Doktor Edo Jaganjac napisao je otvoreno pismo povodom slučaja iseljavanja Opće bolnice (Vojna bolnica) u Sarajevu. Ratni hirug, danas svoj posao radi u Univerzitetskoj klinici Motol u Pragu. Tekst autora najčitanije knjige u Češkoj Republici u prošloj godini,"Sarajevska princeza", prenosimo u kraćoj verziji:
Čak i ako stavimo postrani činjenicu da činjenice bilo koje vrste u naše “hipermasmedijsko” doba više nemaju moć da izazovu osobito čuđenje, činjenica da, dok se smrti glumaca, pjevača, biznismena, kompjutorskih tehničara te inih zvijezda današnje “kulture” popraćuju opširnim i svečanim, nerijetko i dirljivim medijskim nekrolozima, preminuće jednog od najvećih i najvažnijih mislilaca našega doba u nas nije izazvalo – barem koliko je meni poznato, i izuzmu li se redovne šture koliko i šuplje osmrtnice u općeinformacijskim servisima te nešto manje šturi ali nimalo manje šuplji prikazi na opskurnim dezinformativnim portalima – gotovo nikakav komentar, zacijelo neće nikog odviše začuditi.
Juče je Dodik imao sastanak sa ruskim ambasadorom i to prije 13. vanredne sjednice skupštine na kojoj je usvojen zaključak o prekidu saradnje sa policijskim i pravosudnim organima države BiH, a danas je imao sastanak sa ruskim deputatima.
Da li je De Niro Srbin, ili možda nije? Moguće je da sigurno nije, mada postoji mala šansa da jeste. Portali u regiji ponovo su posegnuli za lažima kako bi osnažili etnonacionalne tlapnje. Izgleda, ništa novo ‒ prije nekoliko godina, film Angeline Jolie je, po nekima, bio najbolje što nam se desilo nakon Daytona, a Monica Bellucci je propitivana kako uspijeva odoljeti Dodikovom šarmu
Da inzistiranje na razlikama između korupcijskih poslovnih praksi lokalnih bh. elita i boljih političko-poslovnih običaja na razvijenom Zapadu predstavlja tek zbrku u glavama provincijskih liberala svjedoči i recentni slučaj sarajevske Opće bolnice. Njena demontaža pod patronatom i za korist klijentelističke mreže oko Stranke demokratske akcije odvija se sasvim u skladu s nametnutom Reformskom agendom iz međunarodnih centara moći.
Nacionalist, poput Karamarka, brinut će se da rane ne zarastu, dok će racionalist, poput Oreškovića, konstatirati kako su, na žalost, rane još svježe. Može to, već prema potrebi, biti racionalni nacionalizam ili nacionalni racionalizam, ali je prije svega hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama
