo. Preciznije, na ono što je bilo u „Montevideu, tricettreće, još daleko“
Ne možete kriviti Milorada Dodika zbog nade koju polaže u Donalda Trumpa.
To vam je kao u Scorseseovim fimovima – Mile je zasrao. Imao je svoj kvart, svoje ljude, svoje razrađene šeme, bio je lokalni gazda. Oni koji su ga tu doveli dali su mu praktično odriješene ruke za razne, što bi rekli organi reda, „sumnjive aktivnosti“. Zauzvrat su – oni koji su ga instalirali – tražili jedno: poslušnost.
A onda je Miletu zinula guzica. Zamjerio se pogrešnim ljudima. Pokušao je uzeti što nije njegovo. Mile je popio sankcije. A to sa sankcijama kad krene, biva sve gore. Jer sankcije se ne uvode toliko zbog onoga koji se kažnjava, koliko kao primjer drugima. Sankcije se ne ukidaju kad je dosta, jer onome kome su uvedene dosta je odmah, nego postaju sve ozbiljnije, dok svi ne shvate poentu.
To vam je kao u Ferrarinom filmu „Zli poručnik“ – u jednom trenutku zasereš toliko da ti više ništa što možeš reći ili učiniti ne može pomoći. U jednom trenutku možeš dostojanstveno prihvatiti propast, ili se u grču, na koljenima, obratiti Spasitelju.
KAD PINKI VIDI TITA
Sad… neko – kao Keitel kod Ferrare – spasitelja vidi kao visokog, naočitog, plavokoso-dugokosog muškarca koji je propovijedao siromaštvo, ljubav i okretanje drugog obraza – kao onog čiji lik crtaju po crkvama.
A neko ga – kao Dodik – vidi kao debelog, ogavnog, perika-plavokosog muškarca koji umjesto siromaštva propovijeda bogatstvo, umjesto ljubavi sebičnost i osvetu, umjesto okretanja drugog obraza hvatanje za pičku – kao onog čiji lik crtaju karikaturisti širom svijeta.
To su znali još stari Grci – mi ljudi Boga vidimo kao čovjeka, dok bi ga krave, ovce i kokoške vidjeli kao kravu, ovcu ili kokošku. Svako od nas u Bogu vidi sebe. Kada je Mile vidio Trumpa, mora da je pomislio što i Pinki kada je vidio Tita: napokon!
Evo napokon čovjeka koji muslimane mrzi a Putina voli kao ja. Evo napokon čovjeka kojem odijela stoje lijepo kao meni. Evo napokon čovjeka koji je elokventan kao ja, veliki govornik kao ja. Evo napokon čovjeka koji sve što čini – čini zbog svog naroda, kao ja. Evo, napokon, čovjeka koji će svojim neprijateljima jebat mater, kao ja. Evo, napokon, čovjeka koji će stvoriti Republiku Američku, kao što sam Srpsku stvorio ja. Dobro, stvorio je Radovan, ali ja ću stvoriti još ljepšu i stariju od njega. Evo, napokon, čovjeka koji uvijek, naročito onda kada laže, govori istinu, kao ja. Evo, napokon, čovjeka koji pedere i novinarčiće koji nam, i jedni i drugi, lete oko repa kao podguzne muhe, mrzi kao ja. Evo napokon čovjeka koji demokratiju mrzi kao ja. Evo napokon čovjeka koji ona njihova ljudska prava mrzi kao ja. Evo napokon čovjeka koji radi za istog gazdu kao i ja.
Zato – jer se sličan sličnom raduje – ne možete kriviti Mileta zbog nade koju polaže u Donalda Trumpa.
Pogledajte Trumpov inauguralni govor. A onda pogledajte ovaj Miletov intervju. Pa pravo recite: to što i to kako govore je, kao, toliko različito da ne možete zamisliti Mileta na Trumpovom, a Trumpa na Miletov mjestu?
E, Mile može. Pogledajte video, od 6:00 pa nadalje. Pogledajte kako se Mile pravi ne Englez, nego pravi-pravcati Amerikanac, koga obavezuju američki međunarodni sporazumi.
Mile se, u pokušaju da dokaže da je Republika Srpska država, prava-pravcata i kao i svaka druga, poziva na američko iskustvo. Preciznije, na ono što je bilo u „Montevideu, tricettreće, još daleko“.
Tamo i tada su, veli, rekli „da tri stvari moraju da budu za jednu državu – teritorija, narod na tom i efektivna vlada koju podržava terito… hm,ugh, huh, efektivno koju podržava narod na toj teritoriji. To republika Srpska ima“.
Sad, u Montevideu, „trecettreće, još daleko“, šefovi američkih država potpisali su Konvenciju o pravima i dužnostima država. Ta konvencija je obavezivala potpisnike, države sa oba američka kontinenta, među kojima, jal zato što se ne nalazi na američkim kontinentima, jal zato što nije postojala niti postoji kao država, nije bila Republika Srpska, iako bi Mile dokument sad odmah potpisao.
ŠTA ZAISTA PIŠE U KONVENCIJI
Po toj Konvenciji, koja se Bosne, Evrope i ostatka svijeta danas tiče koliko i izvorni recept za burito mame Juanite, „federalnu državu“, kako stoji u tekstu konvencije, ne čine tri, kako veli Mile, nego četiri stvari, i to ne one koje Mile navodi.
1. Stalna populacija (što znači da država ne može biti ono što je nastalo sistematskim ubijenjem i raseljavanjem stalne populacije)
2. Definisana teritorija (a ne teritorija koju definišeš nakon genocida i etničkog čišćenja)
3. Vlada (što znači vlada federalne države, a ne kantona, entiteta ili grada)
4. Kapacitet da uđe u odnose sa drugim državama (dakle baš onaj kapacitet koji Republika Srpska nema, a Bosna i Hercegovina ima – prvo zato što Bosna jeste država, i kao takva jeste članica Ujedinjenih nacija)
U članu dva Konvencije stoji kako je „federalna država“, pa tako i asimetrična federacija kakva je današnja Bosna i Hercegovina, jedan i cjelovit subjekt u očima međunarodnog prava – čime je, opet, još „tricettreće“, definisano ono što Bosna i Hercegovina jeste a Republika Srpska nije.
Mileta Montevideo tricettreće, zapravo, zanima zbog druge stvari, iako on to nije u stanju da suvislo – niti bilo kako – formuliše: zanima ga zbog stava tri tog sporazuma, koji kaže kako je:
„Političko postojanje države nezavisno od priznanja drugih država. Čak i prije priznanja država ima pravo da brani svoj integritet i nezavisnost, skrbi za svoje očuvanje i nezavisnost, i konsekventno tome se organizuje onako kako drži da je potrebno, donosi zakone shodno svojim interesima, upravlja i definiše nadležnost svojih sudova“.
Mile to tumači ovako: Republika Srpska je država iako je druge države ne priznaju. A znači, zapravo, da je Bosna i Hercegovina država, nezavisno od toga što je on ne priznaje. Znači, još, da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pa i nad njim.
Vjerujem da i Mile to shvata.
No ne shvata nešto drugo. Čak i da mu njegov debeli tviter-spasitelj pomogne, ne može mu pomoći. Pogrešna želja, pogrešan spasitelj. Od Dodika međunarodno priznatog i uvaženog državnika može napraviti samo jedan – onaj koji je vodu pretvorio u vino. A taj je, u svojoj beskrajnoj milosti, prema tipovima kakav je Dodik bio odlučan i surov.