Foto: EPA
Onaj ko se prethodnih godina makar i površno bavio medijski oskudnim pominjanjima BRICS-a – organizacije od prošle Nove godine proširene sa pet na deset država – minulih dana je morao biti poprilično iznenađen.
Piše: Zlatko Dizdarević
Do početka sedmice i samita u Kazanu, u Rusiji, do tada dominantni i ciljano proizvođeni zaključci bili su kako je riječ o nerealnim, promašenim, pa i do političke “fatamorgane” karikaturalno iskazivanim ambicijama onih sa “globalnog Juga”, naspram neupitno moćnog i vladajućeg Zapadu kojemu BRICS-om ne može ništa. Danas, eto povoda makar za malu zbunjenost: Da li doista Samit na kojemu su prisutne vodeće ličnosti 36 država u svijetu, među kojima i one poput Kine, Indije, Rusije, Brazila, Irana itd., a na kojemu se dogovara, predlaže, analizira, otvara nebrojeno mnogo tema i pitanja što uzdrmavaju svijet – stvarno može biti toliko nebitan? Pa makar i kao dokaz i potvrda o neupitnim promjenama one stvarnosti na planeti i njenoj realnosti i narativima što ih ciljano i nalogodavno kreiraju i dokazuju političari ekskluzivnog Zapada sa svim svojim interesima. Naravno i pripadajući im mediji, analitičari i cyber tehnologija.
Samit “novog” BRICS-a u Kazanu, glavnom gradu Ruske Republike Tatarstan, ipak je u dobrom dijelu političko – interesnog Zapada uznemirio duhove. Priznavali to danas javno ili ne. Dovoljno je i tek grubo procijeniti količinu informacija o skupu prije i danas nakon svega što je odande pristiglo do javnosti.
Ukratko, cijela priča o BRICS-u započeta je 2009. godine pod imenom skrojenim od početnih slova imena država osnivača grupe – Brazila, Rusije, Indije i Kine, godinu kasnije proširene i Južnom Afrikom. Od Nove godine ’24. pridružili su se i Etiopija, Egipat, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). U zadnji čas odustala je najavljivana Argentina nakon promjene u vrhu zemlje… Oni što su trezveno u svijetu posmatrali novu planetarnu realnost postavljali su tada ovim povodom očekivana pitanja – o čemu se tu radi i zašto. Oni pak koji su iz oholosti proistekle uvjerenjem o vlastitim neupitnim “pravima” na svijet i interese u njemu, odmahivali su rukom. Programirani mediji i analitičari znali su, naravno, šta im je zadatak. I utrkivali se u dokazanoj poslušnosti i nalogu – ko će brže…
Činjenice da u trenutku formiranja zemlje BRICS-a imaju 40 posto svjetskog stanovništva, 25 posto kopnene teritorije, 28 biliona dolara vrijednosti zbirnog nacionalnog dohotka, uz 28 posto rastuće svjetske ekonomije – služile su kao neupitni argumenat da “to” nije u stanju da uznemiri postojeću svjetsku realnost.
Dodatna je činjenica da ovim ciframa važećim za kraj ’23. godine, novu realnost i dodatno mijenjaju zemlje koje su već proširile organizaciju od Nove godine, a tako će izvjesno biti i uz one koje pokazuju veliki interes da se pridruže u narednoj godini.
Analize sa Zapada iz tog ugla dokazivale su, dokazuju i danas, kako je BRICS “ekstremno nejedinstven”. Naravno, zaključak je dominantno baštinio logiku i filozofiju interesnih sfera iz post-ratnih vremena kojoj se današnja realnost poprilično podsmijehuje. U to je uključena i logika po kojoj “zemlje BRICS-a ni po jednom bezbjednosnom i nacionalno prioritetnom pitanju nemaju zajednički stav…” Zanemariva je činjenica da je ovo okupljanje potvrđeno radi zajedničkih interesa pa i uz različite realnosti i stavove u povijesti, organizaciji država, ideologiji, sistemu, vjeri itd. Pa bar je danas ovladavanje silom esencijalnim resursima u svijetu, raspolaganje i kontrola nad njima, “business-ideologija” koju Zapad prije svih neupitno baštini u praksi kao svoju doktrinu, mimo zaklinjanja u demokraciju, prava i međunarodni poredak… Naravno da iz ovakve percepcije sazdane na narativima Zapada i zapravo onih koji tom “sferom” neupitno diriguju, potiče i zaključak da “ovako konstituirani BRICS ne može igrati konstruktivnu regulatornu ulogu na internacionalnom planu”.
A ko je rekao da se zato organiziraju?
Iz svega ovoga, u susret skupu u Kazanu, i to baš u Rusiji u sadašnjem trenutku “principijelne svjetske politike i na Bliskom istoku i dalje” (sic!), išlo se i sa ležernom pretpostavkom da “BRICS neće ni biti stub moći u međunarodnom poretku, jer to mogu samo države, a ne međunarodne organizacije stvorene od država sastavljenih ekstremno nejedinstvenih…”
Po čemu je, međutim, skup u Kazanu održan od 22. do 24. oktobra eto formalno i navodno dao za pravo teoretičarima prethodno kazanih “dokaza” kako su pozvani tamo bezmalo išli da bi se, valjda, susreli i ispričali, a zašto je ipak ostalo puno dokaza i činjenica, da je klasična a poodavno prevladana percepcija globalne svjetske političke i interesne realnosti postala bitno drugačija kod mnogih u svijetu.
Organizator, Putin kao “najveći zločinac danas” kojeg treba neupitno hapsiti gdje god se pojavi u svijetu, pozvao je četrdesetak svjetskih lidera iz zemalja članica BRICS-a i onih što iskazuju interes da to uskoro postanu. Došlo ih je, zvanično, 36. Pa čak i bez upisanog Milorada Dodika koji se ovdašnjoj javnosti lažno prikazao kao pozvan, a naravno nije to bio. I što bi kao država? Ili bez pozvanog Aleksandra Vučića koji je, eto, bio prezauzet valjda strahom od reakcije “novih prijatelja” sa Zapada, ako tamo ode, pa je poslao Aleksandra Vulina, ekskluzivnog predstavnika za specijalne teške slučajeve…
Sam spisak učesnika skupa pokazuje da Putin jeste želio ovim skupom i dokazati kako su neuspjeli ogromni napori Zapada da ga se izoluje zbog rata u Ukrajini, ali šta je tu strano u filozofiji i praksi politike i današnje diplomacije. Znali su svi učesnici skupa gdje i zašto idu, kako to može biti protumačeno ali – So What! Uostalom, u Kazanu je rutinski odbijena nakana Putina da se BRICS pretvori u antizapadnu koaliciju koja bi mogla oslabiti hegemoniju dolara. Uostalom, principijelno i hrabro pristigli u Kazan generalni sekretar UN-a Guteeres preko svog predstavnika za medije tamo je jasno kazao kako je “Invazija Rusije na Ukrajinu bila kršenje Povelje UN-a….”. I cijela priča je bez problema na Samitu išla dalje, iako se neki i nisu složili sa tom formulacijom. Zašto bi filozofija simbioze politike i interesa u njih bila drugačija nego na Zapadu i Istoku decenijama.
Nova “škola realnosti” daje rezultate koji jesu profitabilni i za neke dobitni, a za mnoge razorni. Međutim, nova realnost pokazuje pomalo i nove rezultate. Vrijeme ih pokazuje. Novo je da sve storije nisu više ekskluzivne samo za neke. U Kazanu su, recimo, mnogi sa Juga planete, iz Afrike prije svega, otvoreno kazali kako je za njih došlo vrijeme kraja kolonijalizma i imperijalizma, eksploatacije i politike zasnovane samo na tome. Eto ih zato u BRICS-u ili na njegovim vratima. Znaju oni i da će “partnerska” Kina u svom dolasku njima biti dio ekspanzivnog širenja pomnoženog i sa već postojećom moći i ambicijama, ali kažu da su sad u istom društvu pa će imati i drugačiju mogućnost da na vlastitu sudbinu utječu.
Jasno je, naravno, da i moćna Indija ima i imat će i dalje neupitne veze i sa Amerikom, Njemačkom i drugima “odatle”, iako je partnerstvo Delhija sa Kinom i Rusijom kroz BRICS i više nego trn u oku Washingtonu i zbog njih i njihove politike na Pacifiku gdje Delhi i Peking jesu rivali ali, to nije omelo Xi Jinpinga, Narendra Modia i Vladimira Putina da sjednu i dogovaraju zajedničke korake i spram vlastitih interesa, ali i u okvirima onoga što je dobro – koliko je danas moguće – i za druge. Uostalom cilj i jeste praviti dobit na činjenici da je ogromni procenat kapitalnih svjetskih egzistencijalnih sirovina kod njih, kao što su i najveći kupci tih sirovina već danas, a biće ih još više tu, u BRICS-u. U tom kontekstu se otvarala priča i o svjetskom kretanju novca, o bankarskom SWIFT-u i dolaru “sa kojim treba stvoriti bypass” uz “pozdrav nacionalnim valutama u finansijskim transakcijama…”
U BRICS-u su već danas, očigledno, zemlje ubrzanog rasta već poprilično oslobođene dominantnih geostrateških dogmi koje caruju svijetom protiv njih i njihovih interesa. Uz maksimalnu upotrebu naloga koje uostalom ni sami Zapad ne poštuje a promovira ih kao neupitni liberalni i demokratski narativ. U interesu vlastitih dobiti. Otud je i optika kroz koju se evo uz sami završetak skupa u Kazanu tumače “neuspjesi i pokoji uspjeh”, dakle “isprazna i nerealna očekivanja rezultata kojih ne može biti”, kao i “želje da se SAD kao jedina dominantna sila zamjeni Kinom itd itd”, potpuno suprotna nekim činjenicama koje su se na Samitu uz sve druge prisutne – tamo pokazale.
Nije, dakle, suštinski prikaz činjenica o BRICS-u juče pa i danas u tome je li riječ o nečemu što postoji i onome što nema šansi da postane, već o (ne)svijesti mnogih tumača realnosti na planeti o tome šta nam se dešava i kuda idemo, jesmo li spremni da vidimo i nove vjetrove, nove logike, nove matematike temeljem nove realnosti a ne zakovane u “svjetska pravila” koja su planetu, evo, dovela do dramatične realnosti. Dovoljno je biti svjestan kako je moguće da taj “demokratski svijet” ne samo da nema snage, već neće da zaustavi genocidnu silu koja na Bliskom istoku ubija i razara koliko i kako hoće. Kolektivno, u ime “prava na odbranu!”. I uz to ne vidi da to otvara i nove, sasvim konkretne ideje kako se pokrenuti i reorganizovati i na drugim i drugačijim idejama, uz poštivanje dogovorenih principa i uz interese koji nisu samo u korist jednog najmoćnijeg u svijetu. I njegovih poslušnika. Ma koliko bilo tačno da za to treba i vremena i volje.
BRICS i ovakav kakav je sa najavama širenja, može biti bar malo svjetlo na kraju tunela, što u današnjim vremenima nije malo.