Industrija gume i plastike? Imali smo u toj proizvodnji adute na svjetskoj razini, splitsku Jugoplastiku i zagrebački RIS, velika poduzeća s velikim izvozom i s tisućama zaposlenih.
MIROSLAV PAVIČEVIĆ
“Mi smo još šezdesetih godina 20. stoljeća bili ispred Japana u plastičnoj industriji. Danas više gotovo da uopće nemamo preradu plastike, a to je materijal budućnosti”, kaže naš ugledni ekonomist Ljubo Jurčić.
Jugoplastika, odnosno nakon pretvorbe i privatizacije Diokom, registrirana je u Splitu od 1952. godine kao poduzeće za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. U osamdesetim godinama zapošljavala je gotovo 13.000 ljudi, od kojih 10.000 izravno u proizvodnji, ponajviše u Splitu, ali i u pogonima u Sinju, Muću, Zadru i Benkovcu, na otocima Šolti i Visu, u Starom Gradu na Hvaru, u Makarskoj i Dubrovniku. Svojih preko 3.000 proizvoda Jugoplastika je prodavala u vlastitih 200 prodavaonica širom bivše Jugoslavije.
Nekad je Jugoplastika za Adidas proizvodila četiri i pol milijuna sportskih torbi godišnje (FOTO: adplastik.hr)
Proizvodili su plastične dijelove za više tvornica automobila, među ostalim za srbijansku Zastavu, francuske Citroen i Renault, talijanski Fiat, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, kao i za njemačkiVolkswagen. Za Adidas je Jugoplastika godišnje proizvodila četiri i pol milijuna sportskih torbi, izvozilo se i u zapadnu i u istočnu Europu. Samo 1990. godine prodali su svojih proizvoda u vrijednosti 350 milijuna dolara.
Zahvaljujući ulaganju Jugoplastike, čije je ime tada nosio, košarkaški klub Split može zahvaliti osvajanje tri naslova europskog prvaka na prijelazu između osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Na krilima moćne tvrtke Europom je harao i košarkaški klub Jugoplastika (FOTO: exyukosarka.wordpress.com)
Naziv Jugoplastika promijenjen je u Diokom 1993. godine, kada je na čelo Nadzornog odbora postavljenŠime Đodan, kontroverzni političar. Stečaj je, pak, otvoren 2000. godine i dočekalo ga je 2.363 radnika. Nekretnine su rasprodavane do 2006. godine, a glavni proizvodni kompleks na splitskoj Brodarici ugrabio je još 2003. trgovački poduzetnik Željko Kerum, koji je tamo, nakon razvaljivanja tvornice eksplozivom, otvorio trgovački centar Joker.
Obuća, Konfekcija, Galanterija, Termoplastika i Autodijelovi bile su proizvodne cjeline Jugoplastike od kojih su četiri likvidirane. Preživjeli su jedino Autodijelovi i nastavili uspješno poslovati kao AD Plastik, s oko 1.000 radnika. U studenom 2006. godine Diokom je konačno brisan iz sudskog registra.
Preživjeti je uspjela proizvodna cjelina Autodijelovi iz koje je nastala tvrtka AD Plastik (FOTO: adplastik.hr)
Slučaj Industrije gumenih proizvoda RIS, utemeljene 1946. godine, također je jedan od onih klasičnih slučajeva hrvatske privatizacije: proizvodnja uništena, a na prostoru srušene tvornice u Zagrebu je niknuo stambeno-poslovni kompleks.
RIS je do početka devedesetih godina imao 2.500 radnika, koji su proizvodili gotovo sve od gume. Od rukavica, brtvila za hladnjake, guma za perilice, brtvi i crijeva za automobile, pa do gumenih čamaca, koji su se najviše izvozili, čak i u Sjedinjene Američke Države.
Podsjetnik na vremena kada je tvrtka koja danas ne postoji zapošljavala 13.000 ljudi (FOTO: exjugoslavija.com)
U Hrvatskoj je, osim po čamcima, tvornica RIS bila najpoznatija po prezervativima. U bivšoj Jugoslaviji RIS je bio jedini proizvođač te vrste „zaštitne opreme“, a sve što su proizveli to su i prodali. “Ris-No-Risk” bio je promidžbeni slogan RIS-a u prodaji prezervativa. Na žalost, nakon privatizacije novi vlasnici nisu prepoznali kvalitetu i vrijednost tog proizvoda.
ACM iz Zagreba, koji 1993. godine stječe većinsko vlasništvo nad RIS-om, nije, kako se pokazalo, imao nikakvog interesa oživjeti proizvodnju, već je cilj bio rasprodati nekretnine. Imao je RIS veliki proizvodni kompleks od 38.000 četvornih metara u zagrebačkom naselju Vrapče i pogon u Jankomiru. Najprije su ACM i ACM-RIS prodali 25 posto dionica AD Plastika slovenskom Preventu. Potom ACM-RIS 2001. godine odlazi u stečaj, a pogon u Jankomiru otkupljuje Prevent.
Zagrebački RIS javnosti je bio najpoznatiji po svojim prezervativima, a nakon propasti tvornice prezervative sa sličnim nazivom počeli su proizvoditi u Gračanici (FOTO:adonecko)
Zatim Prevent daje pogon AD Plastiku, koji 2005. godine sve strojeve i prava proizvodnje, osim programa proizvodnje čamaca, prodaje novoosnovanom Monarisu iz Gornje Stubice, gdje je od 1985. do zatvaranja 1995. godine poslovao izdvojeni pogon RIS-a. U međuvremenu AD Plastik razvija u Solinu svoj program proizvodnje malih brodova i odlučuje vratiti Preventu proizvodnju starog programa RIS-ovih gumenih čamaca, a Prevent 2009. godine proizvodnju čamaca Maestral seli u Bosnu i Hercegovinu. U tim preprodajama prodano je i vrijedno zemljište RIS-a u Vrapču.
Upravo pogon Monarisa u Gornjoj Stubici svjedoči kako RIS uopće nije morao propasti. Otkupio je 2005. godine taj propali pogon poduzetnik Ivan Mirt i u njemu zatekao oko 50 radnika koji mjesecima nisu dobivali plaću. U desetak godina Mirt je gotovo više nego utrostručio broj radnika, koji već sada izvoze preko 90 posto svojih proizvoda.
“Bilo je u industriji poduzeća koja su bila orijentirana isključivo na istočna tržišta, poput Jugo-rapida, koja su odmah propala, taj dio mi je jasniji, ali bilo je i tvrtki tipa Jedinstvo, RIS, ili TEŽ koje su mogle opstati uz pametniji pristup. Dokaz za to su i poduzeća gdje su uprave bile manje gramzive i socijalno osjetljivije i gdje se u većoj mjeri sačuvalo radničko dioničarstvo, poput Kraša, koji je opstao i razvija se”, govori nam sindikalist Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata.
Na mjestu tvornice niknuo je stambeno-poslovni kompleks (FOTO: nivotrgovina.hr)
Vlasnik Monarisa, Ivan Mirt, za Lupigu će reći kako njegova tvrtka od prodaje tvorničke hale i zemljišta u Gornjoj Stubici svakako ne bi imala velike koristi, pa su otpočetka bili usmjereni na pokretanje proizvodnje.
“Preuzeo sam pogon u dugovima, ali sam pokrenuo ozbiljnu proizvodnju i to nam se isplatilo. Preko HBOR-a smo podignuli kredit za novu proizvodnu halu od 2.500 četvornih metara, te opremu i strojeve. Sada imamo preko 200 proizvoda u asortimanu, s tim da se stalno prilagođavamo tržištu i izvozimo preko 90 posto proizvodnje. Doduše, više smo dosad ulagali u opremu i tehnologiju, nego u zapošljavanje”, skroman je vlasnik Monarisa.
Još 2010. godine Monaris je imao oko 60 radnika, dok sada u dva pogona, jednim u Gornjoj Stubici i jednim novootvorenim u Oroslavlju ima oko 130 radnika, što znači da se broj zaposlenih u samo pet godina udvostručio, a Mirt je uvjeren kako će se broj radnika još povećavati, kao što je bilo i dosad.
U Monarisu su uvjereni kako će broj radnika s vremenom još povećavati (FOTO: monaris.hr)
Monaris sada pretežito proizvodi gumene proizvode za automobilsku industriju, među ostalim za njemačke Volkswagen i BMW. Također izrađuju i proizvode za program bijele tehnike, primjerice za Gorenje i Electrolux.
“Naša je vizija da do kraja 2020. godine na hrvatskom dijelu europske regije postanemo jedna od vodećih tvrtki u proizvodnji dijelova iz gumenih smjesa za automobilsku industriju i za programe izvan automobilske industrije, koja u potpunosti ispunjava zahtjeve i očekivanja kupaca-proizvođača tih automobila i proizvođača izvan auto-industrije”, otkrivaju svoje planove u Monarisu. Ako nastave ovako, planovi će im se sigurno i ostvariti.
Međutim, nije samo Monaris nastavio uspješno poslovati na razvalinama RIS-a. Bosanskohercegovački poduzetnik Franjo Koturić u otprilike isto vrijeme kad i Ivan Mirt, preuzeo je pod nazivom RIS-Sportnautika proizvodnju gumenih čamaca, koji su se u RIS-ovom pogonu u Gradačcu u BiH proizvodili od 1975. godine do rata. Istodobno, Koturić i u Zagrebu pokreće poduzeće RIS-Marina, za proizvodnju gumenih čamaca, temeljenih na proizvodnom iskustvu propalog RIS-a. Lupigi je Koturić ustvrdio kako posluje izvrsno, proizvodi čamce uglavnom za domaće tržište, ali dio proizvodnje izvozi u Zapadnu Europu, ponajviše u Njemačku.
Dakle, može se u Hrvatskoj proizvoditi i izvoziti, ali za to je potrebno imati i poduzetnike koji od proizvodnje planiraju živjeti i kojima nije cilj jednokratno zaraditi na rasprodaji nekretnina upropaštenih tvornica.
Lupiga.Com