Krajnja desnica? Tvrda desnica? Radikalna desnica? Ili samo desnica? Uspehom stranaka kao što su Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen (bivši Nacionalni front) i Alternativa za Nemačku (AfD) na nedavno održanim izborima za Evropski parlament otvorena je rasprava o tome treba li izraz „krajnja desnica“ poslati u penziju, jer su, kao što tvrdi Fraser Nelson, urednik Observera, mnoge od stranaka za koje se taj opis donedavno koristio, u međuvremenu „postale deo glavnog političkog toka, onako kako to nije bio slučaj pre 15 godina“.
Nedavno smo u nevjerici gledali kako grupa nevladinih organizacija sprječava ulazak u skupštinsku proceduru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske.
Gotovo da ne postoji društvena sfera, od tržišta rada do politika sjećanja, koja nije prošla ili ne prolazi kroz eufemizaciju: političko pripitomljavanje u nečiju korist. Genocid nije genocid neko strašan zločin, eksploatacija nije eksploatacija nego responzivnost i mobilnost. Jezik je, kao i uvijek, poprište političke borbe u kojoj ne postoje nevini sinonimi i slučajni odabiri navodno neutralnih termina.
Sudeći po svim prijašnjim fazama nezaposlenosti i rastućem riziku automatizacije nekih industrija, neupitno je da nas čeka još jedno razdoblje u kojemu će mnogi radnici izgubiti svoje poslove
Za ratne zločine počinjene nad pripadnicima romskog naroda tokom rata u Bosni i Hercegovini niko ne odgovara. Isto stanje je na čitavom području bivše države na kome su vođeni ratni sukobi. Ne postoje čak ni objedinjeni podaci o imenima i broju žrtava, a romske žrtve se masovno svrstavaju u žrtve većinskih naroda.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
Ropstvo ima svoju tradiciju koja seže davno prije kapitalizma. Još je Aristotel tvrdio da je prirodno zadano da su neki ljudi predodređeni da upravljaju, a drugi da se njima pokoravaju. Taj starogrčki filozof opravdavao je tu društvenu stratifikaciju koju je zatekao teleološkim shvaćanjem prirode prema kojem svako biće postoji radi dobra nekog superiornog bića i ostvaruje svoju vlastitu svrhu kroz služenje njemu.
Ako ništa, čuvari tradicionalnih vrijednosti će lakše disati ako sutra u nacrtu zakona umjesto femicid bude stajalo ženomorstvo. Zvuči tradicionalnije, zar ne? U međuvremenu, ostajemo društvo paradoksa u kojem se okamenjeni tradicionalizam zamjenjuje za progresivnu tradiciju, gdje je bolje samo ako nazaduješ, a gore ako napreduješ.
Bidzina Ivanišvili, de facto vladar Gruzije, nastoji da rasformira NVO koje se finansiraju iz inostranstva, potisne nezavisne medije i iskorijeni političku opoziciju. Odlučnost da uspostavi autoritarni režim odražava harmoniju njegovih interesa sa ruskim predsjednikom Putinom
