Dok sanjamo o boljem svijetu, zgodno je imati grijanje, čistu posteljinu i tri dobra obroka dnevno. Sloboda je, napokon, precijenjena
Bosna i Hercegovina, u kojoj sam rođen, predala je papire za članstvo u EU. Mašala!
Crna Gora, u kojoj živim evo već više od pola života, u pregovorima za članstvo u EU je odmakla. Crnogorski političari tu činjenicu vole istaći. „Crna Gora je regionalni lider u EU integracijama“, ponavljaju sa upornošću koja bi postidila i najgrlatije primjerke papagaja. Mašala!
Problem je u tome što ni jedna ni druga informacija – ni da je Bosna ulazak u EU zaiskala, niti da će Crna Gora ausvajs uskoro dobiti – ne govori ništa: ni o bosanskohercegovačkom, ni o crnogorskom društvu.
EREKCIJA & APLIKACIJA
Recimo to ovako. Zašto je Bosna i Hercegovina „aplikaciju“ predala sad, a ne, recimo, prije dvije godine? Je li Bosna i Hercegovina danas uređenija, funkcionalnija, za život udobnija zemlja nego prije deset godina? Ili, recimo, prije 30 godina? Službena politika priključenja Evropskoj uniji glasi: standardi pa status. Aha. A koje je to standarde Bosna i Hercegovina dostigla?
U principu, pardon my French, bosansko se hercegovačkim političkim liderima digla ona stvar da „apliciraju“ sad. Da im se diglo ranije, aplicirali bi prije. Što se standarda tiče; primili oni nas, i Bosnu i Crnu Goru, sutra, 2026. ili 2036., mi ćemo biti na daleko nižem standardu nego što smo bili 1986.
Rješenje za naš prijem u EU bi se, stoga, moglo nalaziti u prošlosti: zašto ne bismo tražili da nas u EU prime retroaktivno? Da se ne mučimo: ni mi, ni oni. Jer ko će sad dostizati njihove standarde? I ko će se sa nama natezati?
Dakle: neka konstatuju da smo mi standarde dosegli već sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Da smo čak 1986., kada je sve već išlo brzo nizbrdo, imali bolju zdravstvenu zaštitu, bolje pravosuđe, bolju policiju, prosvjećeniju političku elitu, manje korupcije i kriminala, pa ako hoćete, čak i više od demokratije i slobodnog tržišta nego sada. Jer kao što je vlast onda držala Partija, sada je drže nacionalne Partije.
Politička borba se ionako svodi na probijanje kroz organe Partije – i onda i sada. S tim što: ako je politička borba u Partiji bila Harvard, politička borba u nacionalnim partijama je privatna Viša ugostiteljska u Semizovcu. Slobodnog tržišta što se tiče, nije ga bilo, niti ga danas ima. Pitanje je jedino kada ga je bilo manje: onda, u vrijeme državnog monopola, ili danas, kada vlada pluralizam privatno-nacionalnih monopola?
To što je Crna Gora „regionalni lider u evropskom integracijama“ o kvalitetu života u Crnoj Gori i kakvoći te države govori koliko i podatak da je taj i taj klub lider druge fudbalske lige na Islandu. „Najbolji smo u regionu“ – to je zapravo lijep način da se kaže „Najgori smo u Evropi“.
Vjeruje li neko, doista, u usporedbe naših država sa Njemačkom i Belgijom, recimo? Ili se, ipak, mnogo bolje drže usporedbe nas i Meksika, na primjer?
ZATVOR & DRŽAVA
Ovih dana čitam o pobuni u zatvoru u Montereju. Tamo je, na sjeveru Meksika, prije neki dan izbio omanji rat. Poginulo 49 zatvorenika.
Juče je objavljena vijest:
„Vlasti pokrajine Novi Leon saopštile su da su, po ulasku policije u zatvor poslije pobune, u ćelijama nađeni mini-frižideri, klima uređaji, kablovski i digitalni televizori i akvarijumi. Pronađeno je 280 tezgi na kojima su zatvorenici mogli da kupuju različitu robu. Vlasti su teškom mehanizacijom u zatvorsko dvorište prenijele tone prokrijumčarenog namještaja i druge robe“.
Obratimo najprije pažnju na informaciju da je – policija ušla u zatvor. Zatvor bi, zar ne, trebao biti prostor koji je strogo kontrolisan? Policija bi u svakom trenutku morala znati šta se dešava u zatvoru. Pa ipak, policija je saznala šta se u zatvoru dešava tek kada je u zatvor – ušla.
Zatvor u Montereju je, bojim se, dobra metafora naših država. I u zatvoru u Montereju djelovala je takozvana pravna država. Policija i sudovi naselili su taj zatvor korumpiranima i pripadnicima organizovanog kriminala. Tamo je postojalo slobodno tržište. O tome svjedoči pronalazak čak 280 tezgi sa mješovitom robom. Te su tezge, kao i rafovi naših prodavnica, bile pune uvozne robe. Postojao je, dakle, uvoz i uvoznici – jer sve što se u zatvoru prodaje uvezeno je: manje-više kao i kod nas.
Iako je u zatvoru, kao i u našim državama, postojala uprava, dakle vlast, istinski su gospodari bili kriminalci. Oni su bili dominantna društvena sila. Samo društvo bilo je, kao i naša društva, vrlo raslojeno. Društvene razlike su, kao i kod nas, bile enormne: neki su imali samo tvrdi krevet i mršavu supu, a neki sav luksuz. U zatvoru su, kao i kod nas, postojale religijske slobode.
„Policija je uništila i na stotine oltara i kipova, pojedine i u prirodnoj veličini, posvećenih meksičkom narodnom svecu Santa muerte (sveta smrt), kojeg poštuju trgovci drogom i otpadnici od društva, a kojeg Rimokatolička crkva ne priznaje“, čitamo u vijestima.
U zatvorima se, kao što znamo, i glasa: stanovnici zatvora, kao i mi, imaju političke slobode. U zatvoru postoji i sloboda govora: kad si u zatvoru, slobodan si da do mile volje kritikuješ politički sistem. Zašto i ne bi? Šta ti mogu – da te uhapse?
Okej, shvatili ste šta hoću reći. Imam dodati samo još ovo. Zatvor funkcioniše ne samo kao metafora naših, nego svake države. Ipak, kao što svaki zatvorenik zna, nije svejedno u kojem ćeš zatvoru završiti. Kao što je Hag – da ne pominjemo sve one evropske zatvore sa ljudskim likom, koji su za stanovanje daleko pogodniji od sarajevskog Alipašinog polja i podgoričkog Konika – bolji od Montereja, tako je i EU bolja od Bjelorusije.
Nije puno, slažem se. Ali dok sanjamo o boljem svijetu, zgodno je imati grijanje, čistu posteljinu i tri dobra obroka dnevno.
Sloboda je, napokon, precijenjena.
Izvor: Žzrnal