Paralelno sa slabljenjem emancipacijskih političkih pokreta tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, i književnost koja ih je pratila pala je u svojevrsni zaborav, služeći tek povremeno kao ilustracija naivnog i “ideološkog pisma”. Umjesto aktivnih boraca, junaci suvremene angažirane literature prije se čine pasivni patnici ili ironični promatrači koji odražavaju kako razočaranje, tako i duboku nespremnost za revolucionarno djelovanje
Zločinačka saudijska agresija na Jemen se spominje samo u izvješćima u kojima se kratko spomene broj mrtvih i ranjenih i podsjeća na razdoblje “mira” u Iraku, kada su prije pojave patoloških ubojica i ekstremita “Islamske države” vijesti iz Bagdada svodile na rečenicu: “U eksploziji automobila-bombe poginulo toliko i toliko civila i pripadnika snaga sigurnosti”.
Prebirući po svojim uspomenama, otkrivam zapanjujuću rupu koja zjapi iz mog ranog detinjstva. Tek nekoliko prizora urezanih svešću deteta koje pokušava da se izbori sa prejakim naletima sveta odraslih.
Moj esej o Grčkoj posle referenduma „Hrabrost beznađa“ prenet je u In These Times pod naslovom „Kako su Aleksis Cipras i Siriza nadigrali Angelu Merkel i evrokrate“, iako u samom tekstu nema toliko optimizma. Mnogi sa levice su me ipak napali zato što ne vidim da je Ciprasovo prihvatanje uslova EU poraz i zato što ne osuđujem Ciprasovu „izdaju“.
Nužno je znati odakle potiču ove misli. Svaka naša potreba za pripadanjem, koja je sasvim normalna i često nužna, je prilika za prihvatanje sugestije od strane nekolicine ljudi. Ta nekolicina, smatrao je Bernays, koja upravlja životom gomila. On je psihološku gomilu video kao opasnu, jer je imala slobodu i moć da izabere loše vođe, događaje ili ponašanja kao deo svakodnevice. A pošto živimo u demokratskom društvu, gde nije socijalno prihvatljivo nasilno sprovoditi „prave“ odluke, nužno je to uraditi manipulacijom psihe celokupnog društva. I upravo kao kod hipnotisanog čoveka, nužno je masama dati neku drugu radnju ili misao koja bi ih okupirala, tako da osobe koje donose odluke to mogu da rade bez kritičkog uplitanja masa.
Mnoštvo tananih dušica otišlo je na vječiti počinak, tokom milenijumske historije čovjekoljubivih sanjarenja, a da nikad nisu doživjeli ispunjenje svojih ideala i svoje brige za opšte dobro, za poredak u kojem niko neće biti na gubitku.
Kao najučestaliji recepti za poboljšanje stanja u zdravstvenom sustavu javljaju se oni koji promoviraju širenje tržišnih obrazaca i privatizaciju. Ipak, kao što je još početkom 20. stoljeća upozoravao utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima Andrija Štampar, zdravstveni sustav ne može ni približno optimalno funkcionirati po tržišnim principima. Čak niti prema unutarnjim kriterijima samih osnovnih uvjeta tzv. slobodnog tržišta.
