Ja ne bih pustio da se pojavi ovaj članak. Prema mojemu mišljenju, njemački narod, a i biskupi i kler snose golemu krivicu zbog događanja u koncentracijskim logorima.
Taj svijet smo Mi i Oni. Oni koji paradiraju kako bi pokazali "zube terorizmu", ustvari, onako ruku pod ruku, pokazuju kako ih jednostavno nije briga. Oni imaju svoje interese, Ruanda, BiH, Sirija, terorizam… sve je to kolateralna šteta. Njihova nacija je gospodari svijeta a njihova religija novac i moć. Mi smo njihovi robovi, zarobljeni u okove nacije i religije, mi stvaramo profit, mi služimo da iskazujemo empatiju ili mržnju, prema tome kako nam već kreiraju stvarnost, a po potrebi možemo biti i žrtve. Takav svijet nikada ništa neće uraditi da do ratova ne dođe, jer rat je jedan od najbitnijih mehanizama zbog kojih opstaje.
Od majke i domaćice, preko borca za jednaka prava, do savremene žene, napravljen je veliki korak u evoluciji ženskih prava. U ne tako dalekoj prošlosti, žene u zapadnom društvu izborile su se protiv ograničenja koja se u današnje vreme smatraju besmislenim, a koja su tada osporavala pravo žena na jednakost u mnogim pitanjima.
Ni dva dana nakon promocije knjige Čedomira Antića ne stišava se medijska halabuka podignuta oko incidenta koji se na njoj odigrao. Međutim, ono što je u ogromnom broju novinskih, televizijskih i onlajn izveštaja izostalo jeste problematizacija same knjige Istorija Republike Srpske koju uz Antića potpisuje Nenad Kecmanović, dekan banjalučkog FPN-a, a nekadašnji simpatizer Saveza reformskih snaga Ante Markovića.
Proteklih nekoliko dana gledamo kako nam se tragedija sirijskog Alepa odvija pred očima i shvatljivo je da su emocije intenzivne na svim stranama, čak i u maloj Hrvatskoj koja s ratom u Siriji i nema značajne veze, osim onog krijumčarenja oružja sirijskim pobunjenicima koje se odigralo preko Jordana. Dok se novinski izvori uglavnom zgražaju nad destrukcijom koju su Vladimir Putin i Bašar al-Asad isporučili Alepu, u komentarima pod tim tekstovima i na društvenim mrežama obitava izrazito snažna i u neku ruku zbunjujuća grupacija čitatelja koji su obožavatelji ruskog i sirijskog vođe.
Zanemareno, podcijenjeno, neshvaćeno – neke su uobičajene karakteristike srednjeg djeteta. Ipak, istraživanja pokazuju da su upravo navedene osobine plodno tlo za uspjeh. Stoga vam upravo predstavljamo jedno srednje dijete, osmogodišnju Lisu Simpson, koja se ne da zaj***vati.
Zato što je jedan vrlo pristupačan svetac. Obred u njegovu slavu ne iziskuje velike investicije, miris tamjana ili prisustvo sveštenih lica. Ikone sa njegovim likom se masovno proizvode i lako su dostupne. Nije bitno da li će slavlje pasti na jedan ili drugi Božić, jednu ili drugu Novu godinu. Nama koji ne pripadamo nijednom klubu, Deda Mraz dođe kao gotovo savršeno spritualno ispunjenje: oni koje volimo dobiće nešto na poklon.
Ravnodušnost s kojom je i u Bosni i Hercegovini i njenom najbližem okruženju tek registrovana vijest kako je prošle subote, 10. decembra, kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu uručena Nobelova nagrada za mir za 2016. godinu potakla me na razmišljanje kako – u odsustvu interesovanja za zbivanja u svijetu, za međunarodne trendove od kojih ne možemo biti pošteđeni i za tuđa iskustva čak i onda kad su veoma slična našim vlastitim – uporno propuštamo i priliku da iz tih trendova i iskustava naučimo ponešto i o tome kako se nositi sa nasljeđem naših još nezavršenih sukobljavanja iz devedesetih.
U globalnom svijetu na djelu je rađanje svijesti o tome da zalaganje oko ljudskih prava, posebice prava žena, oko demokratizacije društva, prije svega nenasilnog razrješenja konflikata, te oko zaštite okoliša, u duhu održivog razvoja, čine neraskidivo povezane i neotuđive sastavnice borbe za bolji svijet. Buđenju te svijesti na jedinstven je način doprinijela Wangari Muta Maathai, prva afrička žena koje je 2004. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, i to na temelju zalaganja za „održivi razvoj, mir i demokraciju“.
