“Nije mi namjera s ovim tekstom iznositi samo moralnu osudu postojanja kladionica i njihove sveprisutnosti. Svjestan „razmjera kladioničarske pošasti“, želio bih problematizirati neke podatke koji u najmanju ruku izazivaju sumnju da još nešto tu nije kako treba”
Paklene uvrede i zvjerska pretjerivanja korisnika društvenih mreža zapravo liče na posrnulu magiju, na kruženje jedne pradavne kletve prsle na milijardu djelova
Obično prvo saznamo njegovo ime. Ponekad i šta je bio po zanimanju, gdje je radio, kakav je bio kolega, komšija, sin ili brat. Nedugo nakon što mu objelodane ime i prezime, ukucavamo ga u tražilice. Tražimo ga na Googleu ili sličnom pretraživaču, na društvenim mrežama. Dok mu ukucavamo ime, Facebook nas preduhitri pa nam sam ponudi prezime, da se ne mučimo, uz napomenu: Popular now.
Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.
Nakon smrti iranskog predsjednika Ebrahima Raisija postavlja se pitanje kakva je politička budućnost te zemlje. Poznavaoci prilika ne očekuju suštinske promjene.
Kada je položila zakletvu, novoizabrana predsjednica Sjeverne Makedonije Gordana Siljanovska-Davkova upotrijebila je istorijski naziv „Makedonija“ – i time ponovo rasplamsala stari spor na Balkanu.
Nikad nije bilo više „toksičnih osoba“, „graničara“, „narcisa“, „patologa“ i „sociopata“ oko nas. Psihička bolest se popularizira, a često i romantizira; popularni su videi iz psihijatrijskih ustanova i ”influenseri sa psihijatrijskom dijagnozom”, što bi samo po sebi bilo pohvalno da ne postaje trend, naročito među mlađom populacijom
Protest ispred univerziteta Kolumbija, april 2024, foto: Wikimedia
Umesto da brane pravo na protest, centristi pokazuju navodnu neutralnost tako što osuđuju Trumpove sledbenike dok istovremeno poriču legitimitet studentima. Ne moramo se sasvim slagati s agendom studentskih kampova da bismo shvatili da su oni prvi pretnja demokratiji, dok ovi drugi imaju potencijal da je ojačaju.
Marksovo zalaganje za proletarijat neodvojivo je od njegove vere u demokratiju. Ljudi su morali da zbace svoje okove vlastitim kolektivnim naporom tamo gde su se zatekli, a ne da im se emancipacija odnekud dodeli. Ono što se promenilo od štrajka rudara, dakle, nije to da je radnička klasa nestala, već da su se promenili njeni materijalni uslovi.